STANOVNICI BOŽANOVIĆA, RODNOG SELA HAŠKOG OPTUŽENIKA: Mladić je volio dolaziti u selo, ali se tu nikad nije…

Ratko-Mladic

Presuda Haškog tribunala generalu Ratku Mladiću, komandantu Glavnog štaba Vojske Republike Srpske najavljena za novembar 2017. godine sa nestrpljenjem se očekuje i u njegovom rodnom selu Božanovićima, udaljenom nekoliko kilometara od središta Kalinovika.

“Ako bude pravedan sud i bude se određivalo po zaslugama on će biti oslobođen kao i Šešelj. Smatram to ne zato što je moj, nego jer on nije napravio nikakav zločin ni prekršaj. On je bio pravi vojnik”, kaže u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Duško Mladić, Ratkov prvi rođak. Duško i Ratko su od dva brata djeca.

U malom selu, sa nekolicinom kuća među kojima je i rodna kuća Ratka Mladića u kojoj sada žive njegovi rođaci Zdravko i Ranko, te još nekoliko kuća rođaka Mladića, ali i drugih malobrojnih porodica, prvo što je dočekalo ekipu Anadolu Agency bio je napis ispisan ćirilicom – Ulica đenerala Mladića.

Ljubazni domaćin pokazuje nam svoju kuću u kojoj drži rođakovu sliku na zidu – Ratka Mladića. Moli nas da snimimo gusle koje također, stoje na zidu. Ratko ga je, kaže, posebno volio i učio da svira na guslama, koje je, inače, i sam volio.

“On je bio vojno lice, komandant Vojske RS-a. Stao je uza svoj narod, kao što su svi uza svoj narod. Svako bi mu zamjerio da je ostavio svoj narod na cjedilu. Znajući ga kao i sama sebe znam kakav je bio čovjek. Znaju ga svi odavde i Srbi i muslimani. To je jedna legenda, jedan pravedan čovjek. Nikoga nikada nije mrzio. Vojnik jeste, kao i svako”, priča Duško.

– Ratko ne voli da ga pitaju – kako je –

Duško kaže, da se u Božanovićima Ratko nije skrivao, ali da je poslije rata dolazio. Inače, Haški tribunal je za Ratkom Mladićem prvobitnu optužnicu raspisao 25. jula 1995. godine, a uhapšen je gotovo 16 godina poslije, krajem maja 2011. godine u selu Lazarevo kod Zrenjanina, u Srbiji gdje se skrivao pod imenom Milorad Komadić.

“Poslije rata, dolazio. Posljednji put je bio prije više od desetak godina. Bio je privržen ovom mjestu. Volio je svoj zavičaj, svoje ljude. Sada iz Kalinovika i okolice, ako bude ijedan musliman išta loše rekao o njemu, smijem glavu dati. Nikada nije nikoga mrzio. Vazda bio za moje dijete isti kao i za druge, jednak. A, nije se ovdje sakrivao. Ne bi to ni učinio svome narodu”, priča Duško.

Sa rođakom Ratkom čuo se, kaže, telefonski prije mjesec dana. Rekao mi je, priča Duško, kako treba raditi, pa da imaš.

“Rad, red i disciplina i ništa više. To je kod njega. Nikada ne da govoriti o sebi. Kada ga pitam: šta ima, kako si ti rođak? On kaže: ne pitaj mene kako sam, radite da imate, bavite se poljoprivredom. Uvijek tako. O svakom čovjeku pojedinačno pita, kako je šta radi, imal li. Uvijek ga to interesuje. Volio bi da dođe u selo. Volio je ovaj kraj. Sin Darko, mu dođe svake godine, bude ovdje po deset dana i tada Ratko po cio dan zove. Po pet puta obnavlja karticu”, navodi Duško.

Rukom pokazuje muslimansko selo Golubići, preko puta Božanovića, sa kojima, kaže Duško, nikada ništa od problema nisu imali.

“Niti je od njih iko nastradao od nas odavde. Nego, na vrijeme su upozoreni, da postoji opasnost i ljudi su otišli. Kada bude kakav banket, neko ide u vojsku, završi srednju školu, uvijek je bilo zajedničko veselje. Strašno je bilo naše slaganje. I sada se družimo”, kaže Duško.

Otkriva nam jedan događaj pred rat u Bosni i Hercegovini.

“A, pred rat u BiH, kada se bilo zakuhalo u Vukovaru, Ratko je dolazio i sve je komšije sazvao u njegovu staru kuću i kaže: svugdje rata može biti, kod vas ne mora, šta vas briga. Komšije muslimane poslao je iz Vukovara, rekavši im: hajte vi svojoj kući, nije ovo vaš rat, šta ćeš ti u Vukovaru da gineš… Iz tadašnje JNA kada je bila. Takav je tip. Malo je ljut, živac, ali strašno srce čovjek ima, pravedan”, tvrdi Duško.

Pokazuje u pravcu rodne kuće Ratka Mladića, i veli: “Evo, vidiš mu kuće. Mogao je napraviti kao i svi ostali što su značili nešto. A, nije.”

“Ja sam njemu govorio jednom o materijalnim vrijednostima. Rekao mi je: šta meni to treba. Nikada ga to nije zanimalo. Takav je tip, jednostavno”, navodi Duško.

Nekoliko kilometara od Božanovića selo je Kuta, odakle je Ratkova majka Stana Mladić rođena Lalović, koja je umrla 2003. godine, u 84-godini.

– U ratu pošteđene kuće Lalovića, familije Ratkove majke –

U rodnoj kući u selu Kuta, do kojeg se može samo pješice jer i dalje nema asfalta, zatekli smo 83-godišnju Vasiljku Lalović, kojoj je Ratko od zaove sin.

“Mladić je bio čestit. Šta ja znam, kako za koga, za nas jeste. Kao moje dijete, tako mi je vazda bio drag. Tako i dan-danas. Kao da mi je sin bio. Tako sam ga doživljavala. Vazda je bio za selo. Govorio da radimo za poljoprivredu. Da je po mome, sutra bi ga spustila. Kao svoje dijete, rekla bi: oslobodite ga. Takvi je bio za nas. Svakome je pomagao, i Srbima i muslimanima. Ovdje su nam prve komšije muslimani. Sa njima se tako isto ponašao kao da smo i mi. Dok je ovuda hodao i bio. Da Bog d'o nije ni u Haag otišao”, kaže Vasiljka.

Ako, ipak, bude osuđen kao Radovan Karadžić, Vasiljka kaže da će narod u Kalinoviku biti žalostan.

“Lanjske godine sam se čula sa Ratkom. Bio mu je sin Darko i djeca mu, pa sam se ja čula preko telefona sa Ratkom. Rekla mu za nogu, inače, slomila kuk prije dvije godine. Kaže mi: čuvaj se, krš je, da ne bude posljedica opet. Rođaci Zdravko i Ranko, koji su sada u njegovoj kući, dolaze. Obilazimo se. Pazili smo se i sa pokojnom mu majkom Stanom dok je bila živa i stanovala u kući. Družimo se sa svima. Mora se živjeti”, veli Vasiljka.

Od Lalovića saznajemo da su im kuće u ratu bile gotovo na prvoj liniji, ali da nisu stradale, a mogle su. Smatraju kako je to “revanš za njihovo upozorenje muslimanima da na vrijeme pobjegnu od belaja”.

Osim natpisa sa ulicom “đenerala Mladića”, u Kalinoviku sem zastave sa četiri “S” na ćirilici, nema ni grafita ni sadržaja koje bi na bilo koji način podsjećali ili veličali Ratka Mladića. U Kalinoviku nema, za razliku od Gacka gdje je na jednoj stambenoj zgradi naslikan lik Ratka Mladića, kao i u Nevesinju, koji je zabilježila ekipa Anadolu Agency.

Na ovom u Nevesinju stoji: “Granice se krvlju crtaju i prekrajaju, a Otađbina brani svim snagama. Nije mrtav vojnik ako život da braneći Otađbinu, mrtav je ako izgubi svoje vekovno ognjište”, a u potpisu “đeneral Ratko Mladić”.

– Obimna optužnica –

Suđenje Ratku Mladiću počelo je u Haaškom tribunalu 16. maja 2012. godine. Dokazni postupak Tužilaštva je završen 26. februara 2014. Dokazni postupak odbrane je počeo 19. maja 2014. i još traje. Optužen je po dvije tačke za genocid, pet tačaka za zločine protiv čovječnosti i četiri tačke za kršenja zakona ili običaja ratovanja.

U optužnici se navodi da Ratko Mladić snosi individualnu krivičnu odgovornost u skladu s pravilom 7(1) Statuta po navedenim tačkama, između ostalog, kroz svoje učešće u nekoliko udruženih zločinačkih poduhvata (UZP). U optužnici se navodi da je od 12. maja 1992. do 30. novembra 1995, Mladić učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je imao za cilj trajno uklanjanje bosanskih muslimana i bosanskih Hrvata s područja u Bosni i Hercegovini na koja su bosanski Srbi polagali pravo.

Dalje se navodi da je od 12. maja 1992. do novembra 1995, Mladić učestvovao u još jednom UZP-u, poduhvatu pokretanja i provođenja kampanje snajperskog djelovanja i granatiranja civilnog stanovništva Sarajeva, čiji je cilj bio širenje terora među civilnim stanovništvom.

Osim toga, u optužnici se navodi da je počevši od dana koji su neposredno prethodili 11. julu 1995, pa sve do 1. novembra 1995. godine, Mladić učestvovao u UZP-u eliminisanja bosanskih Muslimana u Srebrenici, i to ubijanjem muškaraca i dječaka, kao i prisilnim odvođenjem žena, djece i jednog dijela starijih muškaraca iz tog područja.

Navodi se da je tokom maja i juna 1995. godine, Mladić je učestvovao u UZP-u uzimanja pripadnika Ujedinjenih nacija kao talaca kako bi se NATO prisilio da se uzdrži od vazdušnih napada na vojne ciljeve bosanskih Srba.

Mladić se takođe tereti na osnovu krivične odgovornosti nadređenog u skladu s članom 7(3) Statuta za zločine navedene u optužnici, između ostalog, da je znao ili imao razloga da zna da se snage pod njegovom efektivnom kontrolom spremaju da počine zločine ili da su ih već počinili, a nije preduzeo mjere da spriječi činjenje zločina ili da kazni počinioce tih zločina.

Zločini koji se navode u optužnici uključuju, između ostalog, ubijanje bosanskih muslimana i bosanskih Hrvata, uključujući vodeće pripadnike tih grupa; npr. ubistvo 144 osobe u Biljanima (opština Ključ), ubistvo više od 200 zatočenika u KP domu Foča, ubistvo oko 150 ljudi u logoru Keraterm, pored Prijedora, i ubistvo najviše 140 zatvorenika u logoru Sušica, pored Vlasenice, zatočenje hiljada bosanskih muslimana i bosanskih Hrvata u zatočeničkim objektima u životnim uslovima smišljenim tako da dovedu do njihovog fizičkog uništenja. Navedeni objekti uključuju logor Manjača (pored Banja Luke), logore Omarska, Keraterm i Trnopolje (pored Prijedora), KP dom u Foči i logor Batković, pored Bijeljine.

Tereti se za ubijanje više od 7.000 muškaraca i dječaka bosanskih Muslimana iz Srebrenice putem organizovanih i situacionih pogubljenja, uključujući ubistvo više od 1.000 muškaraca u jednom velikom skladištu u selu Kravice i pogubljenje još 1.000 muškaraca bosanskih muslimana pored škole u Orahovcu, kao i bezobzirno razaranje privatne imovine i javnih dobara, uključujući spomenike kulture i sakralne objekte, kao što su brojne džamije širom zemlje.

Tu su i djela ubistva koja su bila dio cilja širenja terora među civilnim stanovništvom Sarajeva provođenjem kampanje snajperskog djelovanja i granatiranja, u periodu od 12. maja 1992. do novembra 1995. godine, uključuju granatiranje pijace “Markale” 5. februara 1994, kada je poginulo 66, a ranjeno više od 140 ljudi.

You must be logged in to post a comment Login

X Close
error: Content is protected !!