„(H)ISTORIJSKI MUSLIMANSKO-SRPSKI SPORAZUM“ - 35 GODINA KASNIJE(I): Kad su na bajramski prijem 1991. kod Zulfikarpašića došli Jevrem Brković i Radončić, Karadžić i Krajišnik su žurno otišli! - Sarajevograd.CLICK

Kako je taj proces počeo, kako se prema njemu odnosila SDA, a kako HDZ, zašto se sve raspalo, saznajte u feljtonu koji slijedi i koji je dio novog rukopisa Senada Avdića, nastavka čitane knjige „Gole Godine“!

U proljeće 1991.godine lideri SDS-a Radovan Karadžić i MBO-a Adil Zulfikarpašić počeli su u početku tajni, a kasnije i otvoreni pregovori o budućnosti Bosne i Hercegovine poznati kao (H)Istorijski sporazum Muslimana i Srba; Kako je taj proces počeo, kako se prema njemu odnosila SDA, a kako HDZ, zašto se sve raspalo, saznajte u feljtonu koji slijedi i koji je dio novog rukopisa Senada Avdića, nastavka čitane knjige „Gole Godine“!

Piše: SENAD AVDIĆ

„Bosanski pogledi“ bili su prvi privatni nedjeljni list u Bosni i Hercegovini. Ali nisu bili neovisni, slobodni i nestranački. Pokrenuo ga je Adil Zulfikarpašić, lider Muslimanske bošnjačke organizacije, u proljeće 1991., nekoliko mjeseci nakon sloma njegove stranke i njega osobno kao kandidata za Predsjedništvo BiH na prvim demokratskim izborima. „Pogledi“ su trebali biti neka vrsta ovdašnjeg kontinuiteta sa istoimenim listom koje je prethodnih decenija Zulfikarpašić uređivao i izdavao u Švicarskoj i distribuirao čitateljstvu izvan Jugoslavije. Rasparčavanje je u njoj bilo zabranjeno i službeno tretirano kao „neprijateljska propaganda“.

Uredničku i novinarsku kičmu lista činili su novinari omladinskih listova „Naši dani“ i „Valter“. Redakcija je u početku bila smještena u zgradi „Energoinvesta“ na Marijin Dvoru da bi nešto kasnije preselila u ulicu Ferhadija, gdje su se nalazile i stranačke prostorije MBO-a, odnosno luksuzno opremljeni Zulfikarpašićev kabinet. Možda sam bio u krivu, ali mi se činilo da je na taj način vlasnik želio osigurati totalni, pa i neposredni-fizički nadzor nad novina(ri)ma.

Budući da sam prethodno surađivao i sa „Danima“ i „Valterom“, uredništvo „Bosanskih pogleda“ mi je ponudilo da pišem redovnu nedjeljnu kolumnu, što sam i prihvatio uz jednostavan uvjet: da će tekstovi kojem pišem biti objavljivani bez ikakvih uređivačkih intervencija, dakle uz punu autonomiju autora. Tako se od prvog broja na posljednjoj stranici „Pogleda“ „smjestila“ moja kolumna naslovljena „Noćas spaljujemo iluzije“. Neka čudna ironija učinila je da se kao autor u prvim brojevima „Pogleda“ pojavljivao i beogradski publicista i slikar Dragoš Kalajić: iz naslova jednog njegovog eseja-pamfleta objavljenog nekoliko godina ranije u beogradskom časopisu „Delo“ preuzeo sam naziv kolumne

NA BAJRAM SA KARADŽIĆEM

U redakciju „Pogleda“ sam znao navratiti i kad nije bilo novinarskih razloga, ponekad bi me Adil Zulfikarpašić pozvao u svoj ured da prokomentiramo aktuelne, sve zaoštrenije političke i sumornije društveno-ekonomske prilike. Mislim da mu se uglavnom dopadalo ono što sam pisao, pogotovo kada bi tema (ili meta) bila Stranka demokratske akcije, njen lider Alija Izetbegović, o kojima sam uglavnom pisao kritički, oštro, često uz ironično pretjerivanje.

Sredinom proljeća 1991. godine Adil Zulfikarpašić je organizirao bajramski prijem u prostorijama MBO-a. Pozvani smo bili i mi novinari i suradnici „Pogleda“, a gosti koji su se odazvali su bili ugledni i tih godina veoma važni. Delegacija Srpske demokratske stranke došla je u najreprezentativnijem sastavu, predvođena predsjednikom Radovanom Karadžićem i predsjednikom Skupštine BiH Momčilom Krajišnikom, te Nikolom Koljevićem, članom Predsjedništva BiH. Pojavio se i lider HDZ-a BiH i, također, član Predsjedništva BiH Stjepan Kljuić. Više nego upadljivo, istodobno i znakovito bilo je odsustvo ikoga iz vrha Stranke demokratske akcije. Inače, po samom svom osnivanju, dok je Zulfikarpašić bio potpredsjednik te stranke, SDA je imala sjedište u istim ovim prostorijama.

Atmosfera tokom prijema je bila domaćinska, opušteno srdačna i praznično vesela, razmjenjivale su se čestitke i dobre želje, prepričavale šale i anegdote, služile su se sočne baklave i hladni himberi. Fotografi su imali pravu poslasticu u prizorima političkih lidera dok halapljivo brste ponudu sa bogate bajramske sofre. Negdje usred prijema domaćin Zulfikarpašić je prišao nekolicini novinara, pa Mahiru Sokoliji, novinaru „Pogleda“ , diskretno tutnuo u ruku novčanicu od hiljadu švicarskih franaka. Objasnio je: „Znam ja da vi novinari volite proslave zaliti alkoholom, ali ovdje alkohol danas nećemo služiti. Zato ćete se fino vi okupiti u nekoj kafani, nadam se da će vam biti dovoljno ovo para i da nećete pretjerivati u iću i piću“. I zaista, dan-dva kasnije smo nas 15-20 novinara i suradnika „Pogleda“ Adilovu švicarsku novčanicu „skršili“ na izdašnoj večeri u restoranu „Bazeni“.

Usred bajramskog prijema u prostorijama MBO pojavila su se dva neobična, izgledalo mi je i neočekivana gosta. Stigao je Jevrem Brković, poznati crnogorski pjesnik u pratnji Fahrudina Radončića, u to vrijeme dopisnika zagrebačkog nedjeljnika „Danas“ iz Podgorice i Sarajeva. Visoki, markantni Brković koji se oslanjao na tanki elegantno stilizirani štap odmah je skrenuo na sebe pažnju svih prisutnih. Nedugo nakon njegovog dolaska svečanost je kao po komandi napustila ekipa okupljena oko Radovana Karadžića; svako je u tome mogao prepoznati čin diskretnog protesta zbog prisustva crnogorskog pisca koji se prethodnih mjeseci i godina deklarirao kao žestoki protivnik režima Slobodana Miloševića i njegovih sljedbenika u Crnoj Gori i drugdje.

Čuo sam prethodnih nedjelja od kolega da je Radončić zbog pritisaka kojima je bio izložen u Podgorici trajno preselio u Sarajevo. Desetak godina ranije, kada sam ja počinjao novinarsku karijeru u omladinskim „Našim Danima“ on je svraćao u redakciju dok je služio vojni rok u Sarajevu, u vojnom listu čija je redakcija bila u Domu JNA. To je predstavljalo krupnu privilegiju kakvu su uživali samo sigurnosno-politički provjereni kadrovi i kakvu je, recimo, tih godina u istom vojničkom listu uživao beogradski novinar Milomir Marić.

Nakon završetka oficijelnog dijela bajramskog prijema Zulfikarpašić je nekolicinu gostiju pozvao na nešto intimnije i neformalnije druženje u njegovom uredu. U tom sam društvu našao i ja, zajedno sa Brkovićem, Radončićem, akademikom Muhamedom Filipovićem, još nekolicinom Adilovih rođaka i stranačkih kolega. Našao se tu i Aziz Imamović, zvani „Zizo Desetka“, poznati i omiljeni sarajevski ugostitelj vlasnik kultne kafane „Desetka“ smještene u naselju Stup, starinski i temeljito obrazovan čovjek uglađenih, gospodskih manira, izvanredan poznavatelj i interpretator sevdalinki. Već sam ranije bio na nekim akšamlucima koje je organizirao Zulfikarpašić na kojim je redovno dolazio i Zizo. Bio je dugogodišnji prijatelj sa Muhamedom Flipovićem i tako se približio stranci MBO. Donosio je uvijek sa sobom gitaru i neumorno svirao i pjevao sevdalinke. Ne samo da je volio pjevati, nego je i umio. Adil je od njega tražio da mu pjeva njegovu omiljenu pjesmu „Sinoć sam ti, Safo“. Na bajramskom „after-partiju“ pjesme je naručivao i Jevrem Brković, pa je zamolio da mu se otpjeva, kako je govorio, najbolja narodna pjesma „Imal jada k˙o kad akšam pada“. Zizo baš nije najbolje znao kompletan dugačak tekst pjesme, pa sam ja „ulijetao“ nekoliko puta da mu pripomognem. „Ima i Avdić dobar repertoar“, komentirao je veselo Zulfikarpašić.

SABLJA JEVREMA BRKOVIĆA

Fahrudin Radončić je sjedio pored Brkovića, šutio i slušao vedre, srdačne razgovore. U jednom je trenutku sugerisao crnogorskom piscu da pokaže okupljenim šta se krije u unutar njegovog štapa. Brković ga je poslušao, pritisnuo neko dugme na štapu, kao kada se otvara kišobran, lijevom rukom podigao futrolu i položio je na stol, a desnom pokazao štap na kojem je svijetlila dugačka, uska, britka sablja koja se presijavala na dnevnoj svjetlosti! Svi u prostoriji su gledali sa zaprepaštenjem, ili sa divljenjem to deseteračko „svijetlo oružje“ i radoznalo slušali Brkovićevo objašnjenje njegovog dugačkog istorijata i (sigurnosne) razloge zbog kojeg se u posljednje vrijeme od njega ne odvaja. Onako visok, stasit, sa dugačkom sijedom kosom i bradom i sabljom „dimiskijom“ u rukama crnogorski me pisac podsjećao na nekog srednjevjekovnog viteza. „Eto vas k´o neki Grof Montenegro-Kristo“, našalio sam se, što se okupljenom društvu, čini mi se dopalo.

Jevrem Brković se osvrnuo, epski dugačko, sa mnoštvom upečatljivih, duhovitih digresija, pripovjedačkih meandara na Radovana Karadžića, svojeg zemljaka iz Crne Gore. Iznosio je većini nas nepoznate detalje iz njegove porodične istorije. Govorio je o ocu-četniku koji je zbog zločina u Drugom svjetskom ratu bio osuđen na višegodišnju robiju. „Ni sin mu nije puno drugačiji“, prokomentirao je tiho Zizo Imamović, koji je sjedio pored mene pauzirajući od naporne svirke i pjesme. Mnogo godina kasnije, sin njegovog brata, režiser Ahmed Imamović mi je otkrio fascinantan detalj iz amidžine biografije: Zizo je kao dječak u Drugom svjetskom ratu bio kurir u partizanskom štabu proslavljenog vojskovođe, Crnogorca, generala Peka Dapčevića!

Jevrem Brković je nešto kasnije pisao o „tragediji jedne autobuske karte“: tvrdio je da bi se mnogo toga promijenilo i drugačije odvijalo da je majka Radovana Karadžića, šaljući ga na studije, imala para da kupi autobusku kartu do Beograda, imala je novca samo za nešto jeftiniju-do Sarajeva!

ŠTA SU DOGOVARALI KARADŽIĆ I ZULFIKARPAŠIĆ!?

Nije prošlo mnogo vremena od toga bajramskog „eventa“ a postajalo je jasno da gostovanje vrha Srpske demokratske stranke na prijemu kod Adila Zulfikarpašića, odnosno Muslimanske bošnjačke organizacije, nije bio slučajan čin, niti izoliran od aktuelnog političko-stranačkog konteksta. Javnost je tokom proljeća saznala da već izvjesno vrijeme traju pregovori između čelnih ljudi Muslimanske bošnjačke organizacije i Srpske demokratske stranke oko nečega što će se u to vrijeme kolokvijalno nazivati muslimansko/bošnjačko-srpski dijalog o Bosni i Hercegovini. Kada je taj dijalog odmakao i dobio ozbiljniju formu i konkretan sadržaj o njemu se i oficijelno počelo govoriti kao o Istorijskom sporazumu dvaju naroda.

Njegov suština bila je da su njegovi autori, kasnije i potpisnici (bošnjački i srpski pregovarači) suglasni da tokom rješenja jugoslovenske krize, Bosna i Hercegovina prihvata opstanak u Jugoslaviji, bez obzira na vjerovatni izlazak Slovenije, Hrvatske, moguće i Makedonije iz zajedničke države. U budućoj Federaciji, u kojoj bi bila zajedno sa Srbijom, Crnom Gorom, BiH bi, kako je bilo precizirano, zadržala postojeći republički suverenitet i cjelovitost, imala bi sopstvene oružane snage, kojima bi na čelu bio Musliman. Također, srpski predstavnici iz BiH, predvođeni Karadžićem, uz podršku beogradskog Miloševićevog režima, bili su suglasni da budući predsjednik te nove državne zajednice (koja bi zadržala međunarodni subjektivitet i kontinutet SFRJ) bude Alija Izetbegović, ili neko drugi koga muslimansko rukovodstvo predloži, odnosno narod na izborima delegira…

Od početka tog procesa sam bio prilično rezerviran prema motivima i nepovjerljiv u odnosu na aktere kao i eventualne rezultate takvog dijaloga, iz nekoliko činilo mi se ozbiljnih i krupnih razloga. Prvi je bio taj što su u pregovorima sudjelovala dva potpuno neravnopravna, nesrazmjerno snažna, relevantna i legitimna politička partnera. Sa jedne strane, Srpska demokratske stranka koja je na izborima dobila ogromnu podršku srpskog naroda, a sa druge, Muslimanska bošnjačka organizacija koja je bila jedan od najvećih izbornih gubitnika, sa svega dva zastupnika u Skupštini BiH i zanemarivim učešćem u vlasti u tek nekoliko lokalnih zajednica.

Drugi, možda važniji razlog moje skeptičnosti se nalazio u političkim događajima unutar, a pogotovo izvan Bosne i Hercegovine, u njezinu susjedstvu, Srbiji i Hrvatskoj. Krajem marta 1991. godine javnost u Jugoslaviji je sa ogromnim iznenađenjem dočekala vijest o susretu Franje Tuđmana, predsjednika Hrvatske sa liderom Srbije Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu, nekadašnjem rezidencijalnom objektu jugoslovenskog predsjednika Josipa Broza Tita. Iako nikakvog službenog saopćenja sa tog sastanka nije bilo, „dobro upućeni izvori“ iz obje države su otvoreno spekulirali da je glavna tema dvojice republičkih predsjednika bila Bosna i Hercegovina, odnosno njena budućnost, ili još preciznije i zlokobnije-podjela.

(SENAD ANTE-PORTAL)