SVJEDOČANSTVA O BESMISLU RATA! Pisma vojnika iz Prvog svjetskog rata čitaju se i sto godina kasnije

Fransoa Oland i Angela Merkel nedavno su obilježili stogodišnjicu bitke kod Verdena, koja je trajala od februara do decembra 1916. Vijek kasnije, pisma vojnika sa Zapadnog fronta su čitano štivo jer govore o besmislu rata.

“Više ranjenih vojnika Vam poručuje: ako nas još jednom ovako glupo ubacite u vatru, kao što ste to već nekoliko puta učinili, sasut ćemo Vam u stražnjicu porciju metaka, pa ćete i Vi znati kakav ime je ukus.”

(Anonimno pismo od 21. februara iz Štutgarta, vjerovatno poslano iz jedne poljske bolnice i adresirano na Kraljevski maršalski ured u Berlinu)

“Prilično smo se približili Francuzima… Oni nam dobacuju cedulje u kojima nas obavještavaju da spremaju juriš, pa nas mole da jače otvorimo vatru kako bi juriš izostao.“

(Pismo kaplara Adolfa Benedikta roditeljima od juna 1915)

“Uopšte ne znam za šta se još treba boriti; možda da bi novine prikazale historiju u drukčijem svjetlu nego što je zaista bila… Onaj ko je i dalje za rat, taj više nije čovjek. Nevolja ne može biti veća, ni u zemlji neprijatelja ni kod kuće. To mogu biti samo ljudi koji nemaju pojma…“

(Pismo sa Zapadnog fronta od 17. oktobra 1914. Primjer za jaz između sopstvenih doživljaja na frontu i zvaničnog pisanja u njemačkim novinama)

“Jedan glasnik na konju donio je vijest da su stanovnici, koji su bili vrlo ljubazni prema nama, pucali u naše mitraljeze i tovar. Mi smo zapucali na njihove kuće i zapalili njihovo seoce, tako da se uskoro ka večernjem nebu uzdigao užasan plamen. Gore na brdu su se okupili starci i drugi, pretežno ženski, stanovnici spaljenog sela; žene su nam klečeći pružale svoju decu, a vojnici su doveli mlade ljude koje su zatekli sa puškom u ruci. Takvi su bili strijeljani.“

(Pismo sa Belgijskog fronta, kod Liježa, objavljeno 18. septembra 1914. u listu „Švebišer merkur“. Ono predstavlja potvrdu za ratne zločine njemačkih vojnika nad belgijskim civilima. Prije toga su kružile glasine da su počinjeni zločini nad Nijemcima koji su protjerani iz Belgije)

“Dok vam pišem ove redove, osam je sati uveče, na groblju preko puta polažu tijela osmerice vojnika u zajedničku grobnicu…. Danas ti metak prosvira grudi, sutra si u hladnom grobu! Jedna bomba im je pala tačno u skrovište. Od 15 hrabrih vojnika, njih osmericu je rastrgla prije nego što su stigli išta da pomisle. Svakodnevni doživljaj…“

(Otvoreno pismo katoličkog nastavnika Šefera od 6. aprila 1916. bivšim učenicima osmog razreda njegove škole. Objavljeno je u listu „Frajburger tagespost“. To je primjer kako su prije svega vjerski obojene novine pokušavale da „generaciji koja odrasta pokažu svu ozbiljnost rata“)

“Čula se komanda: Skači, kreći, marš, marš! A onda nas je zasula kiša metaka. Kada smo ponovo zalegli, Hajnrih, koji je bio samo nekoliko metara od mene, rekao je: Pogodila su me dva metka. Ja sam rekao da ću da mu previjem rane, ali on je odgovorio: To više nema svrhe, molim te, pozdravi moje roditelje i Tulu… Još nekoliko puta sam ga pozvao po imenu, a on nije odgovarao; samo je nepokretno ležao. Odjednom se začula komanda: Naprijed! Nažalost, nisam mogao da ostanem…“

(Pismo jednog mladog dobrovoljca od 23. oktobra 1914.)

(Global CIR/Kurir.rs/Dw.de)