Zašto su Bošnjaci u Žepi najviše glasova dali Dodikovom SNSD-u?: Dosta nas je Sarajevo šamaralo…

zepa-1-preview_compressed
Godinama je nas Sarajevo šamaralo, pa neka je došlo vrijeme da i mi jedan šamar Sarajevu uzvratimo. Riječi su ovo povratnika u Žepu Amira Karge, čovjeka koji je kao 15-godišnjak devet i po mjeseci proveo u srbijanskim logorima, a koji više od 14 godina pokušava opstati u žepskom selu Vratar. 

 

 

Obećanje Jagodića

Tako on, naime, odgovara na dileme, nevjericu, pa i ogorčenje dijela javnosti rezultatima glasanja u Žepi. U toj rogatičkoj mjesnoj zajednici žive isključivo Bošnjaci, ali je od registriranih 45 birača, najviše glasova dobio SNSD Milorada Dodika – 17, dok je 13 Žepljaka glasalo za SDA, šest za SDP, pet glasova dobila je Socijalistička partija Petra Đokića, dva SDS, a po jedan PDP i DNS.

– Oni nama pucaju šamare svakodnevno, pa možemo i mi njima jednom u četiri godine. Mi uzalud tražimo pomoć, niko ne čuje – ističe Karga.

 

amir-i-idriz-karga

Amir Karga sa sinom: Idriz do škole ima deset kilometara pa ga dio puta vozi otac, a ostatak učiteljica 

 

On se vratio u opustošeno i zaraslo selo, kuća mu je obnovljena donatorskim sredstvima države Katar, a onda je prolio litre znoja kako bi, baveći se stočarstvom i poljoprivredom, svojoj porodici pokušao osigurati uvjete za život. Živi sa suprugom, djetetom i roditeljima.

– Mi koji smo prijavljeni ovdje, u Sarajevu nemamo nikakva prava. Ako u Koševo u bolnicu dođem ja, koji sam prijavljen u Rogatici, i neko iz Srbije, prije će primiti njega nego mene. On ima pare, a ja nemam. A ovdje ambulante nema, doktora nema – objašnjava dalje Karga.

Njegov sin Idriz četvrti je razred područne škole u Žepi. Do škole je deset kilometara pa ga dio puta vozi otac, a ostatak učiteljica. Tako je i u povratku.

Devet đaka pohađa nastavu u kombiniranom odjeljenju u kojem se gradivo mora trostruko brže obraditi. Obećanje SNSD-ovog kandidata za načelnika Rogatice Milorada Jagodića da će u školi raditi još jedna učiteljica utjecalo je na rezultate, smatra predsjednik Mjesne zajednice Žepa Nermin Omanović.

– Mi ovdje neke stvari pokušavamo riješiti na čudan način. Nikad i nismo imali problem s općinama već s ministarstvima, ali ljudi misle, ako za načelnika dođe neko, da će im biti bolje. Ne znam zašto su bošnjačke stranke takve kakve jesu. I ovo malo što nas ima izdijelimo se na nekoliko partija i niko ne može da prođe. Da su složni u svim općinama da naprave nekakvu koaliciju i nastupe zajedno, mnogo bolje i lakše bismo mi, Bošnjaci, ovdje živjeli – ističe Omanović.

Niko ne isključuje mogućnost da je bilo i kupovine glasova, ali opći je stav da su na oktobarskim izborima iz Žepljaka progovorili očaj i ogorčenje zbog statusa koji ovo mjesto ima nakon rata. Da bi planirali porodicu, mladi ljudi moraju imati posao, ali motel “Braće Ćesko”, te ribnjak i fabrika za preradu ribe Muhameda Tabakovića na Slapu jedini su privredni subjekti.

 

hasan-podzic

Podžić: Tražimo pomoć s bilo koje strane

 

– Za mladog čovjeka u Žepi nema perspektive, a teško je osnovati porodicu. Zaposlio sam se kao konobar u motelu koji je sagradio Nesib Ćesko, čovjek koji je nakon rata iz logora otišao u Australiju. Teško je vratiti se u Žepu, jer je ona zaboravljena od svih. Pogotovo zimi je teško i doći do Žepe, a kamoli živjeti ovdje. Zato i kroz rezultate izbora vidimo da ljudi traže pomoć s bilo koje strane. Njima ne igra ulogu ko je koje nacionalnosti i iz koje je stranke, već se bore za egzistenciju – kaže konobar Hasan Podžić.

 

Razumljiva reakcija

Mnogo više povratnika živi u Žepi nego što ih je glasalo na posljednjim izborima. Zbog liječenja, penzije, dječijeg doplatka i drugih prava većina je prijavljena u Sarajevu, ali u Žepi još živi oko 300 stanovnika. Ipak, broj njenih stanovnika u posljednjih deset godina je prepolovljen. Prema riječima glavnog imama Medžlisa IZ Žepa Edina ef. Šljivara, rezultati izbora su iznenađenje za one koji ne znaju ni gdje se Žepa nalazi.

– Ljudi su izrazili svoj stav i potpuno razumijem njihovu reakciju. To su živi ljudi koji imaju svoje potrebe i svoje porodice. Čovjek koji ne može osigurati da mu dijete ima normalno školovanje, koji mora otići 30 kilometara da mu kupi čokoladu, sto kilometara da odvede dijete na vakcinu, njemu pričati o državi, naciji, strankama je suludo – kategoričan je ef. Šljivar.

 

edin-ef-sljivar

Ef. Šljivar: Ovo je iznenađenje samo za one koji ne znaju gdje je Žepa

 

Žepljaci se trenutno nastoje što bolje pripremiti za zimu, koja zna biti veoma teška, bore se s “plavim jezikom”, a da ih niko i ne pita kako će i mogu li izdržati gubitke koje im nanosi ova bolest ovaca. U Žepi nema ni ambulante, apoteke, prodavnice, javnog prijevoza…

– Rezultate ovih izbora shvatam kao ozbiljnu, možda i posljednju poruku ovih ljudi odavde. Nije to samo slučaj u Žepi. Takav je slučaj i u Srebrenici. Nažalost, mi od samih sebe krijemo činjenice, lažemo sami sebe, a na terenu imamo sve gore stanje. Ne bi me iznenadilo da je i u Srebrenici dio Bošnjaka glasao za srpske stranke, da je i tamo dio ljudi do te mjere razočaran, jer Žepa graniči sa Srebrenicom i često susrećem ljude s tih terena. Znam sigurno da je tako u cijeloj istočnoj Bosni, a posebno u gornjem Podrinju. Razočarenje naših ljudi je očigledno, jer s jedne strane imate nerazumijevanje naše zvanične bošnjačke politike, a s druge ogroman pritisak vlasti RS. Sve što se može upotrijebiti da se Bošnjacima ogadi život na ovim prostorima zvanična RS koristi – poručuje Šljivar.

 

Ovo je nekada bio naseljen kraj

Stoljećima je u Žepi život bio težak, ali ovo prelijepo mjesto nikada nije ostalo bez svojih stanovnika. U knjizi „Žepa kroz historiju života i naroda“ njen autor Šaban Kulovac podsjetio je na ne tako davnu prošlost.

 

saban-kulovac

Kulovac: Težak život

 

– Sad niko ne može vjerovati da se u ovim krajevima jelo, odijevalo i obuvalo isključivo ono što se proizvede. Bio je to težak život. Bespuće. Za vrijeme stare Jugoslavije ovdje je bila potpuna nepismenost. Sad to nije ni nalik onom što je bilo. Ipak, ovo je bio naseljen kraj. Prva generacija osmogodišnje škole ovdje je završila 1964. godine. Natalitet je bio veliki. Žepa je imala 18 svojih sela, centralnu i još tri područne škole. Sve je bilo puno đaka, oko 700 ih se školovalo – kaže Kulovac, pokazujući nam ostatke predratnog motela, pogona konfekcije i otkupne stanice.

 

Ljubav prema rodnom mjestu

Da ljubav prema rodnom mjestu nikad ne umire, svjedoči i priča Hameda Omanovića, koji pola godine provede u Atlanti, pola u Žepi. Nakon egzodusa stanovništva tzv. zaštićene zone UN-a, te prognaničkog života u tuđoj kući u Sarajevu, Omanović je s porodicom otišao u SAD. Tamo je zaradio penziju, ima lagodan život u uređenoj državi, ali njegovo srce kuca jače kada krene prema Žepi.

 

nermin-omanovic

Omanović: Pola godine u SAD, pola u Žepi 

 

– Kad sletim u Evropu, meni je i zrak drugačiji. Bilo gdje – Amsterdam, Frankfurt, Minhen, Beč, drugačije se osjećam. A u Žepi da ti ne pričam. Čovjek što više stari, više ga i vuče – sa suzama u očima priča nam Omanović.

 

Autor: A. BAJRAMOVIĆ

You must be logged in to post a comment Login

X Close
error: Content is protected !!