HOMOSEKSUALAC ŠOKIRAO SVIJET PRIZNANJEM: ‘Normalno je da homoseksualci zlostavljaju DJECU’! (VIDEO)

Male_Couple_With_Child-01_compressed

Cilj je izopačenje djece i obitelji?!

 

Prošli četvrtak u Jacksonvillu na raspravi o prijedlogu Pravilnika za ljudska prava koji bi trebao zaštititi homoseksualce, biseksualce i transrodne osobe od diskriminacije dogodio se neočekivani obrat situacije zbog govora jednog homoseksualca koji je  izjavio da je normalno da homoseksualci zlostavljaju djecu. Jedan od govornika u četvrtak navečer došao je do mikrofona i rekao vijećnicima da je i sam kao homoseksualac zlostavljao djecu u nekoliko navrata , a do njih je dolazio čak i u javnim WC-ima.

 

‘Većinu svog života živio sam kao homoseksualac, i većinu svog života zlostavljao sam djecu, a da nikada nisam otišao u zatvor. Jednostavno, uvjeravao sam djecu da je u redu da ih zlostavljam i da to nije nikakav problem. Oni su mi vjerovali. To se događa u homoseksualnim životima, to je normalno i toga ima sve više i više’, rekao je govornik koji se predstavio kao Ray te dodao da je nakon nekog vremena uživanja u homoseksualnom životu gdje su od njegove ruke stradavala djeca shvatio da je to bolest te da se trenutno liječi od homoseksualnosti. Dodao je da tzv. zakoni protiv diskriminacije zapravo služe zataškavanju ovakvih i sličnih zločina unutar LGBTQ zajednica koji su normalni.

 

Njegove izjave šokirale su sve prisutne, ali i čitav svijet jer je ono što se ‘šuškalo’ postalo javno ispričano svjedočanstvo ‘iznutra’. Međutim, masovni mediji i dalje se trude zataškati ove izjave i zastrašujuću istinu koja se skriva u LGBTQ krugovima, a o kojima je progovorila Irina Bergset, ruska aktivistica koja je prva progovorila o incestu, pedofiliji, seksu  u vrtićima, krađi  djece u Norveškoj, nakon što su i njoj samoj uzeli djecu za slične planove. Njezino zastrašujuće svjedočanstvo koje se skriva čitajte u nastavku…..

 

Zastrašujuće svjedočanstvo koje će vas šokirati

Irina Bergset: 2005. godine ja sam se udala za državljanina Norveške. Moj sin je tada imao 7 godina. Otišli smo živjeti u Norvešku, u komunu Aurskog-Hekland, u naselje Aurskog. Tada još nisam znala da je do prije pola stoljeća Norveška bila država koja se po stupnju civiliziranosti mogla usporediti s državama Centralne Afrike.

Godine 1905. Norveška je prvo dobila neovisnost i od Danske i od Švedske. Država je, kakva je bila-takva i ostala – država kmetova, pri čemu plemića njeni žitelji nikada nisu ni vidjeli. Samo su plaćali porez. Razvoja kulture nije bilo. Žitelji ove zemlje su govorili ili na švedskom ili na danskom – odnosno na jezicima osvajača. Poslije su se ti jezici pomiješali i stvorili jedan umjetni jezik koji se zove Bokmål. Iako i sada svaka obitelj u Norveškoj govori na svom dijalektu. Do danas ne postoji državni standardni dijalekat. Može se reći da se ta zemlja tek sada nastaje, kad ne bi bilo suprotnog procesa. Norveško društvo ubrzano moralno propada kopirajući američke zakone i poredak.

Našli su naftu u moru prije 50 godina. Jasno je da zemlja u kojoj nije bilo znanosti i kulture, nije mogla ovladati tehnologijama vađenja nafte iz mora – koristili su tuđu znanstveno-tehnološku pomoć.
Sve to sam ja saznala kasnije. Kada sam napuštala Rusiju, znala sam samo da je u Norveškoj najviši životni standard na svijetu.

Bez obzira na to što sam završila fakultet novinarstva Moskovskog Državnog Sveučilišta i što sam kandidat filoloških nauka, Norveška nije priznala moje obrazovanje.

Meni su predložili da radim kao učiteljica u susjednoj Fet komuni, u seoskoj školi novog tipa – po progresivnom danskom obrascu po imenu “Riddersand”, što u prijevodu znači “škola vitezova”. U usporedbi s našim ruskim sustavom, svi norveški školski programi izgledaju kao za mentalno zaostale. Od 1. – 7. razreda je osnovna škola. Zadatak državnog programa je naučiti abecedu do 13. godine i da se djeca nauče brojati – čitaju cijene u trgovinama.

U razredu se ne smije čitati naglas zato što je to “sramota”. Specijalni učitelj izvodi dijete u hodnik i tamo sluša “mališu” kako on čita da ga ne sramoti. Učitelj ima pravo razraditi s djecom dva primjera iz matematike dnevno, a ako djeca ne usvoje materijal, onda se kroz tri dana ponovo trudi da im objasni pređeno gradivo. Domaći zadatak tjedna – 5 riječi na engleskom ili osam, po odluci djeteta.

Norveška škola – je primjer potpune degradacije obrazovanja. Književnosti nema, nema povijesti, fizike, kemije, nema prirodnih znanosti. Ima poznavanje prirode, zove se “Pregled”. Djeca izučavaju svijet oko sebe u općim crtama. Ona znaju da je bio Drugi svjetski rat. Sve ostale pojedinosti – to je nasilje nad djetetom i njegovom psihom.

Najbogatija država svijetu ne hrani djecu u vrtiću. Točnije, hrane ih nekom juhom s imenom “paradajz juha” iz vrećice jednom tjedno. To je tako u vrtićima, kako državnim, tako i privatnim – hrana samo jednom tjedno!

Moj stariji sin je išao u Rusiji u običnu školu. Zato je on u Norveškoj bio čudo od djeteta. Do 7. razreda ništa nije učio – tamo nije potrebno učiti.  U školama vise obavijesti: “Ako te roditelji tjeraju da učiš – pozovi nas. Pomoći ćemo ti da se oslobodiš takvih roditelja”.
Jedini način da vježbam pamćenje sa sinom bio je klavir. Govorila sam mu: “Samo gukni negdje da imaš tako zahtjevnu mamu …”

Nesreća se dogodila 6 godina poslije mog dolaska u Norvešku. Ništa nisam znala o njihovom sustavu “Barnevarn”.

Ja sam brinula svoju brigu: posao, kuća, obitelj. Živjela sam polako se prilagođavajući u ustrojstvo države u koju sam se preselila. Čula sam da su nekome oduzeli djecu, ali ja sam bila normalna majka.
Razvela sam se od muža poslije tri godine zajedničkog života, poslije rođenja drugog sina. To je bio sukob kultura. Meni sada govore: “Zato tamo u svakoj seoskoj kući imaju kanalizaciju i tuš kabinu”. Da, odgovaram ja na to, ali zato Norvežani po navici idu mokriti iza kuće.

Tri godine sam živjela sama s djecom. Uzela sam kredit u banci, kupila stan, počela normalno živjeti, nikada nisam dobivala socijalnu pomoć: radila sam, provodila sam dosta vremena s djecom. Djeca su bila samo sa mnom. Pošto je muž tukao sina iz prvog braka, nisam mužu dopuštala posjete.

S mlađim je muž po zakonu bio dužan viđati se. Ja sam se trudila koliko sam mogla da dijete ne spava kod oca – postojala je prijetnja da će ga tući. Ali socijalna služba i druge državne strukture su me pritiskale da ga pustim. Zato je mlađi sin ostajao kod oca prvo po dva sata subotom ili nedjeljom. Ali posljednji put je proveo kod njega skoro cijeli tjedan – dijete je imalo temperaturu kada ga je on odvezao u veliku zimu od -30 kod rođaka u Tronhajm.

Godine 2011., sedmog ožujka, ja sam otišla u policiju sela Bjorkenlangen zato što je moj mlađi sin ispričao da su mu strine i stričevi, rođaci njegovo oca, nanosili bol u ustima i guzi. Ispričao je o stvarima u koje ja prvo nisam mogla vjerovati.

U Norveškoj postoji nekakva narodna tradicija intimnih odnosa s djecom: s dječacima i djevojčicama – učinjenih od strane njihovih krvnih srodnika, koji ih kasnije predaju susjedima. Prvo nisam mogla u to povjerovati.  Napisala sam izjavu u policiji. Osmog ožujka su nas pozvali u socijalnu službu za djecu – Barnevarn. Ispitivanje je trajalo šest sati. Bili smo samo ja i moje dvoje djece.

Oni imaju shemu zaštite djece koja postoji da bi izgledalo da se oni bore s incestom. Zatim sam shvatila da centri Barnevarn, koji postoje u svakom selu, postoje za to da bi lakše našli dijete koje je progovorilo i nezadovoljnu majku ili oca – i da se oni izoliraju, kazne.

Iz novina sam saznala za slučaj kada je sud djevojčici od 7 ili 8 godina odredio platiti troškove suda i kompenzaciju nasilniku što su ga držali u zatvoru. U Norveškoj je sve obrnuto naglavačke. Pedofilija nije prijestup.

Osmog ožujka 2011. prvi put su mi oduzeli moje dvoje djece. Oduzimanje izgleda ovako: dijete se ne vraća iz vrtića ili škole tj. praktično ga kradu od vas, ono nestaje. To zato što ga kriju od vas na tajnoj adresi. Tada su mi rekli: “Situacija je takva, vi govorite o nasilju nad djecom. Vas treba pregledati liječnik i da kaže da ste zdravi. “Nisam se bunila. Poliklinika je bila desetak minuta kolima odatle. Suradnica Barnevarna me je odvela tamo i rekla: “Mi ćemo vam pomoći, poigrat ću se s vašom djecom”. Djeca su ostala, ne bilo gdje, već u centru za zaštitu djece. Sada shvaćam da to nije bilo po zakonu. Kada sam došla do poliklinike, stariji sin Saša, tada je imao 13 godina, me je nazvao i rekao: “Mama, nas voze u prijemnu obitelj”.

Bila sam na udaljenosti od desetak kilometara od djece koju su odvozili na tajnu adresu. Po njihovom zakonu, djecu oduzimaju bez bilo kakvog podnošenja papira. Jedino što sam mogla – je uzeti stvar u svoje ruke. U Norveškoj je zabranjeno plakati – to se ocjenjuje kao bolest i Barnevarn može na tebe primijeniti prisilnu psihijatriju.

Pokazalo se da u Norveškoj postoji državni plan, kvota koliko se djece oduzeti od roditelja. Organi socijalne zaštite se čak natječu tko će ga bolje ispuniti – to je svojevrsno državno natjecanje. Grafikoni, dijagrami se objavljuju kvartalno – koliko su djece u kom mjestu oduzeli.

Nedavno sam dobila dokument – izvješće od Šveđana.To je izvješće o slučajevima oduzimanja djece u Švedskoj i susjednim skandinavskim zemljama. Riječ jeo čudnoj pojavi. U tom izvješću se govori da je u Švedskoj oduzeto 300.000 djece od roditelja. To jest, riječ je o cijelom pokoljenju ukradenom od njihovih roditelja. Znanstvenici, kriminolozi, odvjetnici, pravnici – ljudi s tradicionalnim vrijednostima koji još uvijek pamte što je obitelj bila u Švedskoj – ne shvaćaju. Oni kažu da se događa nešto čudno. Događa se državni progon obitelji.

Specijalisti navode brojku od 10.000 kruna (oko 1.000 Eura). Toliku sumu dobiva nova obitelj za jedno usvojeno dijete, bilo koje. Posebni agent organizacije Barnevarn dobiva iz proračuna ogromnu nagradu za razorenje rodnog gnijezda, za krađu potomstva. To se događa u svim skandinavskim zemljama.

Pritom, posvojitelj može birati dijete, kao na tržištu. Na primjer, vama se dopala ta ruska djevojčica s plavim očima i vi baš nju hoćete da uzmete u obitelj. Dovoljno vam je pozvati u Barnevar i reći: “ja sam spreman, imam neveliku sobu za usvojenika”. I kažete ime. I upravo njega će vam i dostaviti. To jest, prvo se nalazi “najamna obitelj”, a zatim se od rođenih roditelja oduzima dijete “po narudžbi”.

Pravozaštitnici Norveške se bore sa svemogućim kaznenim sustavom Barnevarn. Oni ozbiljno smatraju da je to korumpirani sustav za trgovinu djecom. 3. svibnja (2013.) su žrtve Barnevarna u Norveškoj organizirale prosvjed protiv nasilnog odvajanja djece i roditelja od strane države u Norveškoj.

U smislu krađe djece od roditelja, Norveška prednjači pred cijelim svijetom – tamo je to državni projekt. Naslov u norveškim novinama glasi: “Jedna petina djece u Norveškoj već je spašena od roditelja”. Jedna petina – to je bukvalno, od milijun djece u toj zemlji – oko dvjesto tisuća (200.000) “spašene” djece koja ne žive više u kući s mamom, već u prijemu obiteljima. Novčano pokriće koje prijemna obitelj dobiva u Norveškoj je oko 240.000 eura godišnje. Ako dijete bude invalid, dobit ćete još više dotacija. Što više trauma, to bolje za prijemni dom, koji postaje ništa drugo do zatvor obiteljskog tipa.

Po statistici objavljenoj u norveškim novinama, od svakih desetoro novorođene djece, samo dvoje rađaju Norvežani, a osam rađaju doseljenici. Doseljenici čine zdravo stanovništvo Norveške zato što ne prakticiraju brakove bliskih rođaka.

Najviše djece rođenih na teritoriju Norveške, je Barnevarn oduzeo je od Rusa. To jest, prvo oduzimaju rusku djecu. Praktično sva djeca rođena od jednog ili oba ruska roditelja, nalaze se u evidenciji Barnevarn i stoje u rizičnoj skupini. Oni su “broj jedan” kandidati za oduzimanje.

 

Što mogu učiniti roditelji ako im oduzmu dijete?

Skoro svakog mjeseca po jedna Ruskinja završi život samoubojstvom u Norveškoj. Zato što kad dolaze kod vas i uzimaju vam djecu, vi ste nezaštićeni, vi ste – jedan na jedan sa sustavom. Govore vam: “Ti ne praviš omlet po norveškom receptu. Ti tjeraš dijete da pere ruke. Ti šepaš, ne možeš sjediti s djetetom u pijesku. Znači – ti si loša majka, mi ti uzimamo dijete! “. Sustav zaštite djece u Norveškoj je zasnovan na pretpostavci krivnje roditelja. Roditelj je svjesno kriv. Na roditelje se izlijeva more laži. A sve počinje od proste tvrdnje: “Vi hoćete otići u Rusiju”. I vi ne možete to opovrgnuti jer imate rođake u Rusiji. Ili: “Vi hoćete ubiti svoje dijete”. Zato što Rusi kad se naljute govore: “ubit ću te!”

Vas neprestano stavljaju u situaciju da se morate pravdati. I vi shvaćate da je to nemoguće. Sami ne možete zaustaviti norvešku državnu mašineriju temelju basnoslovnim nagradama za odvjetnike, suradnike socijalnih službi, suci, psihologe, psihijatre, prijemne roditelje, specijaliste i ostale … Nagrade se daju za svakog uzetog plavookog mališana. Na žalost, vi nemate šanse spasiti svog sina ili kćer od norveškog prijemnog doma. Ja sam prošla sve instance norveških sudova. Sve je obuhvaćeno, svuda je korupcija. Djeca su roba. I ne vraćaju ih natrag.

Sve materijale koje su ruske novine objavljivale o mojoj djeci je prevodio odvjetnik Barnevarna i koristio ih u korist optužbi na sudu. “Ona je luda, štiti svoje dijete u tisku!”. Na Zapadu ne postoji sloboda tiska po pitanju djece. Nemoguće je obratiti se društvu. Tamo postoji zakon o tajnosti podataka, koji se aktivno sada protura i Rusiji te u drugim tradicionalnim zemljama.

Vi ste rekli da sustav koji uništava obitelj i koji sada radi u Sjevernoj Europi, potiče seksualno nasilje nad djecom. Kako radi taj mehanizam?

Ministarstvo za djecu u Norveškoj zove se “bukvalno” nešto kao Ministarstvo za dječja pitanja i ravnopravnost svih oblika seksualne raznolikosti. Seksualne manjine u Norveškoj – to više uopće nisu manjine. Normalni ljudi – su tamo manjina. Materijali sociologa koji su dostupni svjedoče: do 2050. godine Norveška će biti 90% homo-država. Što se smatra pod “homo” nije teško zamisliti. Kažu da je naše, rusko poimanje “gejeva” i “lezbijki” – prošli vijek.

Na Zapadu je ozakonjeno najmanje trideset vidova netradicionalnog braka. “Najnaprednija” po tom pitanju je Norveška, tamo su “muškarac” i “žena” – pojmovi koji nestaju. I nije čudno da u Norveškoj nema mogućnosti da se zaštiti dijete rođeno u prirodnoj obitelji.
Čini vam se da vas se to ne tiče. Vi govorite sebi: “Neka oni rade što hoće! Što ću tu ja sa svojom djecom? “I ja sam nekad tako mislila jer nisam znala da su u cijeloj Europi uvedeni seksualna standardi koji obrađuju odgoj djece u određenom ključu.

I taj standard je obvezan za sve države koje potpišu odgovarajuću konvenciju, i čije primanje se sada aktivno lobira i Rusiji. Tamo se otvoreno govori o tome da su roditelji obvezni, zajedno s liječnicima i odgojiteljima u vrtiću, učiti djecu “raznim vidovima ljubavi”. A posebni odjeljak tog općeeuropskog seksualnog standarda objašnjava zašto europsku djecu roditelji i odgajatelji trebaju učiti masturbaciji strogo do 4 godine i nikako kasnije. Za nas, pećinske Ruse, to je jako koristan podatak. Na 46. strani spomenutog dokumenta ukazuje se da novorođenče treba spoznati svoj “genderni (rodni) identitet”. Obaveznom seks-prosvjetom vaše dijete treba već u trenutku rođenja opredijeliti se  jeli ono: gej, lezbijka, biseksualno, transvestit ili Transseksualno. A pošto su pojmovi “muškarac” i “žena” isključeni iz poimanja ravnopravnosti spolova, zaključite sami. Ako vaše dijete ipak ne izabere “gender”, u tome će mu pomoći svemoguća norveška Barnevarn ili finska Lastensuoelu, njemački Jugendamt itd.

Norveška je jedna od prvih zemalja u svijetu koja je otvorila znanstveno-istraživački institut pri Sveučilištu u Oslu, koji izučava samoubojstva djece od 0 do 7 godina. S točke gledišta običnog čovjeka to je jako čudno. Kako se može novorođenče ubiti? Ali s točke gledišta Barnevarn, to je prirodno. Ako djeca poslije sadističkih orgija zaista umiru, onda se to službeno može podvesti pod “samoubojstvo”.

Irina, hajde da se vratimo na Vašu osobnu priču …

Meni su djecu oteli drugi put 30. svibnja 2011. godine. Na vrata su mi došla dva policajca i dva suradnika Barnevarn. Otškrinula sam vrata i pogledala. Svi policajci samo što nisu držali revolvere, čak je i sam načelnik policije Brojklangena došao, i kaže: “Došli smo uzeti vašu djecu”. Ja zovem odvjetnika a on mi govori: “Da, po zakonima Norveške vi ste ih obvezni dati. Ako se budete suprotstavljali svejedno će vam ih uzeti ali ih više nikada nećete vidjeti. Morate dati djecu a sutra će vam objasniti o čemu se radi … “

Djecu su uzeli odmah, čak im nisu dali da se presvuku i pritom mi nisu pokazali nikakav papir, nikakve propise. Poslije procedure oduzimanja sam bila u stanju šoka: sada sam morala dokazivati ​​da sam dobra majka.

U norveškim novinama su opisali jedan slučaj: jednog dječaka koga su uzeli od majke u dječjem uzrastu, silovali su u svim prijemu obiteljima. On je napunio 18 godina, kupio oružje, došao “kući” i ubio prijemne ‘roditelje’.

Drugog norveškog dječaka su uzeli od majke – on je plakao, htio je kod majke. Liječnici su rekli da je to paranoja. Onda su ga su nakljukali lijekovima i od njega napravili stvar. Poslije napada medija, vratili su ga majci u invalidskim kolicima. Tada već nije mogao govoriti, spao je na 13 – 15 kg. To je bila distrofija, pošli su nepovratni procesi.

Poslije mog jedinog viđenja sa sinom, moj stariji sin je rekao da je napisao pismo u ruski konzulat: “Umrijet ću, ali ću ipak pobjeći iz Norveške. Neću živjeti u konc-logoru “. On je sam uspio organizirati svoj bijeg. Preko interneta se povezao s Poljakom Krzysztof Rutovskim, koji je već prije toga uspio spasiti poljsku djevojčicu iz norveškog prijemnog doma.

Poljak me pozvao u posljednjem trenutku, kad je sve već bilo spremno i rekao: “Ako ću ja izvesti vašeg sina bez vas – to će biti kidnapiranje, krađa tuđeg djeteta, a ako ću ga izvesti zajedno s vama – onda prosto pomažem obitelji.” Bilo mi se teško odlučiti ali izbor je bio strašan: ili poginuti svo troje u Norveškoj ili da bar spasim sebe i starijeg sina … Ne daj Bože nikome da doživi nešto takvo!

Nakon vašeg povratka u Rusiju, počeli ste primati podatke o sličnim slučajevima. Recite nam nešto o vašoj društvenoj djelatnosti.

Evo jednog slučaja: Irina S. je živjela 18 godina u Engleskoj. Tamo je imala momka. Rodila je kćer. Jednom je Irina slučajno saznala da je njezin prijatelj član sadomazohističkog kluba. Njezina djevojčica je jednom gledala gdje na TV pokazuju mjesnog vozača. Kći kaže: “Mama, a taj striček je dolazio da se sa mnom igra doktora. A ta teta se sa mnom kupala u kadi! “Zamislite da vam dijete govori nešto tako?

Irina je otišla kod engleskog dječjeg psihologa, koji joj je rekao: “Draga, vi ste ludi, vi ste paranoični. To nije izopačeništvo – to je kreativni seks za elitu! “Ona je ušutila i polako počela spremati stvari i pripremati se za povratak u Rusiju. Pametna žena …

U Norveškoj su prvo legalizirani istospolni brakovi. Zatim je legalizirano usvajanje djece od strane istospolnih roditelja. Tamo svećenici – žene i muškarci – otvoreno izjavljuju o svojoj netradicionalnoj orijentaciji. A sada su se pojavili hrabriji među tim istospolnim, koji postavljaju pitanje o pravima da se vjenčavaju s djecom, da se žene djecom.

Ako mi, tradicionalni roditelji, budemo sjedili kao trupovi i čekali, izgubit borbu s istospolnim ili s drugim “Džender” (rodovima) za svoju rođenu djecu. Danas je zona eksperimenta Sjeverna Europa, Njemačka plus SAD i bivše britanske kolonije: Kanada, Australija, Novi Zeland – to su “vruće točke” odakle ja dobivam “SOS ” signale ruskih majki.

Misao o neophodnosti otvorenog protivljenja davala mi je snage da ne klonem, da ne siđem s uma tamo u Norveškoj.

Svaki ruski roditelj treba znati. Za posljednjih 30 godina, strukture zainteresirane za trgovinu djecom, koje se bave preraspodjelom demografskih masa, uzakonili su stav da roditelj i dijete uopće nisu jedna cjelina. Sada djeca pripadaju nekom apstraktnom društvu ili državi. Štoviše, po Haaškoj konvenciji o krađi djece iz 1980. god. koju je Rusija potpisala 2011.godine, djeca pripadaju teritoriju na kojoj su proživjela posljednja tri mjeseca.

Filozofiju tih neljudi djelomično razotkriva projekt u Norveškoj vladajuće, Radničke partije, o čemu sam nedavno čitala u norveškim medijima.

‘Ja sam homoseksualac. Ja hoću da sva djeca u zemlji budu ovakva kakav sam i ja!’

Lisbaken, ministar za pitanja djece, ne stideći se, govori: ‘Ja sam homoseksualac. Ja hoću da sva djeca u zemlji budu ovakva kakav sam i ja. ‘On je započeo državni program koji treba provesti sljedeći eksperiment: u vrtićima je bila uzeta sva literatura tipa’ Pepeljuga ‘, sve bajke braće Grimm. Umjesto toga je napisana druga književnost, spolna – tipa ‘Kralj i kralj’ ili ‘Gay-djeca’. Tamo se, npr. princ zaljubljuje u kralja ili princa, a djevojka-princeza mašta da se uda za kraljicu. Po zakonu su djeci već u vrtiću, na nosilima, odgajatelji dužni čitati takve bajke i pokazivati slike.

Dogodio se i ovakav slučaj. Ruski turisti su pošli u Novi Zeland s kratkoročnom vizom, npr. sedmodnevnom. Mama, tata i dijete. Jesu li su roditelji viknuli na dijete ili je dijete glasno plakalo – iz kafića ili hotela su pozvali službu za zaštitu djece. Došao je odred “spasilaca” i dijete su oduzeli, “spasili” od “roditelja-sadista”. Ruska diplomacija se borila više od godinu dana za to da dijete da ga puste da se viđa s roditeljima.

Svakih pet godina Bernevarn pravi izvještaj o doseljenicima, čije djeca se najviše uzimaju u Bernevarn. Top-listu predvodi Afganistan, zatim Eritreja, zatim Irak. Od bijele djece, Rusija je na prvom mjestu, u općem popisu država – na četvrtom.

Rodni roditelji dobivaju dozvolu da se viđaju s ukradenim djetetom po 2 sata, jednom u pola godine. To je maksimum.

Ne treba govoriti o pedofiliji kao takvoj. To je druga pojava. Samo u Norveškoj postoji 19.000 nevladinih organizacija za “preprofiliranje” djece iz “starih” (muškarac, žena) u druge, netradicionalne rodove.

Dijete se prisilno razvija u netradicionalnoj rodnoj kategoriji. Ono što mi je govorio moj mali sin, to nije više primitivna pedofilija već neki “organizirani” trening, naciljan na drugu orijentaciju.

U sve te užase je teško povjerovati …

Dok vi razmišljate da vjerujete ili ne vjerujete, već se pojavilo cijelo pokoljenje roditelja koji moraju živjeti s tim užasom.

Sve se to u suvremenoj Europi smatra vidom tolerantnosti. Jer, djeca imaju pravo na seksualne sklonosti od nula godina, imaju pravo na seksualnu raznovrsnost. Protiv nas, protiv roditelja i djece ratuje dobro organizirana kriminalna svjetska mreža. I čini se da je došlo vrijeme da se to otvoreno prizna i počne u svakom oblasnom odjelu ruske policije, po cijeloj njenoj vertikali, da se uvode specijalne jedinice za borbu protiv tih međunarodnih skupina demografskog banditizma.

Ja sam na maršu “Zaštiti djecu” pozvala ljude da pogledaju iza lijepe maske zapadne ideologije, koja se nama protura pod vidom “spašavanja djece od roditelja-alkoholičara” – što je globalni eksperiment za promjenu spola našoj djeci. Čudovišni eksperiment koji se skoro već trideset godina provodi po cijeloj Europi.

Tamo, u Europi, pa i u Kanadi, u SAD, Australiji, Novom Zelandu, svuda iza granica Rusije – roditeljstvo je uništeno i podijeljeno. Roditeljstvo kao veza roditelja s djetetom – planski se uništava. Brojke oduzete djece –200.000 u Norveškoj, 300.000 u Švedskoj, 250.000 u Finskoj, u Njemačkoj, u Izraelu – također ogroman broj – to je ukradeno pokoljenje.

 

 

 

 

 

Razgovarao: Andrej FEFELOV za zavtra.ru.

You must be logged in to post a comment Login

X Close
error: Content is protected !!