Zahvaljujući članu predsjedništva Bosne i Hercegovine Miloradu Dodiku i njegovim beogradskim i moskovskim mentorima, ratne igre na Zapadnom Balkanu posljednjih sedmica dobijaju na intenzitetu.

 

 

Profesor na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Mostaru, redovni član Akademije nauka i umjetnosti BiH Slavo Kukić, u intervjuu za “Pobjedu” kaže kako nije siguran da je međunarodnim centrima moći, Washingtonu i Bruxellesu prije svih, jasno o čemu je ovdje riječ.

 

 

„Trenutno su informacije iz Washingtona više obećavajuće: i ozbiljne najave Bidenovog specijalnog izaslanika, i ono što je o sankcijama bosanskohercegovačkim političarima pred Senatom izjavio budući ambasador u BiH, i pravac djelovanja u reformi Izbornog zakona kojeg daje naslutiti gospodin Palmer… No, ni njih ne možemo uzimati zdravo za gotovo. Takvih signala smo se naslušali i krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina od tadašnjeg ambasadora SAD u Beogradu, ali nikada nismo dočekali i konkretne mjere kojima bi bilo preduprijeđeno ono što se u krvavim ratnim godinama događalo. Drugim riječima, za sigurne sudove je, bojim se, još rano“, kaže profesor Kukić.

 

 

-Ured Visokog predstavnika se zadnjih 10-12 godina mnogo češće ponaša kao vanjski promatrač, a mnogo rjeđe kao dio ukupnog dejtonskog paketa, koji je u ime UN-a zadužen za stabilizaciju BiH. Na tom fonu je ostala i najnovija reakcija u vezi s prijetnjama Dodika i njemu sličnih: jalovo saopćenje u kojem se, gotovo neobavezujuće, podsjeća na ovlasti države i entiteta. I – točka. A temeljem dosadašnjeg iskustva, Dodik to ne može shvatiti drugačije do zelenim svijetlom za nastavak sulude politike destrukcije, kazao je Kukić.

 

 

Na pitanje je li htio kazati da je Bruxelles i te kako odgovoran za destabilizaciju regiona, Kukić odgovara:

 

 

-Veoma je odgovoran. Zadnjih nekoliko godina ponavljam da takva politika EU nije iznenađenje i da su prevelika očekivanja od Brisela krajnje neutemeljena.

 

 

EU je konglomerat veoma različitih, nerijetko i međusobno suprotstavljenih interesa njezinih članica koji se, u pravilu, pretpostavljaju interesima EU kao cjeline. Ovo se odnosi i na interese najmoćnijih članica EU, ali i na suprotstavljene pristupe njenih starih i novih članica. Ne vidim, uostalom, puno dodirnih točki u pristupima starih i novih članica, mislim onih koji su u EU uselili iz zajednice bivših „socijalističkih“ zemalja. Naprosto je nemoguće u isti koš gurati Mađarsku, Poljsku, Bugarsku s Njemačkom, Francuskom…

 

 

Sve to umanjuje snagu EU i nerealnim čini bilo kakva očekivanja od nje.

 

 

Politico je nedavno optužio komesara za proširenje EU Olivera Varheljija da sa uskim krugom svojih saradnika u zvaničnim dokumentima EU ublažava djelove koji se odnose na probleme demokratije u Srbiji.

 

 

Kome se na ovaj način nanosi veća šteta – EU, regionu ili samoj Srbiji?

 

 

-Ništa čudno u ponašanju Varheljia, bliskog suradnika Orbana, radikalnog nacionaliste koji je i sam opijen idejom Mađarske iz prošlih vremena i koji, suprotno temeljnim vrijednostima EU, gura u kola srbijanskog predsjednika i nacionalističko-populističkih velikodržavnih ideologija. Takvo ponašanje ne pomaže nikome. Naprotiv, nanosi ogromnu štetu ideji ujedinjene Evrope kao izravan udar na prijemčivost EU kod običnih ljudi ovih prostora. Također, u samoj Srbiji je vjetar u leđa suludim SANU-ovskim garašaninovsko-ćosićevskim idejama o svim Srbima u stoj državi.

 

 

Vjetar u leđa je i Dodiku, koji kaže da je 2011. godine EU ,,dala pravosuđe na poklon u zamjenu za odustajanje od referenduma“.

 

 

Očekujete li sada novu trgovinu Brisela i Dodika na štetu BiH?

 

 

-Upitno je može li ta vrsta trgovine, uz sve zamjerke koje prema politici EU imam, proći u Briselu. No, nije upitno da je tome sklon Milorad Dodik: trgovina je stil njegova političkog života. Sva zaoštravanja koja je prakticirao u prethodnih četvrt stoljeća temelje se na logici – iziđi s maksimalističkim zahtjevima, izazovi turbulencije i trguj kako bi od startnih zahtjeva dobio bar nešto. I s tim pristupom je u pravilu i dobivao ono što je, objektivno, bilo izvan normalnoga.

 

 

Uostalom, na toj logici se temelje i najnovije prijetnje razgradnjom BiH. Zna Dodik, dakako, da sve to ne može proći. Ali, njegova igra počiva na očekivanju da logikom ucjena dobije bilo što. Na to upućuje i izjava Vučića nakon najnovijeg beogradskog sijela s Dodikom da su njegovi potezi iznuđeni odlukama Ustavnog suda BiH u vezi sa šumama i poljoprivrednim zemljištem – i ako bi se to vratilo RS-u, Dodik je spreman i za razgovor o funkcioniranju institucija BiH.

 

 

Blefira li Dodik kada kaže da bi sedam zemalja EU priznale RS?

 

 

-Nisam posve siguran da sve treba svesti na Dodikovu blefersko-kockarsku logiku. Istina, Bruxelles je demantirao te navode i snažno podržao suverenitet BiH. Što bi, međutim, uradili desničari iz zemalja bivšeg komunističkog lagera vrlo je upitno. Uostalom, ono što je u zadnjih godinu dana s non paperima radio slovenski premijer, što kontinuirano rade zemlje Višegradske grupe, daje za pravo razmišljati da u njihovim kabinetima isključiti ne treba ni potporu idejama o disoluciji BiH.

 

 

Želi li uopšte Dodik disoluciju BiH? Jer, 12. oktobra kaže da neskriveno radi na projektu samostalne RS u okviru dejtonske BiH, a desetak dana kasnije, u intervjuu za njemački „Der Spiegel“, da nije za secesiju entiteta RS, ali i da Srbi ,,ne žele živjeti u muslimanskoj BiH“.

 

 

-Jedina konstanta kod Milorada Dodika je makijavelizam, koji ga održava u sedlu vlasti. Zbog toga je iz pozicije reformiste Ante Markovića i zaljubljenika u ideju socijaldemokracije evoluirao u velikog Srbina, a sutra je, zatreba li, spreman na glavu staviti fes i objašnjavati Srbima da je fes dio njihove narodne nošnje. U tom kontekstu, dakako, treba razumjeti i najnoviju mu floskulu o samostalnoj RS u okviru dejtonske BiH.

 

 

Što to znači?

 

 

-Maksimalno skraćeno, znači status quo, koji Dodiku garantira opstanak u sedlu vlasti i moći i, što je još važnije, čuva ga od mjera pravne države zbog onoga što je prethodnih petnaestak godina činio. A činio je sve ono što se demokratskom svijetu razumijeva alkaponeovskom pljačkom i zbog čega se svugdje gdje ima pravne države završava na istom mjestu – u zatvoru.

 

 

Kad ovo kažem, tvrdim da je dio njegovih priča o pravu RS-a da se pridruži matici zemlji najobičniji spin – i da bi, ako bi mu bilo ponuđeno, takav scenarij rezolutno odbio.

 

 

Zašto mislite da bi odbio?

 

 

-Zato što bi pridruženjem RS Srbiji Dodik izgubio na bilo kakvom značenju, a ono što je činio bi ga, prije ili kasnije, dovelo pod udar pravne države. Dodiku odgovara samo ovakvo stanje – političko talasanje i prijetnje otcjepljenjem, jer njima održava tenzije koje mu omogućuju nastavak zaglupljivanja svjetine i održavanje na vlasti usprkos svemu što je prethodnih petnaest godina činio. A činio je sve ono što mu je građane entiteta RS tjeralo na pakiranje kofera i traženje sreće na drugim meridijanima, a njemu i članovima njegove obitelji punilo džepove.

 

 

Ima li Milorad Dodik podršku Beograda?

 

 

-Naravno. Ipak, mislim da ciljevi Dodika i Aleksandra Vučića nisu kompatibilni.

 

 

Kako nisu?

 

 

-Vučić treba Dodiku kako bi pričom o „srpskom svetu“ održao status quo u BiH; Vučiću treba Dodik jer on ni danas nije odustao od ideje velike Srbije. Naravno, druga su vremena i za tu se ideju ne može boriti kako se borio u prvoj polovici devedesetih. No, u novim uvjetima je, zajedno sa SANU i SPC, razradio novu strategiju. Srbija, tobože, igra igru očuvanja vlastitoga teritorijalnog integriteta, a sa zemljama u susjedstvu želi izgrađivati dobrosusjedske odnose. U stvarnosti, međutim, u svim tim zemljama – BiH, Crnoj Gori i Kosovu – Srbija ima domaće udarne ešalone koji, uz izgovor o ugroženosti Srba, čine sve čime te zemlje i njihove institucije devastiraju za račun „srpskog sveta“ odnosno sanuovske ideje „svi Srbi u jednoj državi“.

 

 

Je li predsjednik Vučić više u stanju da kontroliše Dodika?

 

 

-Za sada ga apsolutno drži pod kontrolom. Ali, budite sigurni da će ga, dođe li u situaciju da zbog ideje velike Srbije i sam mora biti prinesen na oltar žrtve, Dodik „otpepati“ kao što je prije petnaestak godina, kad je od njega zatražio da se povuče s pozicije predsjednika HDZ BiH, Čović „otpepao“ Ivu Sanadera.

 

 

A Čović i Dodik su isti mentalni kod i iz istog su sistema vrijednosti – crkoše zbog “ljubavi” za vlastitim narodom, a pljačkaju ga kako ga pljačkao nije nitko u prethodnih nekoliko stoljeća.

 

 

Ko bi Dodika mogao zaustaviti?

 

 

-Bilo bi dobro ako bi ga zaustavili birači. U taj scenarij, nažalost, nisam specijalno uvjeren, iako ga i ne isključujem kao mogućnost. Jer, ni danas nije upitna potpora koju ima u biračkom tijelu, a ni izborni inženjering koji je doveo do savršenstva i zahvaljujući kojem isključuje mogućnost iznenađenja.

 

 

Isključi li se, pak, biračko tijelo, ostaje jedino snaga svjetskih centara moći. No, ni oni više nisu homogena cjelina. Naprotiv, višepolarnost je nova svjetska stvarnost koja se prelama i preko leđa BiH. Jer, Rusija je danas faktor čiji se utjecaj na procese u BiH ne može isključiti, a bojim se da je guranje u leđa destrukcije BiH dio njezine geopolitičke igre.

 

 

Sve u svemu, okršaj s Dodikom neće biti ni malo jednostavan. Hoće li izglede na uspjeh povećati ovo što danas radi opozicija u RS-u ostaje za vidjeti. Što se mene tiče, navijam za opoziciju, kakva god da je.

 

 

Iznenadila Vas je uzdržanost opozicije u entitetu RS u odnosu na Dodikov radikalizam?

 

 

-Generalno, može se reći da je prethodnih godinu-dvije njihova djelovanja obilježila uzdržanost zbog straha da im ne bude prišiveno obilježje srpskih kvislinga. No, moglo bi biti da tome dolazi kraj. Jer, u vezi sa Zakonom o Agenciji za lijekove RS-a opozicija je dala do znanja da Dodikovu avanturističku politiku ne namjerava slijediti. Nastavi li s istim odnosom, izvjesno je da će to Dodiku stvarati sve veće probleme, posebice ako snažnije budu prokazivali njegove kriminalne radnje. A to, očito, sve ozbiljnije čine.

 

 

Što je sa Dodikovim saveznikom, predsjednikom HDZ-a Draganom Čovićem? Imate li utisak da je tema Izbornog zakona, na kojoj Čović insistira, privremeno skinuta sa dnevnog reda?

 

 

-Ne, nije skinuta. Čović će do zadnjega „jahati“ na krilima promjena Izbornog zakona, koje je sam predložio. Pomoći neće ni presude Evropskoga suda za ljudska prava, ni neodobravanje Evropskoga parlamenta, ni rezerve SAD. Jer, promjene na kojima inzistira Čović su garancija da neće biti na udaru pravne države zbog kriminala koji mu se svakodnevno pripisuje, a i da će, sebi i partiji kojoj je na čelu, osigurati ekskluzivitet nastupanja u ime bosanskohercegovačkih Hrvata.

 

 

Kako će to završili vidjeti ćemo. Indikativno je, međutim, da u zahtjevima koji praktično znače dalju dezintegraciju BiH, ali i dalju diskriminaciju njezinih građana, Čovića bezrezervno pomaže Dodik. To upućuje na zaključak da su im akcije koordinirane i da je očuvanje postojećeg status quoa poveznica koja između njih djeluje kao magnet.

 

 

Koliko (ne)stabilnosti BiH doprinosi državni vrh susjedne Hrvatske?

 

 

-Odgovornosti za političku nestabilnost BiH se državni vrh Hrvatske ne može osloboditi. Naprotiv: sve što se događa potvrđuje da nakon prijema u članstvo EU 2013. Hrvatska sve intenzivnije skreće udesno, i da je, kada je riječ o BiH, njezina politika sve više nalik na onu iz prve polovice devedesetih – na politiku tuđmanizma. Više akteri te politike, kao i politike Srbije, nisu Tuđman i Milošević, ali jesu njihovi idejni sljedbenici, Milanović, Plenković i Vučić – kao što su uloge Karadžića i Bobana ovdje, u BiH, preuzeli Čović i Dodik, kazao je akademik Slavo Kukić za podgoričku “Pobjedu”.

AKADEMIK SLAVO KUKIĆ UPOZORAVA: “Čović će do zadnjega „jahati“ na krilima promjena Izbornog zakona, koje je sam predložio, a Dodik..”