KO JE KOGA I KADA: Skrivena istorija homoseksualnosti u svijetu i BiH

.. uključi Jonatan Davida duboko u srce, i Jonatan ga milova kao samoga sebe.(1 Samuelova, 18:1)

Odakle potiče drugačija ljubav i drugačija seksualnost, muško-muška i žensko-ženska, tako strana judeo-hrišćansko-islamskim moralnim predodžbama? Ko mrsi abrahamske konce od pamtivijeka do danas? Da li je to “zapadni trend” kojim su oživljeni i afirmirani grešni nagoni Lutovog naroda, stanovništva legendarnih biblijskih gradova Sodome i Gomore ili paganski poroci stare Grčke i carskog Rima? Kada se danas spomene homoseksualnost, pred očima strogo heteroseksualnog abrahamskog vjernika zasigurno se pojavljuju vizije nebeskog ognja i sumpora kako proždire odgovorne za međumuški seks i pokušaj grupnog silovanja dvojice anđela/meleka u ljudskom liku, gostiju pravednog Lota. Ovaj gnusan čin ovjekovječen je u hrišćanstvu kao sodomija, a u arapskom jeziku liwat (povezano s amal quam lut – činjenja Lutovog naroda). Svako ljudsko biće sa sklonošću ka istom spolu moralo je, zbog sodomskih silovatelja, biti svjesno da čini ono što je suprotno Bogu i njegovim ugodnicima. I novozavjetna Poslanica Rimljanima sv. Pavla te Kur'an i hadis saglasni su u ocjeni da se osobama istospolnih sklonosti ne smiješi svijetla budućnost, kako na ovom tako ni na onom svijetu.

Homo… šta?

Pa ipak, mnogo nas razloga navodi da se zapitamo, jesu li stanovnici Sodome i Gomore uopće bili homoseksualci? Ako ćemo pravo – homoseksualaca u današnjem smislu (zajednički život ili barem divlji brak) nije ni bilo prije 19. stoljeća, kada se ovaj termin po prvi put pojavljuje u ondašnjoj zapadnoj Evropi. Zapravo, sva društva Mezopotamije, Kanaana, Grčke ili Rima, uprkos većoj toleranciji ka ispoljavanjima homoseksualnosti nego u islamu i hrišćanstvu, bila su strogo heteroseksualna. Porodica je bila osnovna ćelija društva, a istospolna veza nikada nije stekla pravni status muško-ženskog braka. Potpuno drugačije je bilo s istospolnim avanturama. One su bile raširene, društveno prihvatljive i uobičajene, ali je pri tome bilo posve neprihvatljivo ugroziti svetost začinjanja i uzgoja potomstva. U duhu patrijarhalnosti – kada je ovaj kriterij bio zadovoljen – muškarac je “sa strane” mogao upražnjavati seks kakav je i s kim htio – od konkubina i prostitutki, pa do muškaraca – adolescenata i dječaka. Stoga nije čudno da drevni bliskoistočni zakonici – Urukaginin (2375. pr. hr. e.), Ur-Nammuov (2100. pr. hr. e.), Eshnunin (1750. pr. hr. e.) i Hamurabijev (1726. pr. hr. e.) uopće ne spominju istospolne odnose (u nekim verzijama egipatske Knjige mrtvih osuđuje se nasilje nad dječacima). Ti odnosi su jednostavno bili “dodatak” heteroseksualnosti i, za to doba, jednako spojeni s nasiljem. Prema tome, legendarni ozloglašeni nasilnici iz Sodome (ako je grad s takvim imenom ikada i postojao) nisu mogli biti ništa manje heteroseksualni supruzi i očevi “pomalo” naklonjeni i muškarcima. Interesantno je da sličnu priču čitamo u devetnaestom poglavlju biblijske knjige o Sudijama – o levitu, koji je sa svojom konkubinom noćio u gradu zvanom Gibei. Kao i u Sodomi, lokalni nasilnici traže od domaćina-starca da im da gosta “da se s njim pomiješaju”. Levit im je, umjesto sebe, ustupio konkubinu koju je gomila potom silovala do smrti (Sudije 19:23-28). Dakle, radilo se o nasilnicima i silovateljima, a ne onima koji su nasilje vršili isključivo jer su seksualno preferirali muškarce. I upravo takvi odnosi, koji su jednako kao heteroseksualni mogli biti i dobrovoljni i nasilni, potpuno su – u mnogo većoj tajnosti – bili očuvani u islamskoj i hrišćanskoj srednjovjekovnoj civilizaciji. Kao “dodatak”, ali nikada kao ozakonjena veza. Naravno, “dodatak” je mogao biti i cvjetajuća romantična ljubav.

 Razigrani kraljevići

Prijateljstvo puno ljubavi između sina izraelskog kralja Saula – kraljevića Jonatana i mladog vojskovođe (budućeg kralja) Davida (11. st. pr. hr. e.), koje je uključivalo “milovanje” i “ljubljenje”, teolog David Mace opisao je kao “relativno bezopasnu homoseksualnu privrženost tokom adolescencije”. Ipak i kao takva ona je postala uzor ljubavnicima na dvorovima vladara srednjovjekovne Evrope, kao i kalifa i sultana. Na mnogim kraljevskim dvorovima međusobno naklonjeni muškarci su bili dobro uvezani i organizirani – npr. na dvoru Karla Velikog (8. st.) znameniti učitelj i pjesnik Alkuin i njegov krug “prijatelja” pisali su i slali jedni drugima pisma i pjesme nabijene erotikom, potpisujući se nadimcima inspiriranim djelima Vergilija. Nekako u isto vrijeme u dalekom Bagdadu cvjetala je ljubav princa Muhammada ibn Haruna al-Amina (sina moćnog Haruna-al-Rashida) i mladog sluge po imenu Kautar. Biblijski model muške ljubavi “princ-sluga”, odnosno “princ-vojskovođa”, iščitavamo i iz hronike Redovnika iz Malmesburyja (1307-‘27). Riječ je o naklonosti princa Edwarda II Plantageneta (sina Edvarda I) prema vojskovođi Piersu Gavestonu: “Ugledavši ga, kraljev sin odmah prema njemu osjeti toliku ljubav da položi u sebi zavjet vjernosti i veza se za njega više negoli i za jednog smrtnika, vezom neuništive ljubavi…” Hroničar nije zaboravio napomenuti da je Edvardova ljubav prema Piersu slična onoj Davida i Jonatana ili Ahileja i Patrokla iz Ilijade. Jedna od najzanimljivijih međumuških romansi u srednjem vijeku svakako je bila ona između osmanskog sultana Mehmeda II Fatiha i Radua cel Frumosa (Lijepoga), polubrata nadaleko poznatog Vlada Tepeša (Drakula), kasnijeg voivoda Vlaške. Vlad i Radu su kao mladići poslani kao taoci na dvor sultana Murata II u Jedrenama. Bizantski historičar Laonik Halkokondil (1423-1490) zabilježio je fijasko princa Mehmeda u prvom pokušaju zavođenja mladog Radua – Radu ga je posjekao mačem i zatim je, u strahu za život, pobjegao i uspeo se na drvo. Ipak, Mehmed ga je uspio nagovoriti da siđe, obećavši da mu se ništa neće dogoditi. I održao je obećanje. Kada je Mehmed II postao sultan, Radu, koji je u međuvremenu primio islam, postaje njegov kandidat za prijesto Vlaške – i najveći konkurent svoga polubrata Vlada. Vitezovi, monasi, janjičari, paževi i hamamski dječaci Unatoč snazi međusobne privrženosti, nijedan od navedenih slučajeva, a bilo ih je daleko više, opet nije značio homoseksualnost u smislu u kojem je danas poimamo. Ma koliko ondašnji hrišćanski Zapad kao izvor perverzije sodomije osuđivao Istok – odnosno islamski svijet – potpuna slika o međumuškim istospolnim odnosima u ova dva društva ne može se sagledati izvan konteksta monaha i ratnika. Stroga je razdvojenost muškaraca i žena diktirala i poseban razvoj istospolnih privrženosti. Kako je to objasnio Paul Halsall u svom eseju Iskustvo homoseksualnosti u srednjem vijeku (Fordham University, 1988): “Samostanski rukopisi iz 12. st., koji govore o ljubavi i prijateljstvu, među najranijim su dokazima o homo-erotski orijentiranim muškarcima.” Međutim, “paralelno sa zaljubljenim monasima, postojala je sasvim drugačija klasa mladih ljudi – ratnika… Moguće je da je obučavanje vitezova u grupama, koje su činili samo muškarci, pojačalo homoseksualne aktivnosti. Najzad kralj Richard I ‘Lavlje srce’, kao utjelovljenje viteških ideala 12. vijeka, sam je imao homoseksualne sklonosti”. Nešto drugačije apetite imali su Baudri biskup Bourgueila i njegov prijatelj Marbod od Rennesa (12. st.), iz čije se poezije jasno sagledava naklonost ka dječacima. U stihovima drugih autora se čak opjevavaju bordeli s muškim prostitutkama (adolescentima) u Parizu, Chartresu, Sensu i Orleansu te izmišlja dijalog lijepe Helene trojanske i Zevsovog ljubavnika Ganimeda o vrijednosti ljubavi prema dječacima i ljubavi prema ženama (Halsall 1988).

U islamskom svijetu nije bilo monaha ili klerika u celibatu, ali sklonosti islamskih vladara, ratnika i pjesnika prema jedrim dječacima, tom uzoru ljepote, opsesiji i žudnji svojstvenoj svim mediteranskim i bliskoistočnim kulturama, nije manjkalo. U svom briljantnom članku, objavljenom na portalu iranian.com, iranski freelancer Maziar Shirazi objašnjava kako je ova seksualnost saživjela sa sprovođenjem šerijatskog prava. Šesnaesti kuranski ajet iz sure An-Nisa’ govori da se bludna radnja može smatrati dokazanom samo svjedočenjem četvorice muškaraca, što je prava rijetkost. Osim toga, i različiti islamski pravnici međusobno su podijeljeni po pitanju izricanja kazne za međumuški seksualni odnos, čak i onda kada je on dokazan. Shirazi citira i Ibn al-Ghauzia, konzervativnog pravnika hanbelijskog mezheba iz 12. stoljeća, koji hladno priznaje učestalost i normalnost žudnje prema istom spolu – posebno žudnje za pederastijom (tj. seksualnog odnosa zrelijeg muškarca i mladića) među muškarcima u islamskom društvu: Onaj koji tvrdi da ne osjeća žudnju kada gleda (prelijepe dječake i mladiće) je lažov i ako bismo mu vjerovali, znači da bi se radilo o životinji, a ne o ljudskom biću. Stoga ne čudi da su arapski pjesnici raznih epoha poput Abu Nuwasa (8-9 st.), Ibn Falite (9. st), Ahmada al-Bahansija (18. st.), Ibrahima al-Akramia (17. st.), Muhammada al-Mahasinija (17.st), ‘Abd al-Hayy al-Khâla (18.st.) ili Mustafe al-Sumâdîja posvećivali strastvene stihove svojim ljubimcima. Zbog tebe sam se, ‘Ali, žudnjo moja, odrekao vina i ljubavne poezije, piše Al-Akrami.

Je li to bio homoseksualizam?

U studijama, na koje se pozvao autor ovog skromnog članka, Jelena Čvorović, Khaled el-Rouayheb, Arno Schmitt, Jehoeda Sofer, Bruce L. Gerig i Paul Halsall uvjerljivo su pokazali da u islamskom svijetu, kao i u srednjovjekovnoj hrišćanskoj Evropi, homoseksualizam kao koncept, odnosno subkultura ili zajednica, kao što je to danas, nije postojao. “Jednostavno, neki homoseksualci su imali u potpunosti individualno seksualno iskustvo, bez ikakve svijesti o drugima koji su gajili slične osjećaje. Prema tome, nisu mogli imati koncepciju drugačije seksualnosti.” Slično je u svojoj studiji Prije homoseksualnosti u arapsko-islamsko svijetu, 1500-1800 zaključio Khaled El-Rouayheb. Bazirajući svoja istraživanja na poeziji, privatnim prepiskama, biografiji, medicini, tumačenju snova, pravnim i mističkim tekstovima i propovijedima, on također ukazuje na nedostatak koncepta homoseksualca u islamskim društvima. Umjesto toga, radilo se o slijepoj zaljubljenosti i požudi, žudnji za aktivnom ili pasivnom ulogom u međumuškom seksu, koja istovremeno nikoga nije činila manje heteroseksualnim, tj. mužem (moguće) više žena i ocem mnogobrojne djece. Šta nam to zapravo govori? Govori nam to da je moderni koncept homoseksualca nešto sasvim drugo. Moderni homoseksualac je deklariran, društveno definiran i svojom voljom ulazi u odnos s drugom osobom slične naklonosti. Drugim riječima, moderna homoseksualnost nije se razvila iz prakse nasilja – pijaca robova ili javnih kuća za dječake, koje su bila tolerirane u “dobrim starim vremenima”, kada su bogati i moćni imali pravo na “javnu tajnu”. Nije se razvila ni iz grupa silovatelja, kako žena tako i muškaraca, osuđenih kako u Bibliji i Kur'anu tako i u starijim zakonicima Bliskog istoka. Ako moderna subkultura homoseksualaca, koja se i dalje bori za svoja prava, ima uzor u prošlosti, onda su to svakako ljudi – muškarci i žene sa sklonošću ka istom spolu koji su se istinski voljeli – a takvi su u ovom tekstu spomenuti. S druge strane, ne bi bilo primjereno očekivati od vjernika abrahamskih tradicija da homoseksualizam prihvate kao nešto što je bogougodno ili u skladu sa svetim spisima. Međutim, kompromis je u sekularnom društvu i više nego moguć.

Američki preobraćenik na islam i publicist Mikail Juma Tariq ne dovodi u pitanje svoje islamsko vjerovanje da je homoseksualizam grijeh. Međutim, on se pita, “zašto se homoseksualizam postavlja iznad svih drugih grijehova?” “Mi moramo prigrliti sve ljude kao braću i sestre, bez obzira na njihove osjećaje. Niko nije savršen. Mi u našim mesdžidima imamo narkodilere, svodnike, alkoholičare, razvratnike, zlostavljače žena i djece… Ja bih lično na džumi radije stajao pored monogamnog homoseksualca nego pored svodnika koji rastura drogu… ‘Ne sudimo da ne budemo osuđeni’, kako reče poslanik Isa.” Ovaj stav može usvojiti svaki abrahamski vjernik.

Čudna jada od Mostara grada!

Sirijski pjesnik i naučnik Muhammad Khalîl al-Murâdî posvetio je čitavo treće poglavlje svog djela o seksualnosti – “uživanju u društvu dječaka”, gdje je izvršio podjelu na ljubavnike koji uživaju u ljepoti probranih dječaka, dječaka koji su prošli pubertet, ljepotana kojima su već izrasli brada i brkovi te one koji traže bjelobrade starce. Slično djelo – Knjigu zgodnih – napisao je u 18. vijeku osmanski pjesnik Fazyl bin Tahir Enderuni. Širom islamskog svijeta postojale su specijalizirane pijace robova, na kojima su prodavani lijepo obučeni i naparfemisani mladići. Nerijetko se dešavalo da su glavni snabdjevači ovih pijaca bili upravo hrišćanski trgovci robljem, koji su “uvozili” robu s evropskog tržišta. Na osmanskom dvoru je škola dvorskih paževa i stražara bila doslovno paralela haremu sultanovih žena – dječaci i mladići, trenirani za vojnu službu i stoga strogo odvojeni od žena, nisu samo razvijali strasti jedni prema drugima nego su se mnogi dvorjani pa i sultani otimali za njihovu naklonost, obasipajući ih darovima i častima. Ovi dječaci su, kao seksualna ispomoć (zamjena za žene) sultanovim vojnicima, vođeni i u vojne pohode. Zanimljive podatke nalazimo i u Novom izvještaju sa Levanta francuskog putopisca Poulleta iz 1667. Opisujući svoje proputovanje kroz Mostar, on spominje svađu dvojice “Turaka” iz svoje pratnje oko dječaka kojeg su iznajmili od njegove majke da s njima provede noć. Slično je bilo i u javnim kupatilima-hamamima, gdje su stasiti mladići upošljavani kako bi privukli brojniju klijentelu – s tim da upražnjavanje međumuškog seksa na javnim mjestima nije bilo dopušteno.

Tekst je objavljen u magazinu Dani, 28. 09. 2008.

KO JE KOGA I KADA: Skrivena istorija homoseksualnosti u svijetu i BiH

Slider, Život i stil |
About The Author
-