ISKRENA ISPOVIJEST: Postala sam ljubavnica svom bivšem mužu, on ima drugu, ali ja ga i dalje volim…

Nismo uopšte izgledali kao dvoje rastavljenih supružnika, već prije kao dvoje mladenaca.

 

 

Pokušala sam ugurati ključ u bravu, ali bezuspješno. Pokušala sam još jednom, ali ključ nije ulazio, kao da je s druge strane bio uguran drugi ključ. Ali to nije bilo moguće, u kući nije bilo nikoga!

 

Pri trećem pokušaju vrata su se širom otvorila i ugledala sam nasmiješeno lice svoje svekrve.

 

Šta je radila u našem stanu? I ko joj je dao ključeve? To je zapravo bilo retoričko pitanje, jer sam pretpostavljala ko je odgovoran: Moj muž, s kojim sam tek dvadeset dana bila u braku! On, natrpan prtljagom, upravo je izlazio iz lifta i ugledavši svoju majku kako se smješi na našem pragu, ispustio je torbe i poletio joj u zagrljaj.

 

“Mama, baš lijepo što si došla!”

 

Nažalost, nisam mogla reći isto i zato sam ćutke ušla u stan noseći torbu koju je moj suprug, potpuno zanesen prepričavanjem događaja s našeg bračnog putovanja, zaboravio pred liftom. Cijele večeri sam morala da trpim svoju svekrvu, koja nam je pripremila večeru i postavila sto.

 

“Mama, predivna si!” uskliknuo je njen ljubljeni sin kad je ugledao postavljen sto.

 

Ona mu je, vidno zadovoljna, odgovorila:

 

“Pretpostavljala sam da ćete biti umorni nakon tako dugog puta i poželjela sam da vas iznenadim…”

 

I te kako nas je iznenadila! Ja sam se nadala možda ne tako udobnom povratku, ali svakako romantičnijem. Planirala sam da odemo na picu i zatim nastavimo da se mazimo i ljubimo na našem kauču prije nego što konačno odemo da isprobamo naš novi krevet! Ali, nakon što sam se dobro najela i psihički iscrpla od brbljanja svoje svekrve, bila sam toliko umorna da sam se s mužem samo blago poljubila. Zatim sam, okrenuvši mu leđa, odmah utonula u san i cijelu noć imala noćne more u kojima je glavnu ulogu imala njegova mama. Nažalost, scena s večerom ponovila se i idućih dana. Kad god bih se požalila na prisutnost svekrve, muž bi tvrdio da joj moramo biti zahvalni jer nam sve skuha i pospremi dok smo na poslu i na taj način štedi naše vrijeme.

 

Naprasno u brak 

Ali ja nisam željela da mi se svekrva neprestano mota po kući! Suprug i ja vjenčali smo se nakon dvije sedmice vjeridbe, ludo zaljubljeni. Sve to vrijeme nismo se nijednom posvađali, uvijek smo se u svemu slagali. Možda mi se upravo zbog toga trenutna situacija činila toliko dramatičnom: svake večeri, nakon što bi njegova majka otišla, nas dvoje bismo se posvađali. A kad se moja svekrva ne bi pojavila, ne zato što joj je moj suprug nešto spomenuo, već zato što je sama tako odlučila, moj bi se muž žalio na jela koja bih mu skuhala, koja naravno nisu bila toliko ukusna kao jela njegove drage mamice, koja je imala cijeli dan na raspolaganju da ih spremi! Ja sam optuživala njegovu mamu da je naporna i dosadna, a on ju je branio i tvrdio da sam nezahvalna i zlobna.

 

“Ja nezahvalna i zlobna? Kako se samo usuđuješ?”, planula sam jedne večeri, ne mogavši više da trpim njegove primjedbe.

 

Nismo bili ni tri sedmice u braku i već sam vidjela da mu se bliži kraj. I sve to zbog moje svekrve… a i zbog muža, koji je, umjesto da me podrži, držao stranu svojoj mami. Rasprava se pretvorila u bespoštednu svađu i prvi put je moj muž izašao iz stana tresnuvši vratima, a ja sam briznula u plač.

 

Nisam mogla da vjerujem da on, čovjek mog života, može imati tako pogrešno mišljenje o meni. Fizička privlačnost bila je okidač koji nas je privukao jedno drugome, a tek je zatim došla ljubav. Ali sada sam se pitala da li smo pogriješili što smo se vjenčali jer ako smo se prije u svemu slagali, sada više ništa nije bilo kako treba. Svađe su se nastavile i nakon što je moja svekrva bila ljubazno zamoljena da više ne dolazi.

 

Suprug i ja kao da smo se nepovratno razdvojili. Malo-pomalo gotovo je sasvim nestalo i fizičke privlačnosti: nas dvoje smo postali poput dvoje stranaca. Bili smo premladi da bismo ostatak života proveli u lošem braku, ali moji roditelji su me upozoravali da ne donosimo brzoplete odluke.

 

“Živjeti zajedno nije lako”, tvrdila je moja mama. “Morate pronaći ravnotežu u vašem braku.”

 

Ali ja sam se bojala da to nećemo uspjeti. Kod supruga mi je sada išlo na živce sve što je govorio ili činio i neprestano sam se s njim svađala. Bila sam agresivna i nezadovoljna i smatrala sam da nema razloga da nastavimo suživot u kojem nijedno od nas dvoje nije srećno.

 

Očigledno smo pogiješili što smo se vjenčali, bilo je bolje priznati poraz i razvesti se.

 

Tu smo odluku zajednički donijeli nakon jednog razgovora i on je, očigledno umoran od beskonačnih rasprava, rekao da je najbolje da se rastanemo na civilizovan način. I kao civilizovani ljudi, trudili smo se da što više izađemo u susret jedno drugome.

 

“Stan neka ostane tebi”, rekao je velikodušno on i dodao: “Našao sam jedan stančić u blizini stana moje mame, kojoj će tako biti lakše da mi pomagne u prvo vrijeme. Ona bi, zapravo, željela da se vratim kući, ali ja se nekako ne osećam spremnim za to…”

 

Mogla sam i pretpostavliti da moja svekrva jedva čeka da joj se ponovno vrati voljeni sinčić, koji je pukom srećom uspio da pobjegne iz kandži okrutne vještice poput mene!

 

“Ako hoćeš, mogu ti pomoći da premestiš priključak za kompjuter u drugu sobu. Znam da si željela da imaš radnu sobu i sada kada ćeš biti sama, imaćeš dovoljno prostora na raspolaganju.”

 

Ta pažljivost s njegove strane me dirnula, ali nakon mjeseci ravnodušnosti i nerazumijevanja bilo je prekasno. Ja sam, opet, njemu pomogla da spakuje svoje stvari i da se smjesti u novi stan.

 

“Ovdje sam ti složila bijeli veš, a ovdje košulje”, rekla sam mu kad sam završila slaganje njegove odjeće u ormar.

 

“Hvala ti, baš si srce…” rekao je i neočekivano me zagrlio, a ja sam se stisnula uz njega.

 

Nismo uopšte izgledali kao dvoje rastavljenih supružnika, već prije kao dvoje mladenaca. Sramežljivo sam se odmakla od njega i nastavila da namještam posteljinu u spavaćoj sobi, dok je on u dnevnom boravku sklapao novi trosjed.

 

“Eto, gotovo, dođi da vidiš!” pozvala sam ga, poravnavši dlanovima pokrivač na krevetu. “Mislim da će ti ovako biti ljepše.”

 

Ušao je u sobu i bacio se na krevet, uništivši sav moj trud.

 

“Mrtav sam umoran”, uzdahnuo je.

 

“I ja”, priznala sam.

 

“Dođi, ispruži se i ti”, pozvao me kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. I poslušala sam ga.

 

Neko vrijeme smo ležali u tišini, a zatim je ruka mog muža nježno dotakla moju, možda nesvjesno, a možda i namjerno. U svakom slučaju, već smo se idućeg trenutka našli u strastvenom zagrljaju. Vodili smo ljubav i bilo je divno, ali tišina koja je zatim uslijedila bila je prilično neprijatna.

 

Oboje smo gotovo istovremeno iskočili iz kreveta, ne gledajući se u oči. On je rekao da će morati da stavi tapete kako bi oživio zidove i dodao je još svašta, čega se ne siećam. Bilo nam je neprijatno, a bili smo i zbunjeni.

 

Zatim se, nakon što je ponovo namjestio pokrivač, okrenuo oko sebe i promrmljao:

 

“Dobro, čini mi se da je sve na mjestu.” I izašao je iz sobe.

 

Sačekala sam nekoliko minuta, a zatim sam odlučila da se pozdravim s njim. Ovlaš smo se poljubili, iako bih se najradije skupila uz njega i ostala u njegovom zagrljaju. Ta mi se želja činila neumjesnom i neprimjerenom. Tužno sam za sobom zatvorila vrata njegovog stana i krenula u svoj, u kojem me niko nije čekao. Uostalom, to sam i željela.

 

U prvo vrijeme noći sam provodila razmještajući namještaj. Željela sam na neki način izbrisati njegovo prisustvo i dati stanu svoj pečat. Taj posao me sasvim obuzeo i uzeo mi sve slobodno vrijeme.

 

Ali kako je vrijeme prolazilo, svaki povratak u stan bivao mi je sve tužniji. Naročito su mi vikendi bili bolna tačka.

 

Trudila sam se da što manje budem kod kuće, ali nisam mogla da sakrijem od same sebe da osjećam užasnu prazninu. S njim se više nisam ni čula ni vidjela i bilo mi je glupo da ga zovem. Rastali smo se i to je bila gotova priča.

 

Ponovo susret 

Nastavila sam da izlazim s prijateljicama. Povremeno smo odlazile na kratka putovanja, što sam oduvijek željela, ali na kraju me nisu usrećila koliko sam mislila. Moj odnos s prijateljicama više nije bio isti, ja više nisam bila ista, nisam bila spontana kao nekad i željna avantura. Čak naprotiv, držala sam na pristojnoj udaljenosti sve muškarce koji bi mi se pokušali približiti, obeshrabrujući svaki njihov pokušaj da pokušaju nešto sa mnom.

 

Bila sam pomalo zabrinuta da se ne pretvorim u zajedljivu usidjelicu, ali tu ništa nisam mogla da učinim. Opravdavala sam se razmišljajući kako čovjek postaje oprezniji i mudriji nakon što se jedanput opeče, jer ne želi dvaput ponoviti istu grešku. U dubini srca nadala sam se da ću jednoga dana upoznati onog pravog. Tada ću i ja započeti novi život kao i on koji je, sudeći po pričama koje su kružile, imao novu djevojku. Zatim sam se jedne večeri pri povratku kući zaustavila u samoposluzi da kupim nešto za večeru. Razgledala sam sadržaj polica kad sam se gotovo sudarila s njim.

 

“Kakvo iznenađenje! Šta radiš ovdje?”

 

“Pa, zapravo bi to ja tebe trebalo da pitam”, odgovorila sam sa smješkom uzvrativši mu zagrljaj. “Šta radiš u mom kraju?”

 

“Bio sam ovdje zbog posla i sjetio se ove samoposluge, koja ima sve što jednom samcu treba.”

 

Pogledao me ispod oka i nasmijao se.

 

” Ako nemaš nikakvih planova za večeras, mogla bi mi se pridružiti na večeri?”

 

Zašto ne? Pretpostavljala sam da će mi biti neprijatno pri ponovnom susretu s njim, zbog onoga što se dogodilo kad smo posljednji put bili zajedno, međutim otkrila sam da se oboje ponašamo normalno i spontano, kao da smo se zadnji put vidjeli dan prije. Ili, možda, još bolje rečeno, kao da smo još zajedno.

 

Otišli smo u jedan restoran u blizini i tokom večere razgovarali o svemu i svačemu. Nismo se doticali ličnih tema, ali kad smo sjeli u auto i krenuli prema mom stanu, on me iznenadio pitanjem:

 

“Koliko dugo se već nismo vidjeli?”

 

“Pa, skoro dvije godine…”, promrmljala sam. Zapravo sam tačno znala koliko je dana prošlo otkad smo se rastali: sedamsto dvadeset i dva.

 

“Bože, kako vrijeme leti!”

 

“Da li je istina da imaš novu djevojku?” upitala sam ga.

 

“Da, ona bi htjela da živi sa mnom, a ja baš nisam siguran želim li to pa oklijevam. Znaš kako je, ko se jednom opeče, duva i na hladno”, nasmijao se kako bi razbio napetost u vazduhu, a zatim se naglo uozbiljio i upitao:

 

“Misliš li ikad na mene?”

 

“A ti na mene?” odvratila sam.

 

“Ja sam prvi pitao”. naglasio je i ponovo se nasmijao.

 

Stigli smo pred moju zgradu i on je isključio motor i okrenuo se prema meni.

 

“Onda?” insistirao je.

 

Rekavši to, uzeo mi je lice u ruke i privukao ga sebi. Usne su mu bile toliko blizu mojih i iznenada sam shvatila da sve vrijeme razmišljam samo o tome koliko ga želim poljubiti. Uglavnom, da skratim priču, on se popeo u moj stan i ponovo smo se prepustili strastima kao i u prvim danima naše ljubavi.

 

Od te večeri me zvao skoro svako veče, kad god ne bi bio sa svojom djevojkom. Razmjenjivali bismo riječi pune strasti i nježnosti, poput dvoje ljubavnika i svaki put kad bismo se uspjeli vidjeti, završili bismo u krevetu. Zaljubljivala sam se u svog bivšeg muža žestoko i strastveno poput pubertetlije. Živjela sam u iščekivanju njegovih poziva i bojala se da ponovo ne nestane.

 

Zato sam se trudila da budem vesela, zavodljiva i mazna. Ali jedne večeri sam odlučila da mu kažem istinu.

 

“Volim te!” izjavila sam.

 

“I ja tebe volim, čak i više nego prije”, zagrlio me on.

 

“Ali vidiš, bojim se, bojim se da se ne probudim iz te čarolije”, rekla sam zatim.

 

“I ja se bojim svega što bi se moglo dogoditi ako ponovo započnemo vezu. Užasavam se onih scena s mojom majkom, beskonačnih rasprava, svih onih stvari kojima smo dopustili da nas razdvoje.”

 

Nisam znala šta da mu odgovorim pa sam se samo još jače stisnula uz njega.

 

Od tada je prošla godina. On je i dalje moj ljubavnik, iako više nije u vezi s onom djevojkom i ja sam jedina žena u njegovom životu.

 

Ali, ipak smo i dalje vrlo oprezni: oboje se bojimo da ponovo ne pogriješimo. Zbog toga smo zahvalni za svaki srećan trenutak ljubavi. Meni se čak ponekad čini da je biti ljubavnica sopstvenog muža vrhunac sreće. Možda ćemo prije ili poslije ponovo započeti život zajedno, a možda će se naša strast istrošiti.

 

Ko bi to znao… Zato uživajmo dok traje!

You must be logged in to post a comment Login

X Close
error: Content is protected !!