MISTERIJA STARA 56 GODINA: Niko i dalje ne zna šta se desilo sa Rusima na PLANINI SMRTI (FOTO) (VIDEO)

Desetoro mladih je tog hladnog veljače 1959. godine riješilo da uzme predah od studija i da se malo opusti na planini Ural. Nakon mjesec dana, tijela njih devetoro, polugola, bila su “razbacana” po padini, u čudnim položajima …

 

 

“Dijatovljev prolaz” je ime za incident koji se dogodio u veljači 1959. godine u sjevernom dijelu planine Ural, kada je devet planinara preminulo pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima.
I dalje se ne zna što jue natjeralo devetoro mladih napustiti svoj kamp, i da goli i bosi izađu na nevjerojatnu hladnoću od minus 24 stupnja.

Skupina od 10 učenika s Politehničkog instituta Ural uputila se u avanturu na Planinu smrti, kako je poznato ime ovog dijela planinskog vijenca. Jedan od njih se zbog zdravstvenih problema vratio ranije kući.

Oni su na planini postavili logor kako bi prespavali na padinama planine, a istražitelji su kasnije utvrdili da su skijaši poderali svoje šatore iznutra. Napustili su kamp, neki od njih bosi, tijekom velike snježne padavine. Iako na tijelima nisu bili vidljivi znakovi borbe, kao što je kontuzija, dvjema žrtvama su bila

 

Polomljena rebra i lubanja

Sovjetske vlasti su utvrdile da je uzrok smrti bila “nepoznata sila”, a pristup toj regiji je bio blokiran za planinare i avanturiste u naredne tri godine. Pošto nije bilo preživjelih, kronologija događaja i dalje ostaje neizvjesna, iako su bila nagađanja da je došlo do lavine, neprijateljskog susreta, nesreće u kojoj je sudjelovala vojska, ili da je došlo do susreta s nekim nepoznatim bićem.

Oni su bili nestali skoro mjesec dana nakon što su pješačili kroz sumorne divljine planine Ural. Sedam muškaraca i dvije žene su bili iskusni planinari, i ovaj put je trebalo da im bude predah od studija.

 

ural1-500x319_compressed

Foto: Wikipedia / Soviet investigators

 

Fotografije s njihovih kamera pokazuju da su bili vedri i opušteni što su krenuli put ove uzbudljive avanture, i na njima se vidi da su išli vlakom, a onda pješice u ovaj opustjeli kraj.

Spasioci su prvo pronašli petero tijela, na rubu šume, pola kilometara od kampa. Jurij Dorošenko (21) i Georgi Krivoniščenko (24) su samo u donjem rublju ležali pored drveta, na padini ispod napuštenog šatora, od kojega su bili udaljeni pola kilometra.

Igor Dijatlov (23), vođa grupe, bio je obučen, ali bez obuće iu rasparenim čarapama – s vunenom čarapom na desnoj i pamučnom na lijevoj nozi. Ležao je mrtav 300 metara od drva uzbrdo na putu prema šatoru, s licem u snijegu, prigrlivši brezu. Glavom je bio okrenut u smjeru šatora.

 

ural2-500x395_compressed

Foto: Wikipedia / Soviet investigators

 

Trista metara dalje, na uzbrdici ležala je Zina Kolmogorova (22), koja je bila ispod snijega a njeno tijelo je nanjušio pas. I ona je bila bez obuće, a glava joj je bila okrenuta prema šatoru. Na oko 180 metara od nje, ležao je Rustem Slobodin sa slomljenom lubanjom. Na desnoj nozi mu je bila valjenkama (topla čizma od valjane ovčje vune) s četiri čarape, a lijeva noga mu je bila bosa.

Ostali su pronađeni tek krajem proljeća, nakon dva mjeseca. Ljudmila Dubinjin bila je pored izvora, na koljenima, licem okrenuta prema njemu, a pored nje ležali su zagrljeni Semjon Zolotarjov i Aleksandar Kolevatov, dok je Nikolaj Tibo-Brinjol ležao u vodi. Zolotarjov je bio bez očiju, Dubinjin bez očiju i jezika. Govorilo se io čudnoj boji kože poginulih.

Po položaju njihovih tijela, zaključilo se da su pokušali da se vrate u kamp. Postavljala su se razna pitanja: zašto su istrčali polugoli iz šatora u surovu zimsku noć, što su vidjeli, je li nešto došlo u njihov šator? U izvještajima je pisalo i da je na njihovim licima, okrenutim prema šatoru, bio ostao izraz neopisivog straha. Oni nisu istrčali iz šatora, kroz vrata, već su prorezali rupu na njegovom krilu i kroz nju izletjeli van. Pojavila se i verzija izvještaja po kojima su njihova tijela i odjeća bila radioaktivna.

 

ural3-500x281_compressed

Foto: Wikipedia / Soviet pathologist

 

Doni Ajharje pet godina posvetio istraživanju ove misterije, i sam se uputio putu na kojima su mladi studenti izgubili život. On je došao do teorije koja bi možda mogla objasniti njihovo nerazumno napuštanje kampa. Ajharje vjeruje da je glavni krivac takozvani karmanski vorteks, fenomen koji mogu proizvesti strašni planinski tornado vjetrovi, a koji ima moć da u čovjeku proizvede osjećaj iracionalnog, izbezumljujućeg straha.

Zbog specifične topografije mjesta na kojem su se malai planinari nalazili, moćni vjetrovi Urala se u ovom dijelu pretvaraju u vrtloge koji su u stanju, pored zaglušujućih strujanja, proizvedu i opasan infrazvuk – zvuk s frekvencijom toliko niskom da ljudsko uho ne može ga čuje .

Studije su pokazale da infrazvuk kod čovjeka izaziva nesanicu, gubljenje daha i osjećaj paničnog straha. Ajhar vjeruje da je takav zvuk, u kombinaciji s bukom planinskih vjetrova i klaustrofobičnom unutrašnjosti mračnih šatora kod planinara mogao izazvati trenutni delirij, zbog kojeg su pobjegli iz kampa.

Kad su nekoliko stotina metara dalje došli sebi, već je bilo kasno. Na temperaturi koja ubija, polugoli, nisu imali šanse.

Prijelaz na čijoj padini su poginuli turisti dobio je ime po Igoru Dijatlovu, vođi učenika na Uralu, i zove se Dijatlov prolaz. Prema ovom događaju snimljen je horor film.

 

Pogledajte video:

 

(Telegraf.rs)

You must be logged in to post a comment Login

X Close
error: Content is protected !!