Iako nalik junačkim legendama, ova priča nije bajka, dvoboj crnogorskog poručnika i samuraja odigrao se davne 1905. godine za vrijeme Rusko-japanskog rata

 

 

Heroj čije će ime povijest zauvijek pamtiti, Crnogorac Aleksandar Lekso Saičić porazio je samuraja u dvoboju za vrijeme rusko-japanskog rata. Ovo je priča o tom okršaju

 

Priče o legendarnim katanama i sjajnim mačevaocima samurajima nadaleko su poznate. Međutim, ovo je istinita priča o ratniku sa ovih prostora koji je u dvoboju mačevima pobijedio samuraja. Njegovo ime je Aleksandar Lekso Saičić.

 

Crnogorac Aleksandar Lekso Saičić (Vinicka, 5. kolovoz 1873 – Cetinje, 7 travnja 1911) je vasojevićki junak, rođen u selu Vinicka kod Berana. Lekso je još u ranoj mladosti pokazivao izvanredne osobine, kakve samo pravi junaci mogu imati: okretnost, lakoću, brzinu, vještinu pokreta, hitrinu, a sve to je kasnije okrunio velikom hrabrošću.

 

Lekso Saičić je bio kapetan crnogorske vojske, a upamćen je po nevjerojatnom umijeću rukovanja sabljom. O vještini kojom je Lekso baratao sabljom u narodu su ostale bajke. Jedna kaže da je, na peckanje brata od strica Mila, zapovjednika Donjovasojevićke brigade, krenuo štapom protiv njegove sablje i začas mu izbio oružje iz ruke.

 

Zatim mu je, pokretom koji je malo tko od prisutnih stigao vidjeti, sabljom skinuo gumb košulje ispod grla. Talijanskog učitelja mačevanja na Cetinju ponizio je u dvoboju kad mu je poslije nekoliko udaraca izbio oružje iz ruke i natjerao ga da pobjegne glavom bez obzira, kao dokazano slab učitelj.

 

Gimnaziju je završio u Dubrovniku odakle prelazi u Beograd gdje pohađa Pešadisku podoficirsku školu. Nakon dočasničke škole tri godine je proveo u Crnoj Gori gdje je postavljen za ađutanta vasojevićki brigade. Kao vojnik sa željom za daljnjim usavršavanjem odlazi u Istanbul gdje stupa u tursku vojsku kao poručnik carske garde gdje službuje tri godine.

 

Iz Istanbula odlazi u Mandžuriju i priključuje se ruskoj vojci gdje biva unaprijeđen u čin potporučnika. U Mandžuriji ga je 1905. zatekao veliki rat između Rusije i Japana.

 

Tu počinje sjajna priča o njemu.

 

 

OKRŠAJ SA SAMURAJIMA

Dvije vojske valjale su se jedna prema drugoj. I onda utaborili pod Jun-džu-anom, u istočnoj Mandžuriji, ne tako daleko od Vladivostoka. Rusi spram Japanaca, u drugoj godini rusko-japanskog rata (1904-1905).

 

Po klasičnoj scenografiji, bitku je valjalo zapodjenuti usred polja. Širokog, naravno. I dok su ruski stratezi i dalje tragali za najboljim putem koji bi ih odveo do pobjede, nakon niza neuspjeha, iz suprotnog tabora izdvojio se konjanik s bijelom zastavom. Što li sad pa ovaj hoće?

 

Zapovjednik japanskih jedinica, preko svog izaslanika s bijelom zastavom, zahtijevao je od ruskog kolege da izabere jednog ratnika koji će, prije bitke, izići na dvoboj njihovom samuraju.

 

Ruske štablije bile su, najblaže rečeno, zapanjene. Sjede glave s epoletama nisu mogle vjerovati da se Japanci i na početku 20. stoljeća pridržavaju svog starog običaja. Vijećanje je dugo trajalo: ako ne pošalju megdandžiju, sramota je, a ako pak odluče prihvatiti japanski izazov – koga poslati da se suprotstavi njihovom vještom i iskusnom ratniku? Znali su da pobjeda u takvom dvoboju znači veliku psihološku prednost pred predstojeću bitku.

 

I odluka je pala: naći dobrovoljca koji će htjeti i smjeti suprotstaviti samuraju. Našli su ga odmah ili, bolje reći, našao je on njih. Čim je po logoru zastenjao glas da se traži dobrovoljni zatočnik koji bi trebalo da brani čast i slavu ruskog oružja i borilačke vještine, pred šator zapovjednika gotovo u trku stigao je visok i mršav poručnik.

 

 

– Aleksandar Saičić iz Berana, Crna Gora – oštro je salutirao.

 

– Podanik knjaza Nikole, sad u službi Njegovog carskog veličanstva, spreman sam da iziđem na megdan mrskom neprijatelju – odlučan je bio Saičić.

 

I dok su štablije nepovjerljivo odmjeravale tridesetdvogodišnjeg dobrovoljca, on je pred njima stajao kao ukopan, strpljivo očekujući daljnju naredbu. Visoki časnici dugo su se nešto sašaptavali i onda odlučili da im nema druge nego da mu pruže priliku kad je već tako samouvjereno zatražio a i nitko drugi se još nije izvijestio.

 

Pitomac knjaza Nikole propisno je salutirao i odmah se dao u potragu za konjem i sabljom koji bi mu najviše odgovarali. Sablju je brzo našao, od ponuđenih konja izabrao je tek trećeg. Onog koji je, na naredbu jahača, umeo da krene lijevo pa desno, da na vrijeme izbjegne napad neprijatelja

 

U nestvarnom okruženju, nalik onom iz naših epskih pjesama, Saičić je izjahao nasred polja. Uz pratnju glazbe vojničkog marša. Iz suprotnog tabora, izišao je ratnik obučen u crno krzno. Strah božiji. Lekso je kasnije pričao da ga je podsjećao na kakvu zlokobnu crnu orlušina. Dvoboj na život i smrt.

 

Glasovi vojski utihnuli su kad su megdandžije krenule jedan na drugog. Zaprštala je zemlja ispod konjskih kopita. Onda jeka poslije udara čelika o čelik. Obojica i dalje u sedlu. Potom ponovno zalet.

 

Namjerio se junak na junaka. Pjesnik je to ovako video: “Jedan drugom poletješe, K'o orlovi udariše / A sablje se zavitlaše / Prema Suncu prelivas” Kao kakav antički hor, uzdasi vojske, čas s jedne čas s druge strane.

 

Onda je Saičić osjetio žestok bol i nešto toplo krenulo mu je s čela u oči. Rukavom mundira uspio je za trenutak otre krv i vidi zloslutno oštrica tik nad glavom.

 

U tom trenutku Lekso Saičić munjevitom brzinom, samo njemu svojstvenom, mahnu sabljom i posiječe japanskog junaka. Čuo je urlik pored uha, pa onda urnebesno “živio” na ruskom. Čim je samuraj pao na zemlju, njegov konj odkasao je ka japanskoj vojsci. Ovom pobjedom nanesen je teški moralni poraz japanskoj vojsci.

 

Poslije pobjede u dvoboju, Aleksandar Lekso Saičić postao je kavaljer Ordena Svete Ane, najvećeg ruskog odlikovanja, kao i vlasnik mnoštva drugih priznanja. Uz to, ruska vlada mu je odredila lijepu svotu od četrdeset napoleona u zlatu godišnje, i to do kraja života.

 

U dalekoj Mandžuriji unaprijeđen je u čin kapetana i do kraja vojne zapovijedao je konjičkim eskadronom Amurskog dragonskog puka. Sablja kojom je savladao samuraja danas se čuva u Vojnom muzeju u Moskvi.

(VIDEO) OVAKO JE PORUČNIK SAIČIĆ ISJEKAO JAPANSKOG SAMURAJA: Bio je to dvoboj koji je u istoriju upisan zlatnim slovima!

| Foto/Video, Slider, Zanimljivosti |
About The Author
-