ISPOVIJEST: Rođen u šumi, kao beba preživio genocid, igra za Barcelonu i sanja NBA ligu

Poslije četverogodišnjeg čekanja njegov životni san bit će ostvaren. Emir Sulejmanović ovog ljeta debitirat će za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.

 

Mladić koji je rođen pod kišom granata i metaka, u šumi pored jednog kamena, na razmeđu „zaštićenih zona“ UN-a Srebrenice i Žepe, svake godine, otkako za sebe zna, 11. jula posjećuje dolinu bijelih nišana – Potočare.

 

emir-u-potocarima1

Svake godine, otkako za sebe zna, 11. jula posjećuje dolinu bijelih nišana – Potočare

 

Imao sreću

– U Srebrenici sam ne samo 11. jula. Svakog dana tokom godine Srebrenica je u meni, bilo gdje da igram ili bilo gdje da boravim – počinje svoju ispovijest za “Avaz” Emir Sulejmanović, košarkaš slavne Barcelone, rođen 13. jula 1995. godine u okolici sela Luke, koje pripada teritoriji predratne općine Srebrenica.

Njegov babo Nedžad rođen je u Lukama, a rahmetli majka Vahdeta u mjestu Žanjevo. Nakon sklapanja braka nastanili su se u Bratuncu, a 1987. godine dobili sina Semira. Sve do 1992. živjeli su zadovoljno i sretno, a onda su, kao i hiljade drugih podrinjskih Bošnjaka, morali napustiti svoje imanje.

– Babo mi je pričao kako su nakon Bajrama 1992. godine došli u Luke kod djeda i nane. Ostali su tu sve do 1995., odnosno do pada Srebrenice i Žepe. Ja sam rođen 13. jula 1995., a zajedno s majkom i starijim bratom dvanaest dana kasnije sam protjeran na slobodnu teritoriju u Fojnicu – priča Emir Sulejmanović.

 

vahdeta-s-djecom
Srebrenička heroina Vahdeta u julu 1995., s djecom, u paklu Srebrenice

 

O ratnim strahotama i putu pakla, Nedžad Sulejmanović u svakoj prilici govori sinovima Semiru i Emiru. Nakon pada Srebrenice i Žepe, Nedžad je s grupom saboraca krenuo ka Srbiji, ali je uhapšen i zarobljen u rejonu Crnog potoka. O tim danima progovorio je za „Avaz“.

– Nakon ulaska srpskih formacija u UN-ove „zaštićene zone“ odrasli muškarci su spas tražili u bijegu prema Srbiji, Kladnju, Višegradu… Ja sam krenuo sa skupinom saboraca ka Srbiji, a nakon zarobljavanja jedan period proveli smo u logoru u Šljivovici pored Užica, a potom u Mitrovom Polju između Vrnjačke Banje i Kruševca. Mnogi su na tom putu ubijeni. Ja sam imao sreću da preživim – kaže Nedžad Sulejmanović.

U Vahdetinom naručju ostavio je Emira, kojeg će ponovo vidjeti kada ovaj bude imao 16 mjeseci. Stariji sin Semir imao je osam godina i u sjećanju mu je ostala urezana golgota bošnjačkog naroda.

 

vahdeta-i-emir1
Emir s majkom Vahdetom, koja je, nažalost, umrla u 30. godini

 

Tuđa zemlja

– U Mitrovom Polju bio sam do februara 1996. godine, a onda su me vratili u logor Šljivovica kod Užica. Početkom aprila te godine prebačen sam u Padinsku skelu u Beogradu. Vrlo malo se zna da su Bošnjake zatvarali i u Padinsku skelu. Ja sam bio tamo nekoliko dana, a put Finske krenuo sam 16. aprila 1996. godine. Tačno nakon šest mjeseci na sjeveru Evrope moja porodica je bila kompletirana – kaže Nedžad.

Dok je bio po srbijanskim logorima, njegova porodica boravila je u Kladnju. Semir je krenuo u drugi razred osnovne škole, Emir je pravio svoje prve korake. Da je Nedžad živ, njegova porodica je saznala iz pisma koje je stiglo putem UNHCR-a ili Crvenog križa. Njihovoj sreći nije bilo kraja.

– Muškarci koji su bili zarobljeni u Srbiji odlazili su ka Americi ili Australiji. Ja sam tražio da idem kod brata u Njemačku. Nisu mi dali, jer je Njemačka već bila prihvatila veliki broj izbjeglica. Odlučio sam se za Finsku – nastavlja priču Nedžad Sulejmanović.

 

porodica-sulejmanovic
Iz porodičnog albuma porodice Sulejmanović

 

Nakon spajanja porodice, Nedžad i Vahdeta počeli su učiti finski jezik. Semir je išao u školu, a Emir je bezbrižno odrastao. Uvijek je bio napredniji i vižlastiji od svojih vršnjaka te je već u ranom djetinjstvu nagovještavao da će se baviti sportom.

Nažalost, 11. decembar 2000. godine zauvijek je promijenio njihove živote. Vahdeta, srebrenička majka heroina, umrla je u 30. godini.

– Imala je povišen krvni pritisak i zajedno s njom otišao sam kod ljekara. Dobila je lijekove, ali je sat poslije ponoći umrla. Njena smrt za nas je i danas velika misterija, jer nikad ranije nije bila bolesna – kaže sa sjetom Nedžad Sulejmanović.

U tuđoj zemlji nastavio je brigu o maloljetnim sinovima. Semir je i danas u Finskoj, gdje je zaposlen, dok je Emir odradio trogodišnji ugovor s Barcelonom i ovog ljeta obući će dres reprezentacije BiH.

– Babo je sa mnom od prvog dana kada sam napustio Finsku. Prije Barcelone bio sam u ljubljanskoj Union Olimpiji, a gdje god idem ja, ide i on – kaže Emir.

 

emir-na-marsu-mira1
Emir na “Maršu mira”

 

Neopisiva tuga

U djetinjstvu je najprije trenirao fudbal. Bio je vođa navale svog tima, a uporedo s tim počeo je igrati i košarku. Kada je došao trenutak da se odluči koji će sport nastaviti trenirati, dileme nije bilo.

– Odlučio sam se za košarku. Bila je to moja odluka. U fudbalskom timu trener me iz napada vratio na stopersku poziciju i to mi se nije svidjelo. U košarkaškom timu bilo je mnogo bolje raspoloženje i drugarstvo, tako da se nijednog trenutka nisam pokajao što sam odabrao taj sport – govori Emir.

Iz njegovog srca nikada neće iščeznuti Srebrenica i Žepa… Zajedno s babom Nedžadom 2010. godine je prošao „Marš mira“, a svake godine više puta dolazi u Potočare.

– Meni je teško govoriti o tome. Babo mi je pričao šta smo sve preživjeli, a kada imam vremena, čitam o svemu što se dogodilo Bošnjacima tog kraja. U Potočarima su vječni smiraj pronašli i brojni moji rođaci. Ipak, najveća tuga uhvati me kada pored bijelih nišana vidim majke Srebrenice kako plaču. To je jedna neopisiva tuga, koju nikome ne bih poželio da doživi – kaže Emir Sulejmanović.

Otac Nedžad prošlog je ljeta sanirao kuću u Bratuncu. Imovinu neće prodavati… Na 21. godišnjicu genocida u Srebrenici, Emiru Sulejmanoviću ostvario se san. Preko srebreničkih šuma, Finske i Barcelone, stigao je do dresa nacionalnog tima BiH. Za četiri godine, na 25. godišnjicu, možda ćemo ga gledati u NBA ligi. Inšallah!

 

emir-nedzad-sulejmanovic2
S ocem Nedžadom, koji je uvijek uz njega

 

Moj san se ostvaruje

Emir će ubrzo postati i U-16 reprezentativac Finske, a onda će četiri godine čekati na dozvolu FIBA-e da može igrati za reprezentaciju BiH. Upravo na dan našeg razgovora iz FIBA-e je stiglo pismo: Emir Sulejmanović može igrati za BiH! Sreća u domu Sulejmanovića bila je neopisiva…

– Strpljivo sam čekao ovaj dan. Sada je sve na meni. Naći ću se na širem spisku selektora Damira Mulaomerovića i to je velika čast za mene. Moj san se ostvaruje. Moram reći da sam prve kontakte sa KSBiH ostvario 2012. godine. Razgovarao sam s tadašnjim generalnim sekretarom Harunom Mahmutovićem i selektorom Aleksandrom Petrovićem. Prvi put sam dres BiH obukao na Šestoaprilskom turniru 2012. godine – govori u jednom dahu Emir, čije ime u prijevodu s arapskog jezika znači vojskovođa ili princ.

You must be logged in to post a comment Login

X Close
error: Content is protected !!