Prikaz “Inferna” Giovannija da Modena.

Brojni filozofi, teolozi i mislioci su pokušavali, svaki na svoj način, objasniti zbog čega religije posežu za obimnim opusima vezanima za raj i pakao. Pakao je, navodno, mjesto u kojem završavaju duše ljudi ogrezle u “smrtnim grijesima”, te tamo zanavijeke trpe muke i patnju. Pojam pakla je ponajviše promoviran u islamu, budizmu i naravno u kršćanstvu koje ga je kroz milenije poprilično  spominjalo i koristilo u svrhe koje se lako mogu vidjeti po brojnim povijesnim knjigama.

U Wikipediji stoji sljedeće:

Prema katoličkoj predaji pakao je nastao kada je arkanđeo Lucifer otpao od Boga zajedno s dijelom anđela. Lišeni Božje milosti, pali anđeli su nastanili ognjene dubine pakla u kojem vječnu kaznu nalaze i oni ljudi koji ne vjeruju u Isusa Krista i čine zlo drugima. U pravoslavnoj teološkoj doktrini, pokojnik odlazi u raj ili u pakao bez mogućnosti da se pokaje, jer koncept čistilišta ne postoji. Međutim, u pravoslavlju veliku ulogu ima i Posljednji sud i uskrsnuće mrtvih. Mnoge kršćanske denominacije i sekte, poput Adventista sedmog dana, Jehovinih svjedoka i drugih ne prihvaćaju postojanje pakla, odnosno vjeruju da je to samo stadij prema putu k raju. U Starom zavjetu pakao se u mnogim prijevodima Biblije spominje na onim mjestima gdje se u hebrejskom originalu koristi riječ Šeol, osobito u Knjizi Postanka (Post 37,35; 42,38; 44,29; 44,31 itd.) iKnjizi Brojeva (Br 16,30). U Novom zavjetu spominje se pod imenom Had u Evanđelju po Mateju (Mt 11,23 i 16,18), Evanđelju po Luki (Lk 10,15), Djelima apostolskim (Dj 2,27 i2,31), Prvoj poslanici Korinćanima (1 Kor 15,55) i u Otkrivenju (Otk 1,18; 6,8; 20,13-14). Pod imenom Gehenna nalazimo ga u novozavjetnim knjigama Evanđelje po Mateju (Mt 10,28; 18,8-9; 22,30-31; 23,15 i 23,33), Evanđelje po Marku (Mk 9,43-47), Evanđelje po Luki (Lk 12,5) i u Jakovljevoj poslanici (Jak 3,6).

Pakao je, htjeli mi to priznati ili ne, u zadnjih tisuću godina imao centralnu ulogu zastrašivanja puka, kako bi se isti držao blizu skuta majčice Crkve, i naravno kako bi bezpogovorno slušao zapovijedi koje su dolazile iz klera. Unatoč činjenici da je strah od pakla, izopćenja iz crkve i suđenja pred crkvenim sudovima (poput Inkvizicije) bio jedan od najvažnijih elemenata crkvene strahovlade na tlu Europe i njezinim kolonijama, kršćanske religijske organizacija, koje su u svemu tome najviše kumovale, nemaju nimalo želje i volje priznati kako su se koristile nečovječnim metodama za kontrolu ljudi i njihovo eksploatiranje.

Umirovljeni biskup američke episkopalne crkve, John Shelby Spong, je pravo malo iznenađenje, i to upravo zbog toga jer se ne libi otvoreno govoriti zbog čega su crkve izmislile pakao i koliko je koncept pakla važan za preživljavanje Crkve. U nedavnom televizijskom intervjuu, umirovljeni biskup Spong je rekao sljedeće:

“Ne vjerujem da pakao postoji. Vjerujem u život poslije smrti, no ne mislim da život poslije smrti ima ikakve veze s nagrađivanjem i kažnjavanjem. Religija je oduvijek odrađivala posao kontrole, a upravo taj dio ljudi uopće ne razumiju. Ljudi se kontroliraju tako što im se nameće osjećaj krivice i grijeha. Ako postoji raj, kao mjesto nagrade u kojemu završavaju oni koji su bili dobri, tada je pakao mjesto u kojemu se kažnjavaju ljudi koji su bili zli. S takvim načinom razmišljanja je Crkva dobila kontrolu nad ljudskom populacijom. Zbog toga je i stvoreno to ognjeno mjesto, koje je prestravljivalo veliki broj ljudi koz cijelu kršćansku povijest. Sve to je dio taktike kontrole.”

Unatoč pretpostavci kako ljudi posežu za religijom jer im ona omogućava pronalaženje unutrašnjeg mira i konteplacije, biskup Spong smatra kako religije omogućavaju ljudima da postanu inertni, da se manje zalažu u svom životu, te da prihvaćaju bilo kakvu vrstu sudbine, smatrajući kako oni ništa ne mogu učiniti, te da jedino Bog zna “zašto je to tako”:

“Crkva ne želi da ljudi odrastu i misle svojom glavom, jer se odrasle ljude ne može kontrolirati. Zbog toga crkvenjaci često govore o “ponovnom rađanju”, kada se ponovno rodiš, onda si opet dijete. Ljudi se ne moraju ponovno rađati (u okrilju Crkve), oni jedino trebaju odrasti. Ljudi se moraju prihvatiti svojih odgovornosti, kako prema sebi tako prema svijetu u kojem žive.”

Spong smatra kako niti jedna jedina religija na svijetu ne može dokazati kako ima prava nad nečijom dušom nakon smrti, zbog toga bi po njegovom mišljenju, crkve trebale početi razmišljati o tome kako omogućiti osobno spiritualno iskustvo za svako ljudsko biće, s tim što će mu pomoći u tome da bude više odgovorno i savjesno:

“Svaka crkva koju znam tvrdi kako je ona prava i jedina crkva – da ona ima jedini i ultimativni autoritet nad ljudima. Neki tvrde “mi imamo nepogrešivog Papu”, drugi tvrde “mi imamo Bibliju”….,… Ideja da bi prava pravcata istina o Bogu mogla biti vezana za bilo kakvi ljudski sustav, za bilo kakvo ljudsko poslanje, za bilo koju ljudsku knjigu je po meni nezamisliva. Bog, kao takav, nije kršćanski, nije židovski ili muslimanski, nije hinduistički niti budistički. Sve su to ljudski sustavi, koje su stvorili sami ljudi kako bi pokušali odgonetnuti misteriju samog Boga. Poštujem svoju tradiciju, no ne mislim da moja tradicija definira Boga. Moja tradicija me jedino upućuje ka Bogu.”

Voljeli bismo da i drugi članovi klera imaju savjest i osjećaj za samo-kritiku, no ako je suditi po dosadašnjem ponašanju velike većine pripadnika vladajućih piramida unutar religijskih organizacija, čini nam se da će uzoriti biskup Spong ostati usamljen.

Autor: Ljubica Šaram / Matrix World