Ono što je počelo kao „rat u Siriji“ i ostavljeno da se neometano razvija, pritom sponzorisano od 83 zemlje prevođene Turskom, Saudijskom Arabijom, Katarom, Izraelom, NATO i svim drugim pronatovskim državama, nesumnjivo se približava vrhuncu.
Ženeva-3 djeluje beznadežno, ništa manje nego što su bile Ženeva-1 i Ženeva.2. Ovaj put, međutim, Sirija i saveznici imaju glavnu riječ i odlučili su da se – zašto da ne – igraju mačke i miša. Na kraju krajeva, lopta je sada u njihovom posjedu, a za to su do sada pale mnoge žrtve i proliveno je mnogo krvi.
Uzevši to u obzir, sa koje god strane da posmatrate rat u Siriji, nedavni događaji jasno ukazuju da se približavamo vrhuncu, na ovaj ili onaj način. Vrijeme pat-pozicije odavno je prošlo. Ona je bila proizvod duge stagnacije na terenu, koja je onemogućavla bilo koju od strana da izađe kao pobjednik, izuzev na određenim specifičnim teritorijama. Ali, budući da pod ruskom vazdušnom zaštitom Sirijska armija sada osvaja ključne pobjede na mnogim teritorijama i frontovima, više nema govora o pat-poziciji.
Sa koje god tačke gledišta da posmatrate tekući razvoj situacije u Siriji – sa zadovoljstvom, gnušavajući se ili bez ikakvih emocija – nemoguće je ne primjetiti neke ozbiljne promjene. One će na kraju kulminirati i odvesti situaciju u ovom ili onom pravcu, a takav razvoj situacije znači da smo se približili samom kraju, tj. raspletu sirijske drame. Neke od ključnih figura koje su bile uključene u prvobitnu orkestraciju „rata u Siriji“ već su se suočile sa negativnim posljedicama. Saudijski princ Bandar bin Sultan vjerovano je najmarkatniji primjer „žrtve“. Malo zaverenika u historiji je stradalo od sopstvenog mača na toliko ponižavajući način kao ovaj potencijalni princ i lažni kralj.
Erdoganovo uvlačenje NATO-a u rat
Dosadašnji ishod ruskih kombinovanih vazdušnih operacija i akcija sirijske vojske na kopnu pritegao je omču oko Erdoganovog vrata i ostavio ga sa nekoliko teških izbora. Ni Saudijci nisu u mnogo boljoj poziciji, ali Saudijska Arabija se ne graniči sa Sirijom i nema Kurde na svojoj teritoriji. Sada, kada je Erdogan konačno pokazao svoje pravo lice u odnosu prema Kurdima, iskalivši svoj bijes u Siriji, Iraku i unutar same Turske, više ne može da vrati vrijeme i diplomatske odnose koje je sa njima imao prije sirijskog konflikta.
Erdogan mora promiješati karte, razmotriti različite opcije i dobro izvagati rizike. Bez postizanja nekog dogovora sa Rusijom, on ne može da spasi obraz. Ali diplomatski prozor za pregovore sa Rusijom je zatvoren zato što Rusija poslije naređenja da se sruši SU-24 (kada je ubijen i pilot koji se katapultirao) ne želi uopće da sjedne s njim za pregovarači sto. Realno gledano, ne postoji način da Erdogan pobijedi ako se ne odluči za neku vrstu vojne intervencije. Ali, budući da je njegov vojni gambit u Siriji počinjao da se raspada i prije nego što je Rusija intervenisala, čemu može da se nada danas, kad su ruske vazdušne i kopnene trupe stacionirane u Siriji?
Međutim, ako bude sjedio i pustio Siriji da pobijedi, on će se, pored ostalog, suočiti sa ozbiljnim posljedicama na unutrašnjem planu. Te posljedice su zapravo već počele da se osjećaju, dovoljno je pogledati Dijabakir i sve će vam biti jasno. Jedina opcija koja Erdoganu preostaje je vojni obračun sa Rusijom, ali, da bi to učinio, potrebna mu je pomoć spolja.
Saudijci su izrazili spremnost da u Siriju pošalju trupe koje bi se navodno borile zajedno sa SAD protiv DAIŠ-a. Svima nam je jasno šta to znači. To je njihov način da kažu da nameravaju da iskoriste Tursku da bi, zajedno s njom, napale Siriju. Ironično je da Saudijska Arabija, koja ima vojni budžet veći od ruskog, još uvijek nije uspjela pobijediti ni u Jemenu, a vjerovatno neće ni uspjeti. Nedavne izjave o slanju trupa u Siriju zvuče kao šala na tuđi račun. Zbog toga Erdoganu ne treba saudijska armija. Turska armija sama je dovoljno snažna, ali ni blizu dovoljno da se nosi sa Rusijom, a saudijsko učešće će najverovatnije biti samo simbolično. Saudijci su možda voljni da napadnu Siriju, ali neće se usuditi da povedu rat protiv Rusije.
NATO rezervisan
Turska nikada neće moći da vodi rat sa Rusijom bez pomoći sa strane, a sve indikacije ukazuju na to da će se sukobiti sa ‘Velikim Medvjedom’ u nadi da će NATO stati iza njih. Saveznik na koga Erdogan računa je NATO, a ne Saudijska Arabija, što i nije neko veliko otkriće. Erdogan je igrao na kartu NATO-a i mnogo prije obaranja SU-24 prošlog novembra. Rusija je jedini razlog što je Turska uopšte priključena u NATO.
Već pet godina neprijatelji Sirije bezuspješno pokušavaju da SAD i NATO uvuku u direktan sukob sa sirijskom armijom. Takozvani masakr hemijskim oružjem u Istočnoj Guti pripisan je sirijskoj vojsci u očajničkom pokušaju da se iznudi rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a, slična onoj koja je usvojena protiv libijske vlade par godina ranije. Ali ovaj put je Rusija stavila veto na tu odluku.
Međutim, Ergodan nije prestao da pokušava da uvuče ‘Uncle Sama’ u konflikt. Kad je naredio da se obori SU-24, bilo je jasno da je to još jedan pokušaj da se NATO natera na intervenciju koja ne zahteva rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a, ali njegov zahtjev naišao je na zatvorena vrata. Na vanrednom zasjedanju NATO-a, koje je Erdogan automatski sazvao poslije incidenta, jasno je rečeno da bi Turska i Rusija trebale raditi zajedno na rješavanju problema. To je bila jasna poruka Turskoj da ostavi NATO van svojih kombinacija.
Ali Turska se ni tu nije zaustavila u pokušajima da izazove sukob sa Rusijom. Prije par dana bombardovan je neokupirani sirijski grad u blizini turske granice, vjerovatno da bi se pružila podrška teroristima koji su bili u povlačenju. Zapravo, Rusi su već izjavili da su svjesni turskih planova o slanju trupa u Siriju. Rusija, dakle, upozorava, a Erdogan očigledno nastavlja da diže uloge nesmanjenom žestinom.
Sa ili bez NATO podrške, moraš biti totalni ludak da bi pokušavao da izazoveš rat sa Rusijom, ali Erdogan se sada ponaša kao bijesni pas koji je satjeran u ćošak. Svi njegovi potezi od obaranja SU-24 ukazuju na spremnost da se vojno suprostavi Rusiji. To je ono čemu on stremi. Taj rat ima potencijal da se razvije u globalni, sa mnoštvom regionalnih ratova u koji neće biti umiješane samo supersile već i regionalni igrači. Milioni života bi mogli da budu izgubljeni, a nijedan čovjek pri čistoj svijesti i zdravoj pameti ne želi da se to dogodi. Ali kako uopšte obuzdati ludaka i zaustaviti ga u njegovoj namjeri?
Erdogan se u ovoj situaciji kocka ogromnim ulogom i potencijalno veoma opasnim posljedicama ne samo zbog toga što pokušava svjesno zaratiti sa supersilom već i što se nada da će NATO na kraju biti primoran da reaguje. Ukoliko se između Turske i Rusije razvije neki ograničeni konflikt, NATO će vjerovatno priskočiti u pomoć Turskoj, ali pitanje je da li će, ukoliko izbije rat punih razmjera, NATO potrčati da zaštiti Erdogana? Niko ne zna odgovor na to pitanje, ali na prvi pogled takva mogućnost ne djeluje vjerovatno.
Ruski rulet
Cinici i kritičari će možda reći da NATO, a posebno SAD, nikad neće odustati od svojih regionalnih interesa u Turskoj. To je tačno, ali odbrana Erdogana i odbrana Turske dvije su različite stvari. Suočeni između izbora da puste Erdogana niz vodu i tako zapečate njegovu sudbinu i stupanja u totalni rat sa Rusijom, SAD i NATO mogu odabrati prvu opciju i žrtvovati Erdogana. Ovo bi ustvari bio savršen scenario za „obojenu revolucije“, a Ameriku ništa ne sprječava da je organizuje i u Turskoj. Na kraju krajeva, oni imaju dosta iskustva u okretanju protiv svojih saveznika.
Pogled na mapu sjeverne Sirije i skorašnji napredak sirijske armije jasno ukazuje da će zapadni region zemlje uskoro ponovo biti pod kontrolom Sirijske vojske, a to „uskoro“ može značiti i par nedjelja. Dakle, za par nedjelja, ako ne i manje, Halep će se vratiti pod upravu Sirijske Arapske Republike. To će biti ogroman udarac za Erdogana. Uzevši u obzir da je tursko-sirijska granica u regionu Hataj presječena planinskim vijencima i stoga dosta teška za vojnu penetraciju, jednom kada padne u sirijske ruke bit će praktično nemoguće za Tursku da je povrati. Sa druge strane, istočna strana granice prilično je ravna i trupe koje tuda budu napredovale predstavljaće savršene mete za vazdušne napade.
Drugi faktor rizika za Erdogana potiče iz činjenica da su male šanse da Amerika tokom izborne godine započne novi rat; bilo koji rat, a kamoli rat sa Rusijom.
Erdoganov pad će se sigurno dogoditi na ovaj ili onaj način, a ogromna popularnost koju je stekao nakon reformisanja ekonomije postepeno počinje da opada. Uprkos tome što je pobijedio na proteklim izborima, ukoliko Turska uđe u veliki rat, ne samo da će biti vraćena u ambis zbog zaustavljanja ekonomskih reformi već će to otvoriti vrata i nekim drugim razvojima događaja, sa ili bez „obojenih revolucija“.
Što vrijeme više odmiče, snage lojalne Erdoganu u Siriji gube sve više teritorija, njegova potreba za kockanjem sve više raste. Satjeran u ćošak i primoran da igra rulet kako bi sačuvao svoje bogatstvo i vlast svoje porodice, ne obazirući se na prekupu cijenu koju će u teritorijalnom smislu platiti Turska. Erdogan je zaigrao ruski rulet.
(Za Global CIR priredio Ermin Kadić/ Izvor: The Unz Review/The Saker)
Related posts:
DA SE ČOVJEK NAJEŽI: Noć prije nego što se treba obilježiti godišnjica rođenja Tošeta Proeskog, na svom profilu Toni Cetinski ostavio dirljivu poruku!
NEVJEROVATNA STVAR SE DESILA NAKON ŠTO SU OTJERALI golubove sa sarajevske Baščaršije!
Ne stišava se bura oko zabrane hidžaba u sudskim organima: Kako je marama došla u sukob sa zakonom?!
Obilježena 74. godišnjica Igmanskog marša: Rekordan broj gostiju iz cijele bivše Jugoslavije (FOTO)
UŽAS U SLOVENIJI NA CESTI, BROJE SE MRTVI I RANJENI: U tragediji poginulo najmanje pet ljudi (FOTO)
TUMOR IZJEDA OVOG MALOG DJEČAKA: Pomoć za malog Ebu Bekira – molimo vas podjelite!
NOVINARI TEK SAD OTKRILI: Pogledajte zašto je stvarno Bakir Izetbegović danas bio u Tužilaštvu BiH…
Pjesma koju je Balašević napisao za opkoljeni grad: Sarajevo će biti, sve drugo će proći
Komšić najavio teška vremena za Bošnjake jer su vjernici… Kasnije je počeo plakati, a onda…
Turska granatirala položaje terorista u Siriji
