FETVOLOGIJA: Kad su muslimani iz Biblije preuzeli čamle i mantije? Što će im to, kad im ne pripada?!

Odgovornost za ideološko bespuće i vjersku obezglavljenost „uleme“ ipak ne snose oni sami. Barem ne danas. Ogromna odgovornost je na intelektualcima – avangardi svakog društva – i masama koje dragovoljno prhvataju maloljetnički status.

 

Ugledni bh. diplomata, prvi ambasador BiH u Egiptu, potom u Iranu i Maleziji, Avdija Hadrović napisao je svojevremno opsežnu analizu razloga koji su doveli do dekadentnosti muslimanskog svijeta, sa osvrtom na posljedice u Bosni i Hercegovini. Avdija Hadrović preminuo je 2013. godine, a ovaj tekst objavio je u Oslobođenju prije pet godina, tačnije u novembru 2012.

Međutim, stavovi koje je tada iznio aktuelni su i danas i precizno seciraju historijske situacije i događaje koji su proizveli krizu muslimanskog svijeta, koju danas imamo na sceni. 

 

Piše: Avdija HADROVIĆ

Redukcionizam – fragmentacija

Ne zna se tačno kada je muslimanski kler otpočeo preuzimanje prerogativa koji mu po Knjizi ne pripadaju. Jer, Knjiga telegrafski i kristalno jasno sugeriše isključivo konzilijarni način uređenja odnosa. Isto kao što se ne zna od kada datira islamu stran kler ali se sa velikim stepenom sigurnosti može zaključiti kako pojava klera korespondira sa prvim znacima atrofije misli u muslimanskim društvima – uopšte.

 

Budući je glavni generator misli bila Knjiga i praksa posljednjeg poslanika, otuda je u opticaju termin islamska misao koja, evidentno je, širom i uzduž Globusa nema puno dodirnih točaka sa islamom. Unatoč raznim salafističko-vehabističkim i inim tzv. reformatorskim pokretima muslimanska društva se dodatno fragmentiraju, atomiziraju i zatvaraju. Zatvaraju se unatoč deklarativnim i obesmišljenim izljevima potrebe zajedničkog djelovanja.

 

Osim izostanka međusobne komunikacije, na globalnom planu se može govoriti i o samoizolaciji. Ilustracije radi: ako danas u Japanu, naprimjer, kažete da ste musliman, odmah ćete biti svrstani u kategoriju ljudi koji teško uspijevaju ostvariti međusobnu komunikaciju. Ljudi koji jedni drugima za vrijeme molitve ubacuju bombe u bogomolje i koji vode male sociopolitičke i medijske ratove s ostatkom svijeta boreći se za prevaziđene biblijske i Kur’anom derogirane norme. Tu prije svega treba imati u vidu ratove zbog pokrivala za žensku glavu, kamenovanje za preljubu, smrtnu kaznu za otpadništvo od vjere i mnoge druge.

 

Ako danas u Japanu, naprimjer, kažete da ste musliman, odmah ćete biti svrstani u kategoriju ljudi koji teško uspijevaju ostvariti međusobnu komunikaciju. Ljudi koji jedni drugima za vrijeme molitve ubacuju bombe u bogomolje…

 

Osim toga, tu je i folklor sastavljen od narodnih predanja, običaja, pjesama, bajki i zagonetki koje je islam zatekao tijekom milenijske kohabitacije sa drugim kulturama i civilizacijama i koje su inkorporirane u šaroliki i opterećujući ritual poput raznobojne muslimanske, ali neislamske kontraproduktivne liturgijske posmrtne ornamentike poput sedmina, četrdesetina i čitavog niza uspavljujućih ritualnih pilula. Ogromna većina muslimana danas i ne zna da su to biblijske norme. A za sveukupnu produkciju zbunjenosti među sljedbenicima isključivu krivicu snosi kler. Mnoge norme su jednostavno inkorporirane i kooptirane u amalgam koji neki nazivaju islamskim učenjem i praksom danas.

 

Čalme i mantije kod muslimanskog klera su preuzete iz Biblije takođe. “Nek mu se na glavu stavi čist turban!” Oni mu postaviše na glavu čisti turban i staviše mu habite.

 

Zašto li će tadašnjim muslimanskim vjeroučiteljima, a sada već klericima, čalme i mantije?! Od koga su ih preuzeli? Kako i kada se to dogodilo?
Za ova dva nepotrebna i zbunjujuća a za klerike vrlo funkcionalna i profitabilna ornamenta nema nigdje utemeljenja u praksi prvih muslimana niti u običajima predislamskih Arapa. Ponirući u prošlost u potrazi za razlozima preuzimanja ovih, po svoj prilici, aramejskih znakovlja i tragajući za lokalitetima susreta muslimanskih vjeroučitelja sa klericima iz drugih religija na(i)lazimo na vrlo zanimljiv i čaroban lokalitet na kojemu su prvi muslimani susreli vjeroučitelje ostalih nebeskih religija – Damask. Cijeli prostor današnje Sirije, Libana, sjeverozapadnog dijela Mesopotamije je svojevrsna riznica naroda, jezika, kultura, vjerovanja i beskrajno je interesantan i izazovan za istraživače.
Upravo na tom čarobnom prostoru susreta kultura, civilizacija i tom mozaiku raznih vjerovanja u krajnje tolerantnoj atmosferi muslimanski su vjeroučitelji najvjerovatnije tada preuzeli, usvojili i tijekom istorije dodatno razradili određene, za njih profitabilne, tehnologije odnosa prema pastvi koje su ih, po ugledu na na tadašnji kler, situirale vrlo visoko u društvenoj hijerarhiji.

 

Zašto li će tadašnjim muslimanskim vjeroučiteljima, a sada već klericima, čalme i mantije?! Od koga su ih preuzeli? Kako i kada se to dogodilo?

 

Rijetko gdje u istoriji je zabilježena tako tolerantna i lepršava atmosfera i vjerski suživot kao što se dogodilo u objektu koga danas nazivamo Omajadska džamija u Damasku. U tom čarobnom objektu – današnjoj Omajadskoj džamiji a tadašnjoj crkvi Jovana Krstitelja – u Damasku su se zajedno molili muslimani kršćani sve do početka VIII stoljeća. Muslimani su se molili u istočnom, a hrišćani u zapadnom dijelu te crkve koja je inače prvotno bila hram aramejskog boga kiše i plodnosti, pa kasnije hram rimljanskih bogova Jupitera i Venusa. Za vrijeme Septimusa Severusa (193-211) postaje Jupiterov hram.

 

Dolaskom kršćanstva, ovaj hram će, za vrijeme cara Teodosija (379-395), biti pretvoren u crkvu Svetog Jovana Krstitelja ili, kako muslimani vjeruju, poslanika Jahja alejhiselam. Jovanov, odnosno Jahjin grob se i danas nalazi u ovoj džamiji. Muslimani zajedno s kršćanima su molili u ovoj crkvi/džamiji budući da su sljedbenici obje vjere gajili veliku ljubav i poštovanje: kršćani prema Jovanu, a muslimani prema poslaniku Jahji a.s. U početku su muslimani napravili mali mihrab na južnoj strani zida – okrenut prema Meki – dok su se hrišćani molili u zapadnom dijelu objekta.

 

Tako zajednička molitva će se odvijati sve do halife Walid bin Abdul Maleka, kada je crkva-džamija postala pretijesna usljed snažnog i svestranog razvoja grada. Tako će halifa Walid bin Abdul Malek (668-715), u to doba veoma tolerantnih odnosa sa sljedbenicima Knjige – kako su se nazivali kršćani i Židovi – postići dogovor da Kitabije obešteti tako što će im se sagraditi jedna potpuno nova crkva posvećena djevici Mariji, a za ostale crkve da se obezbijedi neophodna podrška.

 

Ponirući u istoriju teško je naići na idealniji lokalitet od ovoga gdje je bi bilo moguće tako efikasno izvršiti transfer tehnologije i svojevrsni know-how manipulacije masama. Tu su stasali muslimanski sveštenici po ugledu na judeo kršćanske i od tada posebnim tehnikama prezerviraju društveni status i parazitsku ulogu kakvu su imala sveštenstva drugih religija. Zanimljivo je a istodobno i nezahvalno odgonetati i procjenjivati kakvu ulogu nastavlja vršiti ta vrsta uniformisanih klerika u društvenoj nadgradnji općenito a posebno na planu vjerske izobrazbe?!

 

Muslimani zajedno s kršćanima su molili u ovoj crkvi/džamiji budući da su sljedbenici obje vjere gajili veliku ljubav i poštovanje: kršćani prema Jovanu, a muslimani prema poslaniku Jahji a.s.

 

Na prvi pogled bi se dalo pomisliti kako se ništa posebno nije dogodilo. Međutim, sudeći po trenutnom stanju, smatram da je ovo bio vrlo dramatičan otklon od osnovnih intencija vjere. Umjesto kontinuiteta i dinamiziranja razvoja misli uopšte, muslimani postupno odlaze na periferiju. Ulogu džamije reduciraju na mjesta rituala.

 

Preuzimaju biblijske ritualne sadržaje i odijevaju ih u novo ruho poput sedmina, četrdesetina ili raznih posmrtnih rituala. Izmišljaju nove još komplikovanije i neučinkovitije posthumne ritualne kategorije poput iskata, devra, talkina i drugih za koje će biti neophodna stoljeća pregalaštva i rada na edukativno odgojnom planu sa zapuštanim muslimanskim masama koje su u takvom stanju da ne iskazuju spremnost niti hoće da razaberu ništavnost, neučinkovitost i kontraproduktivnost za oba svijeta ovakvih običaja i nanosa koje su nam tijekom vijekova na leđa tovarili naši a ne tuđi vjeroučitelji.

 

Čak i obrazovaniji dio muslimanskih masa radije prihvata preporuke ovih tehnologa o multiplicarnju sevapa ako se „prouči“ to-i-to nego da zasuču rukave. U periodu dekadencije koja je vrlo brzo nakon toga nastupila zavladalo je opšte neznanje i neinformisanost, a muslimanski narodi su tonuli u san i ponegdje totalnu hibernaciju. Jedino «znanje» je posjedovala ova vrsta tehnologa na periferiji koji će usljed opšte zaostalosti jedini ponijeti i do današnjih dana nezasluženo prezervirati titulu «uleme»!
To je bilo moguće u stoljećima dekadencije, ali zašto danas muslimanski narodi ne uviđaju svu pogubnost podjele na vjersku i svjetovnu inteligenciju – ulemu?! To je neoboriv dokaz da se muslimanske mase nevoljko oslobađaju recidiva dekadentne prošlosti i naučenog vjerovanja!? Čak i vrhunski intelektualci će vam s nelagodom priznati kako ne bi željeli umrijeti bez ove kategorije oficira!

 

U periodu dekadencije koja je vrlo brzo nakon toga nastupila zavladalo je opšte neznanje i neinformisanost, a muslimanski narodi su tonuli u san i ponegdje totalnu hibernaciju

 

Tijekom istorije neuke mase su ih doživljavale Božjim ljudima što se, nažalost, zadržalo do današnjeg dana uzduž i poprijeko muslimanskog svijeta. Svestrana neupućenost i neukost masa im je priskrbila nezamjenjiv strahopoštujući status koji nije bilo teško kapitalizirati među neukim svijetom i ostvariti kreativnost u nekreativnim i kontraproduktivnim disciplinama kao što su rituali općenito, a posthumni posebno.

 

Do koje mjere je to destruktivno i žalosno nek posluži samo jedan oglas koji se vrti na internetu iz jednog odbora Islamske zajednice sa teritorija današnje BiH:

 

Cjenovnik usluga dženaze na području Medžlisa IZ-e (?):

1. Salavat (po jednoj džamiji)                         10,00
2. Gasal                                                         50,00
3. Gasal pomoćnik                                         50,00
4. Sura Mulk                                                   10,00
5. Sura Nun – 7 noći                                       40,00
6. Lillahi                                                          10,00
7. Jasin (četeresnica)                                      60,00
8. Hatma                                                        120,00
9. Tevhid                                                         40,00
10. Talkin                                                         10,00
11. Ahdinama                                                  10,00
Kabur mjesto – muteveliji                   (nepoznat iznos)
Uvakufljenje – Vakufskoj direkciji                     10,00
Kopanje kabura                                               70,00
Učenje sure Tebareke na kaburu (po jednoj suri)   10,00 KM
Učenje sureta (naglas) na kaburu (po jednoj suri)..  5,00 KM

 

Ovaj oglas se odnosi na jednu nižerazvijenu opštinu. Možemo samo zamisliti kako se kreću ovi iznosi u sredinama sa višim društvenim standardom.

 

Zamislivo je da se ljudi boje nepoznatog – smrti! Ali je nezamislivo da poimaju kako ne mogu umrijeti bez ovih oficira. Ustvari, preferabilno je umirati bez njih jer je golim okom vidljivo koliko bi sredstava ostalo u džepu porodici umrlog da nije ove vrste manipulatora i krvopija. Između ostaloga to oni vrlo vješto i bezobrazno koriste.

 

Prema Kur’anu samo je živi čovjek u centru Njegove milostive pažnje te i dženaza ima prevashodno i skoro isključivo ekološki karakter – efikasno zbrinjavanje posmrtnih ostataka ljudskoga tijela na propisanu dubinu

 

Do koje mjere su ovi arogantni djelatnici otklizali od centralne intencije i na periferiji iskazuju kreativnosti koje su usavršavali stoljećima najilustrativnije, nažalost, govori zalaganje jednog od vodećih kolumnista na Rijasetovom portalu da se uspostave stoljetne fetve po kojima određenim pojedincima neće biti moguće obaviti posmrtni ritual – dženazu!? O tempora… Prema Kur’anu samo je živi čovjek u centru Njegove milostive pažnje te i dženaza ima prevashodno i skoro isključivo ekološki karakter – efikasno zbrinjavanje posmrtnih ostataka ljudskoga tijela na propisanu dubinu.

 

Teško je utvrditi da li je ova vrsta uniformisanih vjernika, poput Rijestovih kolumnista i klero menadžera koji bi propisivali kome se može a kome ne može klanjati dženaza, zaista ubijeđena u to šta piše ili je to dobro osmišljen vokabular u funkciji njihova društvenog pozicioniranja i efikasnog osiguranja materijalne dobiti čak i po cijenu destruktivne instrumentalizacije vjere.

 

Islam je izričit: ne pridavati pretjeran značaj posmrtnim ostacima nit posthumnim aktivnostima bilo koje vrste uključivo ekstenzivan ritual ili podizanje bespotrebnih nadgrobnih spomenika – promašenih investicija. Svaki čovjek ima šansu da produži vlastito djelovanje poslije smrti, ali samo u tri slučaja: a) ako je za života izgradio objekat koji koristi ljudima poslije njegove smrti; b) ako je za života napisao naučno djelo koje koristi čovječanstvu i c) ako je iza sebe ostavio porod koji konstruktivno kontribuira užoj i široj društvenopolitičkoj zajednici pa, prema tome, i Čovječanstvu. Preferabilno je, međutim, sjećati se svojih mrtvih lijepim dovama u funkciji podsjećanja na vlastitu prolaznost s ciljem valjanog korigiranja osobnog učinka i pozitivne kontribucije – Čovječanstvu.

 

Obesmišljavanje pojmova

Obesmišljavanje pojmova u ovom domenu ima takođe uspavljujuće, neproizvodne efekte koji direktno vode na periferiju – u dezangažman ljudske kreativnosti i zatomljavanje pozitivnih energija. Primjera je bezbroj. Prostor ne dopušta širu elaboraciju.

 

Kada se džamija pretvorila u mjesto rituala, dobili smo i prve oficijelne klerike i sve je krenulo nizbrdo. Odjeli su se u mantije(?) i tako uniformisani izdvojili iz društva

 

Ilustrativan primjer za ovo je uporaba termina mezar za grobno mjesto – odlagalište organskih materija koje su služile čovjeku samo do trenutka dok je duša vršila svoju funkciju. Mezar, umjesto grob, znači mjesto koje se posjećuje – posjetilište. Između posjetilišta i svetilišta nema barijere.
Zato danas imamo sveta mjesta, gradove i sela. Neka od njih su prava svetilišta sa milionima posjetilaca godišnje!?! Direktne i indirektne štete po zajednicu od takvoga poimanja nije moguće izračunati.

 

Luciferizacija šejha Tantawija – satanske fetve

Nije namjera da se šire bavimo ovom problematikom, ali se sa sigurnošću može tvrditi da su se muslimani počeli pretvarati u jalove i neproduktivne ritualne skupine onog momenta kad su džamiju pretvorili u klanjalište. Tog momenta džamija je prestala da bude središte ideja, kapitala, razvoja tehnologija i znanja itd.

 

Kada se džamija pretvorila u mjesto rituala, dobili smo i prve oficijelne klerike i sve je krenulo nizbrdo. Odjeli su se u mantije(?) i tako uniformisani izdvojili iz društva, primjenom posebnih tehnika rezervisali za sebe povlašten položaj poput tibetanskih sveštenika koji sa brojanicama u rukama čekaju da im se daruje najslađi zalogaj natopljen znojem himalajskih težaka.

 

Turobno je depresivna višestoljetna zaslijepljenost lažnim autoritetima u svijetu muslimana i njihova povodljivost za tim učalmljenim tehnolozima i manipulatorima među kojima je najgori i najdestruktivniji njihov oficijelni dio. Dovoljan je samo jedan primjer totalne dezorijentiranosti i destruktivnog ponašanja muslimanskog vrhovnika – šejhu-l-Azhara – koji je iz politikantskih razloga izdao fetvu o podizanju podzemno nadzemne barijere između Egipta i Gaze. Taj čelični «egipatski» zid je još opakiji od betonskog izraelskog. Prije svega, ta čelična barijera je projektovana u Izraelu da izmučenim, gladnim, žednim i nedoklanim Palestincima onemogući čak i kopanje tunela s ciljem da se na egipatskoj strani – El Arišu – domognu mrvice najosnovnijih ljudskih potreba.

 

Na samom vrhu satanskih fetvi zauzima i ona koja je poslužila kao predložak sultanu i halifi u Stambolu za katil ferman – da zbriše sa lica zemlje autohtoni derviški red Hamzevije u Bosni i Hercegovini

 

Sasvim je sigurno da bi taj bijedni primjerak ljudskog roda sa titulom najprestižnije muslimanske edukativne i vjerske  institucije izdao drukčiju fetvu (pravno mišljenje) da mu je šef države sačekao samo koji dan – do pokušaja humanitarnog proboja obruča oko Gaze kojom prilikom je poginulo devetero, uglavnom turskih, aktivista, usljed čega će i prvi u Egipćana donijeti dekret o otvaranju graničnog prijelaza u Arišu na neodređeno vrijeme!?

 

Šejh je, na njegovu žalost, otišao s ovog svijeta prije tzv. Flotilla efekta koji je proizvela velika skupina humanitaraca iz cijelog svijeta. Pri donošenju fetve nije mislio o vlastitom dosijeu kojega temeljito i detaljno sad mora obrazlagati Azrailu.

 

Žalosnije od ovog Tantawijevog sramotnog akta je izostanak reakcije onih koji pretenduju da su muslimani što je, opet, prvorazredna demonstracija zbunjenosti, psihomentalne nesređenosti i ideološke dezorijentacije milijarde i po muslimana i njihovih zbunjenih predstavnika i «autoriteta»…  Emocije su klimav saveznik. A muslimani već stoljećima ovaj svijet percipiraju skoro isključivo emocijama pa ih stoga karakterizira naknadna pamet.

 

Na samom vrhu satanskih fetvi zauzima i ona koja je poslužila kao predložak sultanu i halifi u Stambolu za katil ferman – da zbriše sa lica zemlje autohtoni derviški red Hamzevije u Bosni i Hercegovini.

 

U nedogled bi nas odvelo nabrajanje ove vrste fetvi koje su karakteristične za muslimanska društva u silaznoj putanji. Jednu takvu je nedavno donio Nacionalni savjet za fetve Malezije o cirkumciziji ženske djece!? Arapske zemlje ulažu nadljudske napore i troše ogromna sredstva na edukaciji s ciljem iskorjenjivanja tog primitivnog plemenskog običaja, a zemlja poput Malezije – konzilijarno(!?!) donosi ferman koji nazivaju fetvom.

 

Ovo nije usamljen slučaj interesnog braka državne strukture i dezorijentirana klera koji isključivo preferira slast, mast i vlast pa makar i sa nesagledivo štetnim posljedicama po društvo.

 

Silazna i uzlazna putanja društvenog razvoja

Inflacija fetvi i njihova devalvacija je karakteristična za atrofična društva u stagnaciji i silaznoj putanji.

 

Zajednički imenitelj tih takozvanih pravnih mišljenja je intelektualno bespuće i strateško sljepilo.
Potpuno suprotna situacija karakterizira društva u uzlaznoj putanji sa dinamičnim propulzivnim razvojem koji karakterizira zdrava pokretačka snaga.

 

Opšta atrofija društveno politčke i vjerske misli koja je dopustila pozicioniranje sklerotičnog vjerskog vrhovnika da, poput ovih današnjih, izda „fetvu“ – predložak za sultanov katil ferman. Nije tajna da su ove vrste fetvi bile uvertira za svilen gajtan u nekim društvima!

 

Abu Hanifa, nezaobilazni autoritet po kome se jedna pravna škola u islamu naziva – Hanefijskim mezhebom, nije se libio sebe proglasiti nekompetetntnim kada su mu dvojica komšija zatražili pravno mišljenje u vezi podjele mlijeka jedne obične koze. Njegovo brazloženje je bilo: nisam posjedovao kozu!

 

Skoro milenij iza Abu Hanife, drugi velikan istorije u, uzlaznoj putanji njegova društva, takođe je demonstrirao ljudsku-vjerničku orijentiranost i to baš na našem tlu! Neponovljivom Ahdnamom Sultan Fatih, kao iznimno religiozan čovjek rukovođen isključivo principima Kur’ana, je bosanskim Franjevcima darovao i zagarantovao slobodu djelovanja za razliku od sunarodnika mu koji je nešto kasnije – u silaznoj putanji Osmanskog carstva – izvršio potpunu eradikaciju istovjernika!?

 

Otkud Fatihu, silom nepomućena, pamet? Nigdje ne nailazimo na slično djelovanje i postupanje. Ne nailazimo ni kod njegovih sunarodnika a posebno u kasnijoj – silaznoj – fazi kad su im neizlječive staračke bolesti, atrofija i opšta erozija zahvatile imperiju, te su s lica zemlje zbrisali derviški red Hamzevija u Bosni i Hercegovini (nazvan po Hamzi Orloviću)!?

 

Razlog je jednostavan: opšta atrofija društveno politčke i vjerske misli koja je dopustila pozicioniranje sklerotičnog vjerskog vrhovnika da, poput ovih današnjih, izda „fetvu“ – predložak za sultanov katil ferman. Nije tajna da su ove vrste fetvi bile uvertira za svilen gajtan u nekim društvima!

 

Od bezbroj analiza i traganja za razlozima takvog Fatihova postupka izranja jed(i)no objašnjenje: Fatih je u to doba imao besprijekorno jasan prijem signala sa Centralne Stanice – Objave Riječi Božje. Zato je taj jedinstveni dokument znakovit do dana današnjeg.

 

Ahdnama je neobičan i jedinstven primjer u povijesti iz najmanje dva razloga:

– Izdata je u vrijeme kad je Sultan (i carevina mu) bio u najvećem usponu snage!

– Po sadržaju je jedinstvena i fascinantna zbog komparativnih prednosti u odnosu na razne konvencije zbog:

a) nedvosmislene, dakle preventivne, instrukcije vlastitom aparatu – suprotno običajima većine pa čak i modernih zavojevača;

b) konvencije nemaju komandnu snagu pa im je stoga i preventivni domet mršav.

Ahdnama nije kurtoazni papir od kojih vrvi sadašnjost nego telegrafski jasna zapovijed. Nije tajna da većina zavojevača «nivelira» demografsku strukturu u osvojenim područjima čak i najbrutalnijim oblicima eksterminacije.

 

Umjesto planetarne misije, kler iz sve tri religije vodi računa o samo „svojoj“ ciljnoj grupi i ljubomorno vodi računa da mu pastva ne progleda i oslobodi se naučena vjerovanja!?

 

Zbog spomenutih i nespomenutih razloga ovoj kategoriji „uleme“ je neophodno što prije oduzeti prerogative koje je vremenom sama sebi priskrbila, a koji im ni po kojem osnovu ne pripadaju.

 

Umjesto zaključka

Odgovornost za ideološko bespuće i vjersku obezglavljenost „uleme“ ipak ne snose oni sami. Barem ne danas. Ogromna odgovornost je na intelektualcima – avangardi svakog društva – i masama koje dragovoljno prhvataju maloljetnički status.

 

I, prije kraja treba reći da se kler ponaša po istoj matrici u sve tri varijante iste vjere: judaizmu, kršćanstvu/hrišćanstvu i islamu, i to će biti posebna tema.

 

Arapska riječ islam znači predanost Bogu. Zahvaljujući klero tehnolozima, umjesto jedne vjere, imamo tri nebeske religije.

 

Umjesto planetarne misije, kler iz sve tri religije vodi računa o samo „svojoj“ ciljnoj grupi i ljubomorno vodi računa da mu pastva ne progleda i oslobodi se naučena vjerovanja!? Tako i Vinko Puljić od prije nekoliko dana kaže: “… naš je stav jasan – mi smo građani BiH, po etničkoj pripadnosti Hrvati, a po vjeri katolici“.

 

Isusova planetarna misija je moralno uspravljanje Čovjeka i neuputno ju je obesmišljavati reduciranjem na omeđen teritorij ili etnicitet.

 

Ne ostaje da citiramo Isusa: Oprosti im Bože jer ne znaju šta rade.

 

(Tekst objavljen u sarajevskom Oslobođenju 17.11.2012. godine)

FETVOLOGIJA: Kad su muslimani iz Biblije preuzeli čamle i mantije? Što će im to, kad im ne pripada?!

Kolumne, Slider, Zanimljivosti |
About The Author
-