Turska je, kako kažu posljednji izvještaji, suspendovala ljudska prava. Zarobljeni pučisti se prebijaju, siluju, ubijaju. Većini, očigledno, predstoji smrtna kazna. Civilizovani svijet je zgrožen. Ima, doduše, nešto vrlo licemjerno po pitanju koncepta ljudskih prava. Ne radi se samo o potpuno razvučenom konceptu koji je, od samoga postanka, svako, u skladu sa vlastitim interesima, tumačio iz vlastitog ideološkog gledišta, dvosmislici koja različitim vladama dopušta da racionaliziraju i “uljude” i “uprave” svaku svoju akciju ili dignu dimnu zavjesu oko svojih istinskih ciljeva. Radi se o konceptu koji, kada se ispravno shvati, razgoljuje i one koji optužuju i one koji su optuženi za njihovo kršenje.

 

 

Prekrasnoj manifestaciji “poštovanja ljudskih prava” mogli smo, tako, svjedočiti, nedavno u Sarajevu, kada se više ljudskopravaških organizacija na čelu sa “Majkama Srebrenice” okupilo ispred baščaršijskog Sebilja, u znak podrške, umalo svrgnutome režimu turskoga premijera Redžepa Tajipa Erdogana.

 

Upravo, nekako u vrijeme kada je Erdogan objavio da će hiljade pobunjenika protiv njegovog demokratskog režima biti smaknuti, kada je turski Dijanet, dakle Islamska zajednica Turske, odlučila da se ubijenima neće klanjati dženaza, sarajevski islamistički portal Saff pokreće brutalnu medjsku hajku protiv potpisnika ovih redova, jer je na svome Facebook profilu napisao da je Republika Srpska multietničkija od Sarajeva u čijem se centru, 21 godinu nakon kraja rata, postavljaju morbidne instalacije koje Republiku Srpsku pedstavljaju kao džinovsku masovnu grobnicu. I, zbog čega je dobio otkaz na Federalnoj televiziji i na stotine javnih i privatnih prijetnji smrću, klanjem i silovanjem porodice i nakon čega se odlučio preseliti u Beograd.

 

Sarajevo, koje je naviklo da svima dijeli moralističke pljuske je poslalo poruku kakva ljudska prava zastupa. Ona prema kojima je čovjek i, prema tome dostojan “ljudskih prava”, samo onaj koji će ponavljati mantre o “evropskom Jerusalemu”, o tome kako su se Alija Izetbegović i njegovi ideološki sljedbenici borili za demokratsko i multietničko društvo, o tome da Srbija i Srbi, za razliku od “dobre Bosne” i “dobrih Bošnjana”, cjelokupnu svoju istoriju samo planiraju kreiranje etničke homogenosti pomoću genocida; Samo onaj koji neće ukazati na činjenicu da se sarajevske ulice i škole nazivaju po ljudima koji su bili perjanice zločinačkog režima Nezavisne države Hrvatske, samo onaj koji se ne smije multietničnosti Armije BiH, samo onaj koji neće ukazati na činjenicu da su i Srbija i Republika Srpska multietničkije nego Sarajevo i svi bošnjački kantoni u Federaciji BiH.

 

Samo takav “čovjek” ima pravo da nije zreo za Erdoganovu demoratsku sablju na svome antidemokratskom vratu. Zbog čega? Možda samo zbog toga jer je pomislio da nema ništa čudno u tome da je sarajevski režim koji se ugleda na Erdogana koji je vladavinu počeo sa medom na ustima, a završava masovnim pokoljem, zapravo isti onaj koji se busao u prsima svojom multietničnošću, a završio kao jedna od etnički i vjerski najčistijih teritorija u Evropi. Provincija koja je izmetom kojim je mazala sve oko sebe, na kraju namazala sebe. Mada to ne primjećuje.

 

Čak ni u liku Munire Subašić, te profesionalne majke Srebrenice, koja od simbola planetarne “majke-žrtve” i borca za ljudska prava, postaje simbolom prizivača pokolja tuđih sinova, jer nisu sinovi onih čiji novac sponzoriše njezinu i, može se sa sigurnošću reći, sarajevsku ljudskost. A kakva je to ljudskost? Kada o njoj razmišljam u sjećanje mi momentalno dođe misao Emira Kusturice: “Ti dođeš u Sarajevo, oproste ti rupe u karakteru i drukčije mišljenje. Oslobodiš se, pa u nekoj kafani opet braniš svoje mišljenje, a to ne može izdržati neki patriota pa mora da te izbode nožem.”

 

Vremena su se, unekoliko promijenila. Sada te neće bosti u kafani, već orkestrirati masovne časove mržnje prema drugačijem mišljenju, takve da u njemu učestvuju svi, od kafanskih prostaka i junaka željnih dokazivanja hrabrosti rulje prema pojedicu, pa do državne televizije koja će jeretika predati rulji na šutiranje. Ali kakvu mjeru ljudskosti i prava iz nje proizašlih, očekivati od mjesta koje je na sličan način izgnalo svoga najveće reditelje, pisce i mislioce? U kojem premijer kantona nazvanog po gradu, Elmedin Dino Konaković, podržava siledžijskog prostaka na čelu studentske unije, Harisa Zahiragića u progonu posljednjeg profesora srpske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Nenada Veličkovića, optužbom da bošnjačku djecu indoktriniše Gorskim vijencem. Čija je etika, prema ovom barbarogeniju, suprotstavljena “bosanskom duhu” Maka Dizdara, do bigotrije pop-kulturno banalizovanog talentovanog gnostika od čijih se pjesama kreira prošlost vječito ugroženih manihejskih proto-muslimana, ona koja se nikada nije dogodila.

 

U kojem se u Gazi Husrev begovoj biblioteci dokazuje da je romane Meše Selimovića pisao niko drugi do Dobrica Ćosić, jer, eto, nisu u skladu sa “Bosanskim duhom” Alije Izetbegovića i Erdogana. Emir Kusturica je odavno Sarajevo ispravno označio provincijom, a njegove velikane gigantima provincije. No za trenutnu situaciju u Sarajevu ovo je kompliment. Provincija mora imati svoj centar, baš kao što periferija podrazumjeva postojanje grada na čijim obodima je locirana. U Jugoslaviji je Sarajevo bilo provincija za Beograd i Zagreb. Sada je provincija Erdoganove Turske, koletivna zatucana umbolnica koja se ponovo pronašla u submisiji osvajaču, sjekaču svake glave koja se usudi progovoriti u kakvoj provincijskoj lošoj klinici neostvarenih, a pri tom očajno samodovoljnih i ograničenih fanatika živi. Evropski Jerusalem je floskula kojom Sarajevo voli sebi tepati.

 

Ako bi to bilo tako, onda bi ono i dalje bilo svetinja svih onih koji su u njemu ponikli i napustili ga. Neki “Jevreji” Sarajeva bi smislili pozdrav: “Dogodine u Sarajevu”. U stvarnosti je to mjesto koje podsjeća na lošeg profesora koji želi uništiti učenika koji ga je prevazišao i raskrinkao kao prevaranta. Kao i sve one koji mu se dodvoravaju i lude u idiotizmu provincijskog života. A ljudska prava? Za Homo Sarajevoensisa ona nikada neće biti upitna. Šteta što je isti samo atrofirana grana na jugoslovenskom političko-evolucionom stablu, čiji se vrhunac istorijskog ponosa sastoji u bivanju taocem islamističkom fanatiku erdoganovskog tipa, a u borbi protiv pripadanja državi vlastitog naroda. Uživanju u statusu proksija svakoga osvajača, pogotovo ako ga se može iskoristiti za uglavljivanje u globalne islamističke agende. Zaista je tagična sudbina toga naroda, mentalitetski toliko identičnoga korijenu iz kojeg je proizašao da, najnižim emotivnim manipulacijama, bude talac mračnjačkih ideologa koji njihovo tradicionalno poimanje vjere, iskorištavaju za preobražaj društva po AKP modelu.

 

Biće, doduše, zanimljivo, kako će se vječni proksi postaviti u mogućem savezu Putin-Erdogan, u kojem bi mogao biti pušten niz vodu, baš kao i od svojih zapadnih ljudskopravaških saveznika, jer je, prebrzo, poletio da klekne pred svoga mentora. Erdogan je naredio da se njegovim ubijenim neprijateljima neće klanjati dženaza. Na um mi pada internet grafika čimpanzi koji pokrivaju oči, uši i usta, pa mi bude jasno ko će biti sretan radi takve odluke. Ljudska prava u zlokobnoj provinciji ne postoje ni za koga ko misli da je to prvenstveno pravo na dostojanstvo. Ljudsko i nacionalno. Kome ona nisu vječno trčanje za osvajačima i zahvaljivanje jer su nam nešto “dali”.

Autor: Vuk Bačanović

Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja. 

Kako Homo Sarajevoensis poima ljudska prava, ili izvinjenje Emiru Kusturici

Bosna i Hercegovina, Kolumne, Slider, Vijesti |
About The Author
-