Srbi o životu u Sarajevu: Nijedan fening nismo dobili od Vlade RS. Pomažu nam Bošnjaci.

Iako su veoma rijetki ili nepostojeći medijski natpisi o tome kako su Srbi u nekom dijelu Sarajeva ili Federacije BiH napadnuti od strane Bošnjaka, političari iz manjeg bh. entiteta stalno potenciraju priču o tome da su Srbi na ovom području ugroženi, žive u strahu i bježe iz svojih domova nakon 20 godina.

“Političari imaju jednu istu priču koja se može mijenja u zavisnosti od toga da li su izbori blizu ili ne. Ako su izbori daleko iz nas onda život Srba u Sarajavu i nije tako važan, niti se spominje, a kada su izbori blizu onda će pojedinici pokušati na sve načine da pokažu kako su Srbi u Sarajevu ugroženi i kako njihov život nije dobar. Što se tiče mog života kao Srbina u Sarajevu, je ne vidim više neke ekscese ili masovno otuđenje imovine. Osjećam se potpuno ravnopravano sa ostalim narodima i narodnostima u ovom gradu”, kaže za Source Aleksa Ćebić, predsjednik Upravnog odbora “Udruženja Dobrotvor”

Da Srbi u glavnom gradu žive podjednako isto kao i svi ostali narodi pokazuju to naši sagovornici, koji se nalaze na čelu brojnih udruženja. Naravno da ima nezadovoljnih ljudi, zbog lošeg standarda života, no kako se i svi drugi narodi bore za posao i bolju egzistenciju, tako ostaje i njima. Političare nije briga ni za Srbe, ni Bošnjake ni Hrvate.

“Onaj kome treba, on će govoriti o Srbima. Ali, ovaj ovdje malo govori o tome da nema Bošnjaka na pozicijama u Banjoj Luci. Da ih nema u pozorištu, da ih nema kao direktora preduzeća. Kao ni ovdje Srba. Ovdje od 70 osnovnih škola imate možda dva Srbina na poziciji direktora. To je neka “prirodna” tendencija da u onoj sredini gdje je većina bude tvoj. Bošnjaci ne vode računa o svojima u RS-u, a isto tako ovi iz RS-a ne vode računa o svom narodu u Federaciji. Oni brinu o domicijelnim Srbima, jer za njih ko je ovdje on je izdao svoj narod”, kaže za Source Jovan Divjak, predsjednik udruženja “Obrazovanje gradi BiH”.

Teza o izdaji jeste nešto što se svim Srbima u ovom gradu navelo kao negativan čin, no nikoga nije briga kako bi ti ljudi živjeli da su u kolektivnim smještajima u RS-u, umjesto u svojoj kući. Mediji su često u posjeti kolektivnim centrima i ono što možemo vidjeti je upravo ta ugroženost, jad i očaj o kojem političari govore.

“Svi Srbi u Sarajevu su se susretali s tim stvarima, ali ne marim za to. Ja živim na zemlji mojih predaka i onaj ko ima problem što živim na očevini, ja mu zaista ne mogu pomoći. Niti se osjećam krivim niti odgovornim za bilo šta. Naprotiv, osjećam se sretnim jer živim na svojoj imovini na svom imanju, ne živim na tuđem i nisam bez krova nad glavom”, navodi Aleksa Ćebić.

Podaci govore da je prije rata Srba u širem Sarajevu bilo oko 157 hiljada. Danas ih u Kantonu Sarajevo ima oko 13.300.

“Srpski tragovi doslovno nestaju. Meni smeta što su stope Gavrila Principa iracionalno uklonjene ispred najposjećenijeg turističkog mjesta u cijelom Sarajevu.

Kome racionalnom od nadležnih Sarajlija danas neki racionalan Sarajlija može objasniti da taj umjetnički rad Voje Dimitrijevića pripada cijelom svjetskom, a ne samo sarajevskom kulturnom nasljeđu? Ako je neko ostrašćen uklonio stope u nedoba, valjda danas ima neko racionalan ko će ih vratiti tamo gdje su bile. Srbe Sarajeva naročito boli natpis na ulazu u Vijećnicu gdje je cijeli narod sveden na nivo zločinca. Kako je i zašto moguće da neko svjesno napiše nešto za šta unaprijed zna da je netačno i pogubno i da nikog ne može usrećiti? Kome i da li treba dokazivati da je svaki civilizovan Srbin bio očajan gledajući Vijećnicu u plamenu? Ja sam prije rata često sjedio u divnoj tišini naše Biblioteke.

Njen plamen je i mene opekao jer sarajevske ratne rane Srbe bole na isti način kao što bole svakog stanovnika Sarajeva. Mnoge Sarajlije znaju da je izraz koji dominira pločom: “srpski zločinci” veoma nesretan. Djeca koja odrastaju u Sarajevu tako će lakše zamrziti svoje sugrađane s kojima dijele hljeb i sudbinu, a za koju godinu neće imati koga mrziti”, kaže za Source Slobodan Šoja, historičar i diplomata.

Šoja navodi kako oboljelo društvo sve češće medijski linčuje intelektualce koji na hrabar i inteligentan način govore istinu koja boli velike lažove. Jedini Srbi koji su zvanično prihvatljivi u ovom gradu i kojima se javno aplaudira su oni koji za kritiku Srba dobijaju dobro plaćene fotelje kaže.

“Iako malobrojna, ova srpska četa zarad bijedne lične koristi, nanijela je ogromnu štetu masi čestitih Srba jer je saučesnik u stigmatizaciji čak i onih Srba koji tiho i dostojanstveno, tužno i skrušeno, u bijedi i vjeri životare i čekaju kraj u svom rodnom i voljenom gradu. Drugi polako odlaze, pogotovo mladi ljudi. Srbi su neraskidivo vezani za svoj grad i njegovu tradiciju u kojoj su ostavili presudan trag i da žele ostati dio te tradicije, ali u jednom zdravijem društvu oslobođenom mržnje i ludila. Pogođeni endemskom komšijskom mržnjom, neprimjereno stigmatizovani kao zločinci, zloupotrebljeni u propagandne svrhe od političara iz Republike Srpske, izdani od srpskih foteljaša, sluđeni i iscrpljeni od dokazivanja da su normalni i pošteni, sarajevski Srbi koji i dalje iskreno vole svoj grad preživljavaju mučne i nezahvalne trenutke”, navodi Šoja.

Otcjepljenje od BiH je najbolje rejšenje za Srbe u ovoj zemlji, kaže Dodik. Podršku ima i od mnogih drugi političara iz RS-a. No, koliko god on govorio o odvajanju, ljudi ipak najviše razmišljaju o tome kako će prehraniti svoju djecu.

“Otcjepljanje jednog dijela je čisto političko pitanje i ne bih ulazio u te stvari, ja više bavim socijalnim djelovanjem. Ja nisam za bilo koju vrstu podjela i u našoj javnoj kuhinji hrane se i Srbi i Bošnjaci i Hrvati. Kod nas nema nikakve vjerske prepereke da bismo funkcionisali i radili ovo što radimo. Sve te priča o otcjepljenjima i podjelama, mislim da je svim narodima dosta i treba pronaći neki model za zajednički život. Podjele nikad nikome ništa dobro nisu donijele”, tvrdi Aleksa Ćebić.

Ćebić navodi kako vlast RS-a treba da se više brine o svom narodu i pruži im pomoć, a manje raspiruju tenzije oko ugroženosti i straha.

“Ono što mi kao Srbinu u Sarajevu smeta jeste nemar Vlade RS-a. ‘Dobrotvor’ kao jedino i najveće srpsko društvo u Federaciji nikad nije dobilo niti jednog jedinog feninga od Vlade RS, da li u pitanju povratka, podržavanja kuhinje ili šta već. Ako su već zagovornici te politike povratka, onda bi na trebali pomoći. Naše društvo i još neke organizacije imaju više razmijevanja i pomoći od strane Bošnjaka, odnosno Federalne vlade nego od strane Vlade RS-a. Ne znam zašto je to tako, ali to su činjenice. Bilo bi ružno i bezobrazno kad bih rekao nešto drugačije. Slušajući ljude, bilo je manjih incidenata ali je to sve individualno. Ono što je radilo Federalno ministarstvo raseljenih osoba je vrlo pohvalno. Povratnicima u RS-u su obnovili kuće, obezbjedili mehanizaciju, omogućili život. Stvoreni su uslovi da ljudi žive. Žao mi je što paralelno nije to isto uradilo ministarstvo iz RS-a za povratnike u Federaciji”, kaže Ćebić.

Vjerovatno Dodik i Vlada RS-a ne žele pomoći Srbima u Sarajevu jer su ‘izdajnici’ i ‘Alijini Srbi’. No, ne pomaže Dodik ni onima koji su ostali uz njega. Dok on kupuje stanove po Beogradu, pravi voćnjake, preuzima sportske kolektive, ljudi u Derventi, Tesliću i Doboju kopaju po kontejnerima, a ljudi u Kneževu, Sokocu i Han Pijesku žive od kokšjih jaja i litre mlijeka.

Dakle, svi su Srbi ugroženi, pa i ovi u glavnom gradu, ali ne od Bošnjaka, već od samih srpskih vođa. Srbi su u Sarajevu prihvaćeni, no jasno je da teško žive, kao i Bošnjaci, Hrvati, Romi i svi drugi.

(Alen Avdić)