Genocid nad djecom Srebrenice: Sistematsko uništavanje novih generacija Bošnjaka

Početkom jula 1995. godine Komanda Drinskog korpusa VRS poduzima finalne radnje u cilju vojne operacije zauzimanja Srebrenice, pod nazivom “Krivaja 95”. VRS 6. jula kreće u sveopći napada na enklavu, svim raspoloživim sredstvima. Snage UN-a nisu reagovale, a 8. jula je zarobljen i holandski transporter sa posadom. Nakon pada sela Pusmulići i Ljubisavići u gradu je zavladala panika.

 

 

Radovan Karadžić izdaje naređenje Miroslavu Deronjiću: “Miroslave, to sve treba pobiti. Nakon pada mjesta Bojna i paljenja stambenih objekata stanovnici Srebrenice bježe prema bolnici i zgradi PTT-a, gdje su se nalazili posmatrači UN-a. Snage Armije Republike Bosne i Hercegovine, i pored slabije kontraofanzive, nisu uspjele spriječiti ulazak VRS u grad, zbog nedostatka naoružanja, nepostojanja vojne organizacije, te same predaje većine naoružanja UNPROFOR-u.

 

Slaba kontraofanziva je brzo odbijena, a kada su srpske snage zauzele brdo Bojna, 300 metara od centra Srebrenice, 10. jula 1995. godine otpočeo je totalni egzodus stanovništva. Komandant Holandskog bataljona potpukovnik Karemans obećao je i vojnu intervenciju NATO-a na srpske položaje ali ni do toga nije došlo. VRS je već u večernjim satima 10. jula bila na samom ulazu u grad. Već sutradan oko 13:00 prvi vojnici VRS su ušli u grad.

 

Padom grada većina stanovništva bježi prema Potočarima – glavnoj bazi UNPROFOR-a, gdje se u krugu fabrike smjestilo između 20 000 i 25 000 ljudi. Djeca, žene i starci uglavnom su potražili spas u okrugu baze, gdje se našlo i najviše 2 000 vojno sposobnih muškaraca. Među njima je bilo i tridesetak gluhonijeme djece. Druga grupa (između 10 000 i 15 000), među kojima je bilo žena i djece, preko Šušnjara bježi preko srpskog teritorija ka Tuzli. Ova kolona je cijelim putem proboja bila granatirana svim raspoloživim sredstvima. Vojska i policija Republike Srpske su tokom 12. i 13. jula 1995. godine, po kratkom postupku, u Potočarima likvidirale brojne muškarce, kao i određen broj djece i žena.

 

Pripadnici VRS su 12. jula stigli pred Potočare u koloni od blizu 50 vozila. Među njima je bio i Ratko Mladić koji je smirivao žene i djecu riječima da se ne boje i da će po njih doći autobusi koji će biti prebačeni “na teritoriju pod kontrolom Alijinih snaga”. Nakon izjave za štampu i odlaska medije, trupe VRS počinju sa masovnom egzekucijom svih muškaraca starosne dobi od 14 do 65 godina. Baza Holandskog bataljona se punila dječacima i mladićima gdje su ubijani tupim predmetima. Holandski vojnici su izvijestili da su djecu ranjenike koji su trebali biti prevezeni do Kladnja izvlačili na pola puta i tjerali ih da pješače do Kladnja. Procjenju se da je 12. jula 1995. godine odvojeno oko 1 000 dječaka i mladića od 14 do 30 godina i pobijeno u zgradi “Elektrodistribucije”, te u Osnovnoj školi “Vuk Karadžić” u Bratuncu, kao i u bratunačkom hangaru. U podnevnim satima je počelo i razvrstavanje žena, djece i staraca u kamione. Ukoliko bi se uočilo da je neki od dječaka fizički napredniji, snage VRS su ga odvajale od majke i odvodile. Iz grupe u Potočarima odvajane su i djevojčice od 15 godina i odvođene u Bratunaca gdje su strijeljane. Mnoge od njih su i silovane.

 

Teror se u sumrak pojačao, čemu svjedoče srpski civili iz okolnih mjesta koji navode da te noći nisu mogli spavati zbog puščane paljbe. Jedan svjedok je ispričao da su te noći odveli trojicu braće, od kojih je jedan tek krenuo u osnovnu školu, dok su dvojica bili adolescenti. Kada je majka dječaka krenula da ih traži, našla ih je zaklane. Oni koji su zarobljeni na putu proboja prema Tuzli, odvedeni su na igralište u Novoj Kasabi i na jednu poljanu u Sandićima. Tu se našalo između 1 000 i 4 000 ljudi, koji su većinom likvidirani u Bratuncu i Kravici. Na područje Cerske dovedena su tri autobusa zarobljenih Bošnjaka, nakon čega je strijeljano najmanje 149 lica, uglavnom starosne dobi od 14 godina pa do poznih adolescentskih godina.

 

Dok su se odvijale nemile scene, general Mladić naređuje komandi Holandskog bataljoja da napravi spisak vojnosposobnih muškaraca u Potočarima. Bataljon je napravio spisak od 239 muškaraca koji je predao VRS, a zatim naredio ovim ljudima da napuste Potočare. U ovoj grupi, koja će biti likvidirana, našli su se i brojni dječaci starosti od 12 do 18 godina, i to: Damir Jusić, Meho Hasanović, Mensur Musić, Zildžija Begić, Samir Begić, Kadir Suljić, Behadil Hasanović, Meharis Gušić, Mihret Lolić, Suad Bektić, Dahmo Krdžić, Esad Mujić, Fikret Kiverić, Elvis Alić, Nurija Smajlović, Senad Sirvić, Sabahudin Beganović, Sevdahet Salkić, Muhidin Duraković, Ahmo Jusić, Dževad Mujić, Admir Mujić, Nedžib Huremović, Tahir Bajramović i Abdulah Salihović. Svi su oni poslani u smrt, iako su kroz plač molili snage UNPROFOR-a da ih ne predaju, svjesni činjenice šta im se može dogoditi. Najteže je bilo odvajanje majki od njihove djece. Svjedokinja Hajra Čatić priča o odvajanju 14-godišnjeg dječaka, kojeg je majka pokušala sakriti dekom, ali nije uspjela. Munira Subašić kaže da su joj srpski vojnici rekli: “Vidite svoju djecu zadnji put, svi će biti pobijeni.” Sedamnaestogodiški Dževad Hafizović odlazeći u šumu 11. jula, rekao je majci: “Zar je stvarno došlo vrijeme da se razilazimo?” Više se nisu vidjeli, a njegovi posmrtni ostaci su pronađeni u junu 2004. godine. Sedamnaestogodišnji Rijad Fejzić, koji još nije identifikovan, posljednji put je viđen kada su ga srpski vojnici pokušali odvojiti od majke, brutalno ga udarajući. Blijed i u suzama, govorio je majci: “Mama, molim te, idi”. Sa njim je bio i trinaestogodišnji Sadik Huseinović koji je također ubijen.

 

Na spisku žrtava genocida u Srebrenici stoje i imena: Edine Mujić (rođena 1990. godine), četverogodišnje Emine Vranjo, trogodišnje Nesibe Alić, dječaka Fahrudina Smajlovića koji je imao 12 godina, Sadika Husejnovića, Edina Memića, Admira Muminovića, Remzudina Hasanovića, koji su imali 13 godina. Među ubijenim zarobljenicima na Jahorini i Trnovu od strane “Škorpiona”, što je snimljeno TV kamerom, se nalazi i ime šesnaestogodišnjeg dječaka Azmira Alispahića. Jedna svjedokinja govoreći o odvođenju njezinog 14-godišnjeg sina, navodi da se pored njihove kolone pojavio jedan srpski vojnik koji je njezinom sinu rekao: “Mladiću, ti ćeš na lijevu stranu”. Preklinjala je da ga ne odvode jer je 1981. godine, ali srpski vojnik nije reagovao. Dječak se okrenuo i rekao: “Mama, možeš li mi ponijeti ovu torbu? Možeš li je, molim te, čuvati?” – to je bio zadnji put da ga je majka vidjela.

 

Iz Bratunca je tokom 14. jula 1995. godine prevezeno između 2 000 i 2 500 muškaraca, koji su zatočeni u Osnovnoj školi u Grbavcima. Odatle su prevezeni na stratište u Orahovcu. Istog dana VRS je iz Bratunca prevezla između 1 500 i 2 000 zarobljenika do brane Petkovca. Strijeljani su u grupama od 5 do 10 ljudi. Dvojica preživjelih navode da se i u toj grupi nalazio ogroman broj dječaka i mladića. Strijeljanja su nastavljena i u narednim danima, a 18. jula 1995. godine, komandant Zvorničke brigade Vinko Pandurević naređuje da se zarobljeni ne privode, već da se likvidiraju na licu mjesta. Ubijanja su trajala sve do 21. jula, a dva dana kasnije Mladić je naredio Vojnoj policiji da likvidira jedan broj ranjenika iz Srebrenice koji su se liječili u bolnici u Zvorniku.

 

Izvor: Saff.ba

 

Genocid nad djecom Srebrenice: Sistematsko uništavanje novih generacija Bošnjaka

Bosna i Hercegovina, Da se ne zaboravi, Slider |
About The Author
-