Šta se desilo s muslimanskim svijetom?

Šta se desilo s muslimanskim svijetom?

Muslimani u svom kolektivnom sjećanju imaju predaje o stoljećima u kojima su sebe doživljavali kao vodeću svjetsku civilizaciju. Njihova vojna i politička nadmoć počivala je na naučnoj i intelektualnoj otvorenosti i znatiželji koja je nadahnuta vjerom u Boga i univerzalnim vrijednostima Objave oplemenjivala svijet oko njih uz sve izazove realnosti i ljudske nedosljednosti kojih nije manjkalo.

 

Disidentski glasovi

Oni su u glavnim tokovima svoje misli uspjeli pomiriti vjeru i nauku. Imali su društveni model organizacije javnog života i države za koji nisu tvrdili da je savršen, jer su tada muslimani znali da ništa što ljudi osmisle, pa makar i na vrijednostima Božije objave i Šerijata, nije savršeno. Pravili su razliku između Šerijata kao univerzalnog sistema od Boga objavljenih vrijednosti i fikha, islamskog prava, koji su na tim vrijednostima razvili islamski pravnici. Zato su stalno tragali za novim pravnim rješenjima (idžtihad) i bili otvoreni za modernost i nove izazove. Učili su od drugih i na osnovama Šerijata razvijali nove modele uređenja države i društva.

Onda se duh njihove civilizacije zamorio. Razlozi za to su priča za sebe i ne bi stali u jednu kolumnu. U istim tim glavnim tokovima svoje misli su u najvećoj mjeri „zatvorili vrata idžtihada“. Bitno je napomenuti da se ta misao i dalje razvijala, bilo je glasova koji su pozivali na reformu i obnovu vjerske i društvene misli, ali oni više nisu bili glavni tokovi, nego tek disidentski glasovi. Muslimanske mase i najveći broj uleme su se sve više okretali vjerskom i društvenom konzervativizmu. Vrijeme ih je pregazilo i oni su u svim segmentima društvenog života, a posebno u nauci i uređenju države, počeli zaostajati za svijetom.

Kolonijalna okupacija i pad institucije hilafeta je vrhunac tog procesa. Od tada su muslimani pokušali obnoviti svoja društva. Oponašali su i Istok i Zapad, probali komunizam, neoliberalni kapitalizam, diktature, panarapski nacionalizam i šta sve ne. Ali, sve ih je to guralo u još veće siromaštvo, neslobode i ovisnost o Zapadu. Tada se rodila ideja da je najbolje vrijeme muslimanske civilizacije iza njih i da im je jedino vjera u Boga ostala da ih spasi. Počeli su se okretati prošlosti, pokušavajući naći gotova rješenja u prijašnjim generacijama zato što su ove nove izgubile bitku s modernošću. Neko je rekao da kada bi se izmislila mašina koja bi nas mogla voditi kroz vrijeme, svi bi narodi poželjeli otići u budućnost, a samo muslimani u prošlost. Jedno je da se cijeni i poštuje tradicija i da se na njoj uči, a drugo da se živi u prošlim vremenima.

 

Ostrašćeni fanatici

Ovo čemu danas svjedočimo u muslimanskom svijetu je vrhunac te sveopće impotentnosti muslimanskog duha koji se hrani očajem u koji su političke, vjerske i intelektualne elite dovele muslimanske narode. I danas su na jednoj strani te korumpirane elite, a na drugoj neki ostrašćeni fanatici koji bi da, kada muslimane ne mogu dovesti u 21. stoljeće i učiniti ih relevantnim u modernim tokovima misli, onda njihova društva vratili u ona vremena za koja misle da imaju gotova rješenja, koja su tada funkcionirala i od muslimana načinila “vodeću civilizaciju”.

Na njihovom putu su postojeće vjerske, državne i društvene institucije, ma kakve bile, koje trebaju biti urušene kako bi se stvorila anarhija i kako bi jedini koji imaju nešto ponuditi bili oni koji nude već “oprobana funkcionalna rješenja naših dobrih predaka”. Oni bi da sruše svijet kojim nisu zadovoljni, ali ne znaju kako napraviti bolji. Zato je jedino što nude bezumno ubijanje i razaranje svega što ih podsjeća na očaj u kojem se već stoljećima nalaze i da se osvete svima na Zapadu i kod kuće za koje misle da su za to krivi.

Muslimanska društva se nalaze između dva svijeta: jednog koji pripada prošlosti i koji više nema šta dati i drugog koji je nedovoljno jak da se rodi. Za sada alternativa koja se nudi tom dijelu svijeta čini se gorom od ovih koji su muslimane doveli tu gdje su.

Treći put se tek nazire i on, iako očit, još nije relevantan faktor procesa. Za njega će trebati puno više od tona eksploziva, požrtvovanosti i fanatizma sljedbenika. Trebat će potpuni muslimanski preporod utemeljen na ozbiljnoj samokritici i intelektualnoj hrabrosti.

 

muhamed-jusic-1

Piše: Muhamed Jusić, islamski teolog, kolumnista i analitičar dešavanja na Bliskom istoku i Balkanu

You must be logged in to post a comment Login

X Close
error: Content is protected !!