Karadžićeva najava horora: “Autostradom pakla muslimanski narod odvest ćete u nestanak”

Iako je agresija na BiH zvanično počela 1992. godine, i cijela 1991. protekla je u znaku napetosti i provokacija iza kojih je stajao SDS, s Radovanom Karadžićem na čelu. Brojne opstrukcije i nimalo bezazlene poruke kulminirale su Karadžićevom otvorenom prijetnjom genocidom tokom obraćanja u Skupštini Republike BiH 14. oktobra 1991. 

 

Tokom žestoke rasprave o Memorandumu o suverenitetu, Karadžić je jasno najbrojnijem narodu u BiH zaprijetio nestankom.

Burne reakcije 

I to ako zatraži suverenost i nezavisnost Bosne i Hercegovine i otcjepljenje iz Jugoslavije, koja je tada pod vodstvom Slobodana Miloševića trebala doživjeti preobrazbu u “veliku Srbiju” i iz čijeg su sastava već bile izašle Slovenija i Hrvatska.

– Ovo nije dobro što vi radite. Ovaj put na koji vi hoćete da izvedete BiH ista je ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošli Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete Bosnu i Hercegovinu odvesti u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak. Jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rata ovdje… – poznata je Karadžićeva prijetnja upućena sa skupštinske govornice.

Nakon burne reakcije i žamora u sali, uz povike da su to krupne riječi, Karadžić je kazao: “Neka su to velike riječi, jer velike situacije zahtijevaju velike riječi. Kako ćete vi spriječiti da svako svakoga ne ubija u BiH.”

Tadašnja Skupština sastojala se od dva doma: Vijeća građana i Vijeća općina. U prvom je bilo 130 predstavnika, od kojih su 34 bila iz SDS-a, dok je u Vijeću općina bilo 110 predstavnika, po jedan za svaku općinu u tadašnjoj republici i iz SDS-a ih je bilo 38.

Budući da nisu dobili podršku svojim idejama o ostanku u zemlji koja je trebala postati “velikom Srbijom”, SDS-ovi predstavnici u jutarnjim satima 15. oktobra demonstrativno su napustili Skupštinu.

No, Karadžićevom zlogIasnom obraćanju te napuštanju njegovih SDS-ovaca Skupštine BiH, prethodile su mnoge aktivnosti i pripreme agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Kamioni s oružjem

Dok je Karadžić u Skupštini BiH govorio da se “jedan narod preglasava” i da se nad “srpskim narodom vrši pravno nasilje”, na hiljade vojnika, tenkova i cijevi bivše JNA dopremani su oko Sarajeva i drugih bh. gradova iz Slovenije i Hrvatske, koje su morali napustiti.

Prvo bosanskohercegovačko mjesto koje je već 1. oktobra 1991. iskusilo ratne strahote bilo je selo Ravno.

Disoluciju Jugoslavije pratio je i proces formiranja paralelnih struktura vlasti. Na Palama, nedaleko od Sarajeva, 24. oktobra 1991. godine formirana je “Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini”.

 

selo-ravno

Selo Ravno u Hercegovini napadnuto i prije Karadžićevog zloglasnog obraćanja

 

U Čelincu je 25. aprila 1991. konstituirana zajednica četrnaest srpskih krajiških općina, a 8. juna 1991. oko 200 policajaca tzv. SAO Krajine iz Knina ušlo je u Drvar i Bosansko Grahovo, gdje su održali smotru. Na taj način demonstrirali su nepriznavanje granice između tzv. srpskih krajina.

U Ustiprači kod Goražda policija je 9. aprila 1991. zaustavila tri kamiona bivše JNA sa 1.119 automatskih pušaka. Kamioni nisu bili zapečaćeni, a dokumentacija nije bila validna. Umjesto da objasni o čemu se radi, ili da se nekako pokuša opravdati, vojska je podnijela kaznene prijave protiv čelnih ljudi bosanskohercegovačke policije.

Dvadeset četvrtog maja 1991. na ulazu u Bileću iz pravca Nikšića policija je zaustavila kamion s naoružanjem u kojem je bio i Dušan Kozić, tadašnji zastupnik SDS-a u Skupštini BiH.

 

Tiha okupacija

Predsjedništvo bivše SFRJ donijelo je 18. jula 1991. odluku o dislokaciji vojnih kapaciteta iz Slovenije u BiH, Srbiju i Crnu Goru. Srpska demokratska stranka bila je zadovoljna ovakvim razvojem događaja. Općinski odbor SDS-a iz Mostara izdao je saopćenje kojim je dao “punu podršku opredjeljenju da se 14. korpus JNA iz Slovenije stacionira na područje Hercegovine i Mostara”.

U dijelovima Mostara s većinskim srpskim stanovništvom organizirane su vojne snage i akcija je zavedena pod nazivom “Ljeto 1991”. Dvadesetog septembra 1991. u Hercegovinu su ušli dijelovi Užičkog i Titogradskog korpusa popunjeni rezervistima iz Srbije i Crne Gore. Svi ovi događaji bili su uvertira u Karadžićeve prijetnje, ali i njihov pokušaj realizacije nekoliko mjeseci kasnije, odnosno nakon održanog referenduma za nezavisnost i priznanja BiH kao nezavisne i suverene države.

 

Alijin odgovor: Muslimanski narod neće nestati

Na otvorene prijetnje Karadžića odlučno je reagirao prvi predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine rahmetli Alija Izetbegović.

– Njegovo izlaganje. Njegov način izlaganja, njegove poruke možda na najbolji način objašnjavaju zašto mi možda više i nećemo da ostanemo u Jugoslaviji. To večeras ovdje govorim. Još nešto. Njegov način izlaganja, njegove poruke možda najbolje objašnjavaju zašto i drugi neće da ostanu u toj Jugoslaviji. Takvu Jugoslaviju kakvu hoće gospodin Karadžić neće više niko. Neće, možda, niko više osim srpskog naroda. Takvu Jugoslaviju su u očima jugoslavenskih naroda, Slovenaca, Hrvata, Makedonaca, Albanaca, Mađara, Muslimana… jednostavno omrzli, kao i u očima Evrope i svijeta. Takvi načini kako to Karadžić radi – istakao je Izetbegović 14. oktobra 1991. odgovarajući u Skupštini RBiH Radovanu Karadžiću.

 

alija-izetbegovic-za-govornicom

Izetbegović za govornicom Skupštine 14. oktobra 1991.

 

Izetbegović je dodao da je Karadžić “samo izraz jednog načina mišljenja, jednog pristupa”.

– Mi smo se sve nadali i nadamo da će srpski narod doći do svoje demokratske tradicije, da će srpski narod doći do onih zaliha demokratske tradicije koju je imao i koji ga je odlikovao. Ovo što se radi danas, ovo ne služi na čast srpskom narodu. I ovaj način istupanja i ove prijetnje koje se iskazuju… Muslimanski narod neće nestati. To ja poručujem gospodinu Karadžiću – poručio je Izetbegović, nakon čega se čuo aplauz mnogih prisutnih na sjednici.

You must be logged in to post a comment Login

X Close
error: Content is protected !!