PRIČA IZ SARAJEVA KOJEG VIŠE NEMA: Dukat tete Zekije i kako sam halalio reisu Kazazoviću

Kako te neki uslovno rečeno ružni događaj,neka teška riječ podsjeti na nešto slično ali što u svom srcu nosiš kao lijepu uspomenu. Imao sam komšinicu Zekiju Bičakčić, staricu rođenu na Đurđevdan 1906. godine u Sarajevu. Zvali smo je “Teta Kija”. Bješe begovskog porijekla, rodom od Tefderaija. Stari Ćurčić što se u onoj sevdalinki” pomamio i bijelu bradu obričio” bijaše Zekijin dedo po majci, a junakinja iste pjesme Almasa Zildžićeva bješe njena “Nana Ćurčićka”.

 

 

Bila je na svoj način emancipovana, praktikovala je islam, ali meko…bosanski. U njenom starom albumu prepunom žućkasti sepia fotografija bijahu raznorazne slike pa i ona gdje Zekija u za to vrijeme oskudnom kupaćem kostimu, pozira na magarcu u Opatiji krajem dvadesetih godina prošlog vijeka. Bijaše oštrog jezika, iskrena do bola,i govorila je svakom u lice ono što ga sleduje. Ali Zekiji se to opraštalo jer bijaše moralna gromada. Nas je toplo prihvatila.

 

Čim smo doselili u Skerlićevu 15, zgradu koja joj je nekad pripadala, postali smo njeni miljenici. A za nas, ona je postala ravnopravni član porodice, neko ko je uvijek tu i neko na čiji savjet i pomoć možeš uvijek računati. Teta Zekija nije djelila ljude po vjeri i naciji, jer ne bi joj njeni bivši kmetovi iz Kotorca često dolazili u posjetu i donosili joj domaćih proizvoda, da je o ljudima sudila po nekim neljudskim kriterijumima.

 

Zekija bi se svojim bivšim kmetovima revenširala tako što bi nosila pozamašne darove na njihova vjenčanja, krštenja i sprovode. Monogo je voljela kralja Aleksandra, kasnije i Petra, a voljela je i Spahu. Valjda iz žala za mladosti, o Kraljevini Jugoslaviji imala je mnogo ljepše mišljenje nego o SFRJ. Pričala mi je kako je Sarajevo radosno dočekala generala Stepu i kako su svi pjevali” Sarajevo ispod Trebevića sad si varoš Karađorđevića”

 

Njenog muža Edhema se ne sjećam, umro je prije moga rođenja. Djeca se razišla i nastavila svoje živote. Finansijski nezavisna , sa pozamašnom slovenačkom penzijom Zekija je mnogo putovala. Često je išla u Dubrovnik, a posjećivala je i rodbinu čak u Torontu. Sa svih svojih putovanja meni je donosila prilično skupe poklone. Nekad auto na daljinsko upravljanje, nekad džemper od kašmira a od tete Zekije kao vrlo mali, dobio sam i prve Leviske, nekoliko godina prije nego što će taj komad šatorskog platna postati statusni simbol.

 

Negdje krajem osamdesetih Zekija se sa ćerkom Nađom i zetom Dragom Furtulom uputila u Istambul. Bila je mnogo radosna prije puta. Davnašnja joj želja bijaše posjetiti dvore Padišaha na Bosforu. Ne znam kako dođosmo na temu, a ja i tad zaluđen istorijom rekoh da je Istambul stari pravoslavni grad gdje su nekad stolovali carevi i patrijarsi. Teti Zekiji ne bi pravo! Malo se i namršti te ljutito reče” da nemam pojma i da su tamo u Istambulu, vazda sjedili sultani i paše”. Majka me posle ružila govoreći da moje ponašanje nije bilo prikladno i da je moja priča bila obično inaćenje.

 

Ja sam se pravdao da sam zborio istinu a majka reče da nema veze, jer to nisam rekao zbog same istine nego iz inata. Majka je kao i obično bila u pravu. Nije rekla pokojnom ocu šta sam rekao, jer je otac takve ispade često znao surovo rješavati. Desetak dana kasnije teta Zekija se vratila iz Istambula. Već me je mučila griža savjest i bojao sam se da je vrlo ljuta na mene. Međutim teta Zekija se iz svog suterenskog stana vrlo brzo popela kod nas na treći sprat.

 

Odmah je pitala majku “Gdje je mali”? Ja sam izašao da je pozdravim a ona otresito kako je uvijek i govorila reče “ Bio si u pravu, eno Isusa u Aja Sofiji povirio iza maltera” A onda se okrane ka mojoj majci i sa toplim osmjehom prozbori šeretski “Kako vlašče zna šta je njegovo”! Kao poseban znak naklonosti iz Istabula mi je donijela zlatnu tursku liru.

 

Uskoro je došao rat, ja sam već u aprilu 92. otišao u relativno sigurnu Hercegovinu gdje sam i danas. Te jeseni 1992. teta Zekija je umrla na rukama moje majke i njene kćeri Nađe. Malo prije smrti, pitala je “Gdje Rade Voje! Vidiš li bona da puca ko ludo!” Dukat tete Zekije moji roditelji dali su za hranu tokom rata u Sarajevu.

 

I sad mnogo godina kasnije, kad se sjetim onog Zekijinog”vlašće” nasmijem se i kroz grudi mi prostruji toplina. Hvala reisu Kazazoviću i halal mu bilo ono Vlah što me podsjeti na komšinicu i člana porodice Zekiju Bičakčić i što mi oživi lijepe uspomene u ova teška vremena. Nadam se, u stvari siguran sam da je Teta Kija zaslužila Dženet jer je pravednicima mjesto tamo uz Tvorca. Teta Zekija spada u mali broj ljudi koji su me nešto naučili i u ovu moju tvrdu glavu uspjeli nešto utjerati. Velikim dijelom i zbog njenog nauka na mržnju ne odgovaram mržnjom.

 

Autor: Rade LIKIĆ

You must be logged in to post a comment Login

X Close
error: Content is protected !!
Idi na alatnu traku