Hari Varešanović: Ljudi vole da se lažu, no ja ću u brk sve reći!

HARI
Sredinom 1985. godine krenula je muzička priča vezana za grupu “Hari Mata Hari”. Raspadom bivše Jugoslavije grupa prestaje sa radom, no Hajrudin Varešanović u poslijeratnim godinama ponovo je okuplja, ali u drugom sastavu.

 

Milionski tiraži ploča i albuma, dugotrajne turneje, pune dvorane gdje god da su nastupali zapravo su dokaz da su muzički proizvod koji vrijedi i koji se održao da danas. Iako ne u , prvobitnom sastavu, ali ništa manje vrijedni i danas rade. Doduše, Hari kaže da nastupa sam sa pratećim bendom. Hari se na scenu nakon sedmogodišnje pauze, vratio sa albumom ”Ćilim”.

 

 Muzički identitet

Kako se nekada stvarala pop muzika, zašto je bend u vrijeme osnivanja nazvan “Hari Mata Hari”, kakve ga uspomene vežu za “Lejlu” i Eurosong, šta Varešanović kaže na to što neki misle da je ters i zašto smatra da je muzika “umrla” govorio je za naš magazin.

 

hari_567193462

 

Koji je recept za uspješnu muzičku priču, ima li možda nešto u čemu se niste okušali?

– Hari Mata Hari je 1985. godine krenuo kao bend i to u vrijeme bendova treće sarajevske pop škole. Prva škola su bili “Indexi”, druga Zdravko Čolić i Bijelo dugme a treća škola su bili Zabranjeno pušenje, Valentino, Merlin, Crvena jabuka… Reanimirao sam kasnije taj projekat kao solistički. Pa recept za uspjeh? Hm… Praviš pjesme koje neko voli, dobro radiš svoj posao ili loše radiš svoj posao, dobro pjevaš ili loše pjevaš. Ono što ja mladima stalno govorim je da je najvažnije da se napravi muzički identitet.

 

Kako ste uspjeli sve do danas pratiti muzičke trendove i ostati na vrhu?

– Danas svi idu na neka takmičenja da nešto pokažu. Ima pjevača koliko hoćete. Sad ima osamnaest hiljada pjevača više nego što je bilo u moje doba. Ali ima tu još jedna stvar.

Muzika je umrla prirodnom smrću, samo joj još niko nije javio. Stvar je u toj jednoj velikoj

hiperprodukciji, u tom jednom velikom ludilu formata – načina korištenja. Prije je konzument muzike imao svoj format uživanja, imao je LP ploču, kasetu, ode kući sluša muziku, u autu 1 isto. Muzika je danas toliko izgubljena. Samo su metuzalemi i dinosaurusi poput mene i nekih mojih kolega iz prošlog vremena sposobni da skupe deset hiljada ljudi na nekom trg i da svi pjevaju ujedan glas, zabavljaju se, da imaju taj osjećaj ljubavi prema pjesmama. Ja ne mogu reći sada kako se to napravi, da ne bi bio prekritičan prema novim pjevačima u odnosu na stare.

 

hari-mata-hari-rg-8-e1444473880566

 

 Kada jednog dana budeš pjevao, nemoj dozvoliti da neko pričom kvari tvoju emociju, svojevremeno vam je rekao djed koji je jednim dijelom i odredio vaš životni put. Jeste li mu zahvalni danas?

– U svakom slučaju sam zahvalan genetskom kodu koji mi je odredio da se bavim muzikom.

Živio sam u doba popa između druge i treće sarajevske pop škole, a uz djeda sma odrastao.

On je bio sevdalija i znao je često gudalom udariti nekoga kada priča u društvu kad je on svirao. Naravno da sam mu zahvalan.

 

 Već u šestoj godini ste počeli pjevati, prvi nastup ste imali kao desetogodišnjak.

– Veoma rano sam počeo javno nastupati i imao sam priliku da moj talenat prepoznaju u osnovnoj školi, u domu kulture. Nekako sam stalno osnivao bendove i pjevao po igrankama. Bio sam mala zvijezda bukvalno. Zamislite, tada na nastupima staneš pred 500 ljudi i svi dignu ruke i pjevaju s tobom. Od malena sam u toj priči, tako je. Već od sedamnaeste godine sam počeo praviti svoje pjesme što je veoma važno za uspjeh i to je moja poruka mladima. Evo vidite prolaze ovi šou programi i njihovi pobjednici a niko ne napravi karijeru. Bitne su pjesme. Toma Zdravković nije toliko dobro pjevao, ali je imao najbolje pjesme. Bitno je šta, ne kako. Bitan je identitet. Moj savjet mladima je da prave pjesme.

 

 Vašu karijeru obilježili su i izbori za najbolju pjesmu Evrope. No svima je ostala upečatljiva “Lejla”.

– Eurosong i “Lejla” ostavili su pečat u dubokom dijelu moje karijere, što mije zaista drago. Možda zbog toga što to nije bilo na početku moje karijere, već nakon miliona prodatih ploča, osvojenih svih nagrada, mnogobrojnih hitova, desila se “Lejla”.

 

Kako gledate na Eurosong sada? Može li BiH ponoviti taj uspjeh?

– Sve se može ponoviti i može biti bolje. Moje učešće je bilo stvarno spektakularno. Nema to veze sa pjesmom, nema to veze ni sa Harijem, nego sa svim pomalo, prije svega sa Bosnom i Hercegovinom. Bila je ujedinjena, prvi put nakon rata. Niko se nije zamarao onime, mi, vi, ovi, oni. Lejla je toliko digla atmosferu tada, kao da smo bili u finalu Fudbalskog prvenstva. Još jednom je BiH bila na nogama, ako se sjećate one priče sa BiH i Ćirom Blaževićem. E to se ne može ponoviti. A jednostavno s druge strane imamo mi i paralelni svijet koji ne voli pozitivne stvari.

 

 Koliko se muzika i estradna scena danas razlikuje od one kada ste vi počinjali…?

– Ne bih rekao daje u rudi problem. Problem je u obradi rude koja je katastrofalna. Nemamo mi ništa. Bosna je jedna zemlja koja je uništena po svim osnovama. No, nije moje da pametujem. Mi nemamo jake diskografske kuće. Bosna je prije imala i jaku diskografsku kuću i jake pjevače i sve je imala. Da nije ovih starih poput mene, ne znam kako bi sve izgledalo. A što se tiče rude i materijala, ima talenata koliko hoćete, ali nemaju vrijeme nažalost. Nemaju jaku sredinu koja će ih dići, kao što sam je ja u svoje vrijeme imao.

 

 

Oni koji vas poznaju, kažu da ste pozitivna i iskrena osoba, a s druge strane i ters. Šta vi kažete?

– Sve je to jedno te isto. Ko je pametan on će to fino znati spojiti. Ista je vrijednost. Kad ti konobar u restoranu donese prepečenu šniclu, a ti naručio normalnu i ti je vratiš, kažu da si ters. Ljudi ne vole istinu. Ljudi izgleda vole da se lažu, pa kažu lijepa laž i gorka istina. Ja volim u brk reći sve.

 

Imate i brojne duete s Kemalom Montenom, Tajči, Draganom Mirković… Kako ste uspjeli spojiti gotovo sve muzičke trendove…?

 

– Uvijek sam se trudio da u duetima pravim ono što ja nemam sam, znači da napravim nešto prepoznatljivo. Ako snimam duet sa košarkašem treba mi košarkaška lopta, ako je duet sa narodnjakam da malo uplovim u te vode. Volio sam šarati uvijek i birao sam goste u duetima koji nisu pjevači poput mene, kako bi mi dali neku drugu pozitivnu energiju.

 

 Koja je simbolika naziva grupe Hari Mata Hari bila u osamdesetim godinama? Ko je grupi dao ime?

 Lijepo zvuči

– Mene od šeste godine zovu Hari. Taj nadimak mi je dala rodica i nakon što sam napravio prvi solo album nagovorili su me da osnujem bend, jer bilo je doba bendova, a do tada ja sam pravio sve sam, naravno uz grupu ljudi. Ja sam već imao jedan solo album iza sebe i onda stoji Davor Papić pred vratima koji je već dizajnirao jedan album, odnosno omot albuma i kaže meni: “Doba ti je bendova, što ćeš ti sam? Znam ja jedan bend pobijedili su na jednom festivalu”. Onda se nađemo Izo – bubnjar i ja, Pjer Žlica koji je bio basista i rahmetli Edo – gitarista i njegov brat Adi – klavijaturista. I tako je počelo. I taj moj dizajner prvog omota prvog solo albuma Davor Papić, na ono moje Hari je dodao Mata Hari. I to je bilo to. Bitno je i  bilo da lijepo zvuči.

 

“Hari Mata Hari” više ne postoji

Hari Mata Hari danas ne postoji? To ste samo Vi?

– Hari Mata Hari je sada solistički koncept. Jedino je Izo ostao sa mnom od početka. Danas sam to ja. Na žalost ili na sreću nevažno.

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

X Close
error: Content is protected !!