ROBOVLASNIČKA DRŽAVA: Od 2,4 miliona stanovnika u Kataru, njih 60% su migranti koji žive u radničkim logorima

Katarsko Ministarstvo za razvoj planiranja i statistiku objavilo je rezultate popisa stanovništva u toj zemlji koji pokazuju da od 2,4 miliona ljudi njih skoro 60 posto živi u radnim logorima. Riječ je o 1,4 miliona stranaca koji su u tu zemlju doputovali kao radnici, najčešće u građevini jer Katar ubrzano priprema grandiozno Svjetsko prvenstvo u nogometu 2022.

Od 1,4 miliona stranih radnika žena je samo 60.000. Katar često žestoko napadaju i Amnesty International i Svjetska organizacija rada i mnogi drugi zbog jezivih uvjeta u kojima žive i rade stranci, najčešće iz siromašnih zemalja Azije poput Indije i Nepala. Fotografije koje se pojavljuju svako malo po zapadnim medijima prikazuju ljude smještene u pretrpane uske sobice po krevetima na kat.

Radnici se u pravilu žale na loš smještaj, prljavštinu i žohare, na to da rade po šest dana sedmično od jutra do mraka. Plaće su oko 9 ili 10 dolara dnevno, nisu redovne, ukoliko se ozlijede, prepušteni su sami sebi jer im poslodavci ne plaćaju nikakve medicinske troškove, a nerijetko i zaglave u toj zemlji jer poslodavci ne poštoju ugovor po kojem im moraju platiti put nazad.

Na gradilištima vrijednima i više od milijardu dolara, stalno se gine zbog slabih sigurnosnih mjera. Samo prošle sedmice u Kataru je poginulo 11 radnika. Čest je slučaj seksualnog iskorištavanja žena koje dolaze voditi domaćinstva bogatih Kataraca. Zaljevsku monarhiju optužuju i za krijumčarenje ljudi, za samo 4,25 metara četvornih životnog prostora po radniku i za mnogošto drugo.

Katar zato danas slovi kao razvijena robovlasnička država u 21. stoljeću, ali i kao jedan od najgorih primjera državnog sponzoriranja međunarodnog terorizma. Čak i dužnosnici iz SAD-a u nekoliko su navrata upozoravali da Katar neizravno podupire al-Kaidu, a izravno DAIŠ u njihovim ratovima po Siriji i Iraku.

Rade 14 sati dnevno na 45 stepeni bez vode, a zatim mole za plaću

Država na Arapskom poulotoku napravila je malo u pogledu radničkih prava migranata, unatoč obećanjima da će popraviti radne uvjete, ističe Amnesty International. No Katar poriče ove optužbe, te vlasti tvrde da su učinjena neka poboljšanja.

Evo što je troje građevinskih radnika ispričalo o uvjetima rada za BBC, pa vi sami donesite zaključke o radnim uvjetima.

30-godišnji Frank iz Kenije došao je u Katar prije tačno godinu dana. Posao je dobio preko agencije te mu je kad je došao plaća bila 350 dolara, iako mu je obećano puno više. Napominje da uz to ovdje ima velike troškove, koje iznose i po više od 1.000 dolara. Glavno gradilište na kojem je radio proziva lošim okruženjem. “Većina radnika bila je neobrazovana. Poslodavci bi ih iskoristili, a oni ne bi znali pregovarati. Oni služe samo kao ispomoć i slabo su plaćeni. Mnogi jednostavno prihvate posao, jer se ne mogu vratiti kućama budući da uzdržavaju svoje obitelji. I ja šaljem novce obitelji. Oni se svi pouzdaju u mene, ali ne mogu im reći kako je ovdje, jer bi mi rekli da se vratim kući.”

Kad je došao, Franku je rečeno da će raditi kao električar, iako nije te struke. Udarila ga je struja na terenu, a i ostali uvjeti su izuzetno loši. “Radite cijeli dan na otvorenom po velikoj vrućini. Počnete u četiri sata ujutro i radite cijeli dan. Nema hladne pitke vode, samo tople.

Nitko ne uvažava vaše žalbe. Jednom smo započeli štrajk jer nismo dobili plaću mjesec dana. Nakon nekog vremena su nam platili, ali šefove nije briga za naše pritužbe”, priča Frank očajnim glasom.

“Život u Kataru je jako skup. Iako je osiguran smještaj, hrana i drugi troškovi su izrazito visoki, pa je nemoguće uštedjeti. “Kad smo kod smještaja, uvjeti su patetični. Na prvom mjestu na kojem sam odsjeo, živjelo nas je 10 u jednoj maloj sobi, s pet kreveta na kat i bez ikakvog mjesta za stvari. Zahodi su bili vani”, prisjeća se dalje Frank.

Pri dolasku radnici moraju predati pasoš kako ne bi mogli otići. Naravno da su se ljudi zato osjećali kao da su u klopci, kao zatvorenici.

Frank trenutačno živi u industrijskoj zoni gdje su jako loši higijenski uvjeti i gdje je smještena većina migranata. Pet osoba je smješteno u jednoj sobi, što je malo bolje nego prije, ali nema odgovarajućih higijenskih uvjeta. Također je promijenio posao i radi kao prodavač u trgovačkom centru. Premda je bolje nego na građevini, i dalje nije sjajno. “Ovdje je jako teško. Volio bih da se životi radnika migranata poboljšaju, jer je ovo čisto mučenje. Treba poboljšati sigurnosne uvjete, plaće i smještaj.”

John iz Gane je vozač kamiona koji radi na gradilištu nove luke. Došao je ovdje prije godinu i pol, te tvrdi da se svi radnici dosta muče, pogotovo po ljeti. “Temperatura bude između 40 i 50 stupnjeva Celzijusa, a nemate klimu u kolima i dišete zrak pun pijeska. Ponekad prašina i pijesak lebde zrakom poput snijega”, opisuje John.

Nema nikoga ko bi se borio za prava radnika, koji već dva mjeseca nisu dobili plaću. “Moja plaća od 550 dolara jako je niska za vozača poput mene. Nemamo slobodnih dana za odmor. Počinjem u pet sati ujutro i radim do 19 sati, s tim da me još dva sata prevoze do posla i natrag, svaki dan.” Katar ima Zavod za zapošljavanje, ali svi se boje prigovoriti jer je rašireno vjerovanje da svakoga ko progovori protiv poslodavca automatski šalju natrag u njegovu zemlju.

“Ja sam siroče iz siromašnog doma. Nisam završio ni srednju školu. Živim u kolibi u kampu, napravljenoj od šperploča. Gotovo svi radnici stanuju u ovim kampovima, siromašni su i dolaze iz Afrike ili azijskih zemalja poput Nepala, Indije, Bangladeša i Šri Lanke”, objašnjava John koji bi volio da može uštedjeti dovoljno da može otići u Europu ili SAD, što mu je krajnji cilj.

Stephen Ellis iz Velike Britanije radio je na gradilištu koje se mora izgraditi zbog Svjetskog prvenstva u ožujku. Nakon dva tjedna odlučio je napustiti posao jer su uvjeti bili očajni. Iako je radio na gradilištima diljem svijeta, tvrdi da nigdje nije bilo tako strašno kao ovdje. “Većina radnika na mojem gradilištu bili su Indijci. Jako su loše postupali s njima, a uvjeti u kojima žive i rade su užasni. Nema pitke vode, klima uređaja u kolibama (i to pod temperaturom od 45 stupnjeva Celzijusa), prljavi su sanitarni čvorovi, a hrana je nalik onoj iz Olivera Twista.

Ali ono što je još gore jest pitanje sigurnosti na gradilištu, točnije nedostatak iste. Svakodnevno strahujete za svoj život. Prije nego smo počeli raditi rečeno nam je da je tamo poginuo jedan Indijac.” Iako Stephen tvrdi da se prema Indijcima i Britancima postupalo jednako loše, Britanci su bili puno bolje plaćeni. Dok su Indijci zarađivali oko 50 dolara sedmično, Britanci su dobivali 33 dolara na sat.

Talibanska ambasada u Kataru/Foto: Agencije

Sramotna istina: Vođe talibana žive u luksuzu u Kataru

Sa druge strane vođe terorističkih grupa jako su cijenjene u ovoj maloj zaljevskoj državi. Vjerojatno se niko pri zdravoj pameti ne bi želio mijenjati za živote kakve vode članovi ekstremnih grupa, osim možda kad nije riječ o pregovaračima s talibanske strane koji trenutno žive u Dohi, u Kataru.

Newsweek donosi sjajnu reportažu o predstavnicima talibana koji žive u Kataru od 2013. i od tada vode pregovore o primirju s afganistanskim vlastima i njihovim saveznicima sa Zapada. No, dok vode pregovore žive u ekstremnom luksuzu i komforu koji su im osigurani u bogataškim četvrtima Dohe gdje ih čuvaju snage sigurnosti i vojska.

“Zemlja bogata naftom osigurala je svojim talibanskim gostima i njihovim obiteljima nevjerojatan komfor. Voze se u luksuznim automobilima, imaju besplatnu medicinsku skrb i žive u kućama koji izgledaju kao dvorci”, piše Newsweek.

Što je još čudnije, niko od njih se ne skriva, niti se mora skrivati, njihovi identiteti su poznati i njihove dnevne aktivnosti i kretanja nisu ograničena, iako pripadaju skupini koja je odgovorna za masovna ubistva i terorizam. Sve to bi možda i bilo prihvatljivo da je njihovo prisustvo u Kataru donijelo neki napredak u mirovnom procesu. U dvije godine od kada su u Kataru i žive u luksuzu o kojem većina ljudi može samo sanjati, pregovarači talibana postigli su samo jedan dogovor, a bila je to zamjena američkog vojnika Bowea Bergdahla za pet zatvorenika u Guantanamu.

I tih pet oslobeđenih terorista također žive u neviđenom luksuzu, opet zahvaljujući katarskom emiru. Da ta ludost bude još veća, toj petorici talibana je čak dozvoljeno da u Dohu dovedu svoje obitelji iz Afganistana. Ukupno, u Dohi privilegiranim i luksuznim životom živi 35 obitelji talibanskih terorista.

“Super živimo ovdje i hvala katarskoj državi na ovome”, kažu talibani.

Potpuno je suludo kako je ova ekipa uspjela sebi osigurati lagodan život zahvaljujući ubijanjima i terorističkim napadima. U isto vrijeme, prosječni Afganistanci jedva spajaju kraj s krajem, čak i oni koji uspiju migrirati u Katar.

Mnogi od njih duboko su razočarani što neprijatelji Afganistana žive s njima u istom gradu u koji su pobjegli od talibanskog terora.

“Njihova kupatila veća su nego naše kuće”, rekli su za Newsweek.

Ono što svakako zabrinjava, naročito kada su u pitanju ova petorica koja su puštena iz Guantanama je činjenica da zapravo ni ne odustaju od svojih stavova i nije im strana ideja da se opet priključe teroristima. Srećom, uvjeti pod kojima su pušteni iz zatvora strogo im zabranjuje bilo kakve slične aktivnosti.

(Global CIR Team/Izvor: ekpress.hr/Newsweek.rs)