Krasila ju je neponovljiva emocija, koju je publika osjećala. Bila je izuzetno posvećena svom poslu, pa zato ne čude njene riječi: “Ja zaista vjerujem da jedini mogući način je raditi, ali ne baš raditi iz nužnosti nego raditi iz ljubavi i unutarnje potrebe, shvatajući da će nas jedino rad održati u svakom obliku.”
Odlazak legendarne glumice Nade Đurevske u 65. godini vijest je koja je rastužila ne samo umjetničku zajednicu u našoj zemlji, već sve one koji su decenijama bili svjedoci prisustva njene duboke i iskrene emocije, kojom je zračila i koju su osjetili svi koji su pratili njen umjetnički rad, ali i oni koji su se susretali s njom kao našom sugrađankom.
Nada Đurevska jedna je od najznačajnijih glumica u cjelokupnoj historiji naše zemlje. Rođena je 8. januara 1952. u Skoplju, a kao šestogodišnja djevojčica dolazi u Sarajevo, gdje je završila OŠ “Hasan Kikić”, Srednju medicinsku školu, a potom i Glumu. Njena prva uloga bila je Varja u Čehovljevom Višnjiku, a broj odigranih uloga, i u pozorištu i na filmu, otad do danas nemoguće je i nabrojati. Igrala je i u legendarnoj predstavi Čekajući Godota, koju je u periodu opsade grada režirala Susan Sontag, a koja je u svojim tekstovima često naglašavala Nadinu posebnost, i glumačku i onu ljudsku.
Dobitnica je brojnih nagrada, između ostalih, i nagrade “Zlatni lovorov vijenac” Festivala MESS, za poseban doprinos teatarskoj umjetnosti 2002. godine, te Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva 2014. godine.
Prilikom uručenja te nagrade izjavila je da se, nakon 40 godina, povlači sa scene. Upravo predstavom Višnjik, u produkciji Narodnog pozorišta u Sarajevu, kojom je i započela svoj glumački put, 2004. obilježila je 30 godina umjetničkog rada. Prilikom uručenja plakete Grada Sarajeva ostala je upamćena i po izjavi: “Ova nagrada je takva da briše sve uspjehe i neuspjehe, sve tuge, radosti, sve snove, pravde i nepravde na ovom mom često teško prohodnom putu, ali na putu na kojem mi je bilo najvažnije sačuvati ljudsko lice.”
Pojava Nade Đurevske ulijevala je mir njenoj publici. U sjećanju su mi ostale uloge koje je igrala u predstavama za vrijeme opsade grada. Prva predstava u kojoj se pojavila bila je Majka, u režiji Sulejmana Kupusovića. Zanimljivo je Nadino sjećanje na taj teški period, kad je proživljavala i teške trenutke ličnih gubitaka, kao što je smrt njenog supruga neposredno pred sami početak rata.
Igrala za ‘šteku cigara’
Rat ju je zatekao sa sinom i majkom. Brižna žena, Nada Đurevska, o predstavi Majka govorila je kako ju je privuklo to što je taj tekst imao asocijacije na tadašnje vrijeme. Vodeći se nagonom za samoodržanje u gradu gdje nije imala rodbinu, osim majke i sina, smatrala je da su njena porodica bili pozorište, glumci i glumice. U knjizi Davora Diklića Teatar u ratnom Sarajevu govori: “Morala sam da budem s njima, da ih nađem, da me pouče, da ponovo nađem reflekse…”
Za prvu predstavu odigranu u ratnom Sarajevu dobila je šteku cigareta, koje su joj bile jako važne, jer njena majka “nije mogla bez pušenja”. O svojim sjećanjima na taj period Nada govori: “Ja sam samo sanjala kada bih ja, eto, mogla na neki način njoj te cigare pribaviti. A u isto vrijeme moj sin je želio čokoladu – normalno, dijete u razvoju i voli slatko, deset godina je imao. I eto, to je bila prva stvar koja me je privukla da savladam tu patnju i fizičke potrebe i napore.”
Njen povratak na scenu značio je mnogo pozorišnoj publici jer Nadu Đurevsku, osim kao izuzetnu glumicu, svi su doživljavali kao divnu, dobru ženu. Krasila ju je neponovljiva emocija, koju je publika osjećala. Bila je izuzetno posvećena svom poslu, pa zato ne čude njene riječi: “Ja zaista vjerujem da jedini mogući način je raditi, ali ne baš raditi iz nužnosti nego raditi iz ljubavi i unutarnje potrebe, shvatajući da će nas jedino rad održati u svakom obliku.”
Odlaskom Nade Đurevske pozorišna zajednica izgubila je člana svoje porodice i zbog toga svima nama izražavam duboku sućut.
Izvor: Al Jazeera Balkans/Autor: Nihad Kreševljaković
Related posts:
IN MEMORIAM: Suada Dilberović – Olga Sučić (1992-2016)
EMIR HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Ja više ne mogu šutjeti, Bošnjačka Armija klala po Grbavici….
Pogled preko Drine na Tuzlansku kapiju: Zašto Srbija čuva masovnog ubicu?!
Sarajevska raja u iščekivanju susreta nakon 23 godine: Kako je jedna limenka omiljenog pića stvorila prijatelje od neznanaca!
SILAJDŽIĆEVA ČETIRI ¨NE¨ – HARIS SILAJDŽIĆ PROPUŠTA 14. APRILA 1992. U WASHINGTONU ZATRAŽITI PODIZANJE EMBARGA NA ORUŽJE
Kako sam svjedočio tajnoj operaciji Hrvata i Bošnjaka u deblokadi Sarajeva
Čišćenje sarajevskih ulica: Kako su iz glavnog grada protjerani narodni heroji i heroine…
SRPSKO-HRVATSKI SPORAZUMI O PODJELI BIH (I DIO): Kako je Stojadinovićev pokušaj stvaranja Velike Srbije završio stvaranjem Banovine Hrvatske
U ime oca i sina Tuđmana: U džepu ubijenog mudžahedina propusnica s potpisom Šuška
U oktobru 1992. Prlić, Stojić, Praljak i Petković su sa Ratkom Mladićem razgovarali o podjeli BiH
