AUTORSKI TEKST BIVŠIH UPOSLENIKA HAŠKOG TRIBUNALA: “Ovo je istina o reviziji, Nevenki Tromp i Goeffrey Niceu”

Nevenka Tromp i Geoffrey Nice su u decembru 2003. obavili razgovor u Beogradu sa Momčilom Perišićem, razgovor sa osobom koja je u tom trenutku potencijalno osumnjičena, ali koja je tražila da razgovora sa Kancelarijom tužioca MKSJ, i to pismenim putem.

 

 

Nakon dugotrajnog iznošenja spekulacija u raznim medijima od strane dr. Nevenke Tromp, rođene u Republici Hrvatskoj, koja je radila kao istražitelj na Međunarodnokm krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY), a trenutno gostujuće predavačica na Političkoj akademiji stranke Narod i Pravda i Geoffrey Nicea, a u vezi postupka “revizije” presude Međunarodnog suda pravde (ICJ) u predmetu Primjene Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore od 26.02.2007.godine, smatramo da je potrebno iznijeti stvarne informacije, bazirane na dokumentima i propisima, piše Istraga.ba.

 

 

Presuda je donesena većinom (10 glasova za i 5 protiv), te je ustanovljeno da ICJ ima nadležnost da odluči u tom predmetu, da Srbija nije počinila genocid (13 glasova nasuprot 2), da Srbija nije stupila u zavjeru za počinjenje genocida niti je isti podstrekavala (13 glasova nasuprot 2), Srbija nije bila saučesnik u genocidu (11 glasova nasuprot 4), Srbija je prekršila obavezu da spriječi genocid (12 glasova nasuprot 3), Srbija je prekršila svoje obaveze po Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju genocida jer nije izručila Ratka Mladića MKSJ (14 glasova nasuprot 1), Srbija je prekršila svoju obavezu da postupi u skladu sa naredbom ICJ za privremene mjere od 8.aprila i 13. septembra 1993.godine, jer nije poduzela sve u svojoj moći da spriječi genocid u Srebrenici u julu 1995.godine (13 glasova nasuprot 3), Srbija je dužna da odmah preuzme sve efektivne mjere da osigura ispunjenje obaveza u skladu sa Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju genocida i da prebaci sva lica optužena za genocid ili bilo koje druge zločine MKSJ, te da sarađuje u cijelosti sa MKSJ (14 glasova nasuprot 1), da je ustanovljena presuda dovoljna zadovoljština i da se ovdje ne radi o slučaju u kojem je odgovarujuće narediti kompenzaciju (13 glasova nasuprot 2) .

 

 

Kako je očigledno, sama presuda, na koju, u skladu sa Pravilima ICJ nije postojalo pravo žalbe, stavila je Bosnu i Hercegovinu u težak položaj, kada je riječ o potencijalnom učešću, doprinosu, podstrekavanju ili kontroli genocida od strane Srbije (i Crne Gore). Ono što je već u startu predstavljalo ogromno ograničenje timu BiH je činjenica da je MKSJ isključivo događaje u Srebrenici pravno kvalifikovao kao genocid, dok ostale događaje, od kojih neke Kancelarija tužioca MKSJ jeste optužila kao genocid, (npr.Stakić) MKSJ nije presudio s tom pravnom kvalifikacijom. Dakle, to je situacija u kojoj se 2006.godine, kada su pred ICJ izvođeni dokazi, našao tim BiH.

 

 

To je bila situacija 2007.godine, od kada je počeo teći rok od 10 godina propisan članom 61. stav 1. Statuta ICJ (dostupno ovdje), a koji član također propisuje i uslove za ulaganje revizije: Zahtjev za reviziju presude može se podnijeti samo kada se zasniva na otkrivanju neke činjenice takve prirode da je odlučujući faktor, a koja je činjenica u trenutku donošenja presude bila nepoznata Sudu, kao i stranci koja zahteva reviziju, uvijek pod uslovom da takvo neznanje nije posljedica nemara. Također, sam zahtjev za reviziju je morao biti podnesen u roku od šest mjeseci od saznanja za tu odlučnu činjenicu.

 

 

Gdje se trebala pojaviti nova odlučna činjenica, za koju je BIH mogla dokazati da za istu nije znala 2006., 2007. godine? Samo u postupcima pred MKSJ vezanim za Republiku Srbiju, a u kojima se suđenje odvijalo u periodu 2007.-2017.godine. Ove predmete naravno može identifikovati i pripravnik, a to su slučajevi protiv Perišića, Stanišića i Simatovića i Karadžića.

 

 

Momčilo Perišić se Drugom izmjenjenom optužnicom od 05. februara 2008.godine (dostupno ovdje) tačkama od 9 do 13 teretio za ubistva u Srebrenici, ali se podsjećamo na par. 58 i 59 Optužnice: Gorenavedene zlocine su delom planirali, podsticali, naredili, počinili i pomagali pripadnici 30. kadrovskog centra Vojske Jugoslavije, uključujući, između ostalih, sljedeće: generala Ratka Mladića, komandanta VRS; generala Milenka Živanovića, komandanta Drinskog korpusa do 13. jula 1995. u 20:00 časova; generala Radislava Krstića, načelnika štaba i zamjenika komandanta Drinskog korpusa do 13. jula 1995. u 20:00 časova, a poslije toga komandanta Drinskog korpusa; pukovnika Ljubišu Bearu, načelnika za bezbjednost Glavnog štaba VRS; pukovnika Vujadina Popovića, pomoćnika komandanta za bezbjednost Drinskog korpusa; pukovnika Vidoja Blagojevića, komandanta Bratunačke brigade; pukovnika Vinka Pandurevića, komandanta Zvorničke brigade; Dragana Jokića, načelnika inženjerije Zvorničke brigade; potpukovnika Dragana Obrenovića, zamjenika komandanta i načelnika štaba Zvorničke brigade; potporučnika Dragu Nikolića, načelnika bezbjednosti 1. zvorničke pješadijske brigade; te razne druge pojedince i elemente vojnih jedinica, uključujući, između ostalih, sljedeće: 10. diverzantski odred, 65. zaštitni puk, Bratunačku brigadu; Zvorničku brigadu; Vlaseničku brigadu i 5. inženjerijski bataljon. Svi gore navedeni oficiri, kao pripadnici 30. kadrovskog centra Generalštaba VJ, dobijali su cjelokupne plate od VJ. Činove koje su imali i koji su im omogućavali da budu na položajima vlasti potrebnim da bi se planirali, podstakli, naredili, počinili i na druge načine pomogli i podržali gore navedeni zločini verifikovala je i regulisala VJ.

 

 

Jovica Stanišić i Franko Simatović su se Trećom izmjenjenom optužnicom (dostupno na ovdje) od 9. jula 2008.godine i to tačkom 23 teretili za ubistvo muslimanskih civila iz Srebrenice u Trnovu, odnosno, kako se navodi u par 61: U julu 1995. godine, neki od muskaraca i dječaka koji su zarobljeni poslije pada srebreničke enklave, odvedeni su u bazu “Škorpiona” u Trnovu. Po naređenju Slobodana Medića (Boce), pripadnici “Škorpiona” odvezli su kamionom šestoricu zatočenika na jedno izolovano seosko područje kod Godinjskih Bara, nekoliko kilometara dalje od njihove baze, gde su ih ubili iz vatrenog oružja. Postupajući po Medićevim naređenjima, pripadnici “Škorpiona” su ova ubistva snimili videokamerom. Ovaj događaj je okarakterisan u drugim predmetima kao dio UZP genocida.

 

 

Radovan Karadžić se tačkom 2. Treće izmjenjene Optužnice od 27.02.2009.godine (dostupno ovdje) teretio za genocid u Srebrenici u okviru udruženog zločinačkog poduhvata, a u par: 12 ove optužnice su pobrojani učesnici tog UZP: Među učesnicima tog udruženog zločinačkog poduhvata bili su članovi rukovodstva bosanskih Srba; članovi SDS-a i članovi državnih organa bosanskih Srba na republičkom, regionalnom, opštinskom i lokalnom nivou, uključujući krizne štabove, ratna predsjedništva i ratna povjereništva (dalje u tekstu: politički i državni organi bosanskih Srba); komandanti, pomoćnici komandanata, viši oficiri i načelnici jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije (dalje u tekstu: MUP Srbije), Jugoslovenske narodne armije (dalje u tekstu: JNA), Vojske Jugoslavije (dalje u tekstu: VJ), vojske Srpske Republike BiH, koja se kasnije zvala Vojska RS (dalje u tekstu: VRS), Ministarstva unutrašnjih poslova bosanskih Srba (dalje u tekstu: MUP) i Teritorijalne odbrane bosanskih Srba (dalje u tekstu: TO) na republičkom, regionalnom, opštinskom i lokalnom nivou; i vođe srpskih paravojnih snaga i dobrovoljačkih jedinica iz Srbije i iz Bosne. A

 

 

Ovaj tekst je započeo podsjećanjem na doktoricu Nevenku Tromp i Goeffreya Nicea, jer su ovo dvoje ljudi odlučujuće doprinijeli da onemoguće dokazivanje učešća Srbije u genocidu u Srebrenici 1995.godine, odnosno, učešće svih organa Srbije.

 

 

Šta se naime desilo?

 

 

06.12.2003. godine su Nevenka Tromp i Geoffrey Nice obavili razgovor u Beogradu sa Momčilom Perišićem, razgovor sa osobom koja je u tom trenutku potencijalno osumnjičena, ali koja je tražila da razgovora sa Nevenka Tromp i Geoffrey Nice obavili razgovor u Beogradu sa Momčilom Perišićem, razgovor sa osobom koja je u tom trenutku potencijalno osumnjičena, ali koja je tražila da razgovora sa Kancelarijom tužioca MKSJ, i to pismenim putem Kancelarijom tužioca MKSJ, i to pismenim putem (cijeli razgovor se nalazi  ovdje )

 

 

Nakon toga, u predmetu Stanišić i Simatović je Kancelarija tužioca kao svoj ključni dokaz krivice optuženih (a u kontekstu revizije presude ICJ ključne potencijalne činjenice) predložilo Izvještaj vještaka “Organizacija unutrašnjih poslova u srpskim entitetima u bivšoj Jugoslaviji (1990-1995). Konkretno, za BiH je od ključne važnosti bio paragraf 323.tog izvještaja: ”U izveštajima MUP-a RS postoje indicije o tome da su pred pad srebreničke enklave polovinom jula 1995. godine na tom području bile prisutne jedinice MUP-a Srbije i da su bile umiješane u borbe na ratištu kod Trnova. Dana 26. juna 1995. godine na ratište kod Trnova stiglo je 350 ljudi iz MUP-a Srbije i MUP-a RSK. Dana 30. juna 1995. odredi MUP-a Srbije “Kajman”, “Plavi” i “[korpioni” učestvovali su u napadu na ratištu kod Trnova. Od 7. jula 1995. nadalje, jedinice MUP-a RSK i MUP-a Srbije kod Trnova brojale su 350 ljudi. Kod Trnova su ranjeni brojni pripadnici MUP-a Srbije i poslati na lečenje u Foču ili na VMA u Beogradu.”. Kako je već pokazano, ovo je potencijalno bila ta veza i nova činjenica. Međutim, usljed neprofesionalnog i granično kriminogenog postupanja Nevenke Tromp, taj izvještaj nije ni mogao biti uložen u dokaze. Naime, izvještaj je predan kao da su autori Christian Nielsen i Nevenka Tromp. Tako je Ured tužioca MKSJ obaviješten i radilo se o kljucnom dokazu za dokazivanje veze Stanišića i Simatovića sa MUP RS. Nakon toga, Ured tužioca MKSJ saznaje da Nielsen jeste radio jedno poglavlje, a za ostala su mislili da ih je uradila Nevenka Tromp. Onda se ispostavilo da dijelovi koje je ona navodno radila sadrže tekst Budimira Babovića i Ari Kerkkanena koje nije potpisala. Usljed toga, Ured tužioca je morao povući cijeli expertski izvještaj, a kako se kasno tokom suđenja za ovo saznalo, nije bilo vremena da se naruči novi izvještaj. Konkretno, sudski tim Tužilaštva je saznao da je dio izvještaja autora gđe Tromp sadržavao tekst iz izvještaja drugih pojedinaca bez pripisivanja, uključujući nepripisanu analizu vještaka izvan Tužilaštva. Tužilaštvo je smatralo da bi predlaganje izvještaja u ovim okolnostima imalo predstavlja kršenje njene profesionalne etike. Zato što se to dogodilo u kasnijim fazama izvođenja slučaja optužbe, nije bilo moguće da tužilaštvo naruči novi Izvještaj vještaka MUP-a neokaljan analizom gospođe Tromp. Slučaj tužilaštva zaključeno bez vještaka MUP-a Tužilaštva (odluka o povlačenju izvještaja u predmetu Stanišić i Simatović: dostupno ovdje )

 

 

Iz istih razloga, taj izvještaj je povučen od strane Ureda tužioca u predmetu Karadžić. Naravno, predmeti Simatović i Stanišić i Karadžić su bili zadnji u kojima se mogla pojaviti nova činjenica o učešću Srbije u ratu u BIH, odnosno, doprinosu genocidu u Srebrenici, a što bi moglo, temeljem člana 61. Statuta ICJ u roku od 10 godina biti upotrebljeno u postupku revizije.

 

 

U to vrijeme, razumljivo, Nevenka Tromp više nije radila u MKSJ, dok je Geoffrey Nice u Velikoj Britaniji postupao kao sudija u predmetu Petera Micheala, koja presuda je rezultirala skandalom, kada je ista ukinuta od strane Žalbenog suda i to iz razloga što je Geoffrey Nice postupao u predmetu na način koji je sarkastičan, ponižavajući i patronizirajući. Žalbeni sud je u svojoj presudi (dostupna ovdje) zaključio da niko nije našao da je moguće odbraniti način na koji je Geoffrey Nice vodio to suđenje. Sljedeći skandal se odnosi na “analizu” koju je Geoffrey Nice uradio u odnosu na Izvještaj Dicka Martyia, a koji se odnosi na trgovinu organima na Kosovu. Geoffrey Nice je tvrdio da cijeli izvještaj počiva na iskazu navodnog svjedoka K-144 (dostupno ovdje), a uvidom u sam izvještaj Dicka Martya (dostupan ovdje ) je očigledno da se u istom ne spominje svjedok K-144 (ili bilo kakav drugi konkretni svjedok).

 

 

Ovo su osobe koje su, nakon opisanog minulog rada, posvetile “reviziji presude” i, u jeku političke kampanje, utvrđivanju navodne odgovornosti za neuspjeh iste.

 

 

Zadnjih sedmica smo čuli razne teorije, od toga da je ambasadorica BiH u Nizozemskoj trebala predate zahtjev za reviziju, do toga da se sve svodi na pitanje da li je BiH imala ovlaštenog agenta.

 

 

Ono što je stvarno problem sa revizijom je ono što se desilo sa Izvještajem u predmetima Stanišić i Simatović i Karadžić, a što je zasigurno bilo od uticaja na utvrđivanje odgovornosti Srbije za genocid u Srebrenici. Na početku ovog teksta su pobrojane tačke presude ICJ iz 2007. godine jasno je iz istih da BiH nije ni morala da se fokusira na izvršenje, nego na razne druge vidove učešća. Međutim, kako je evidentno iz dopisa Registrara ICJ, BIH nije problem bio agent (mada bi se taj problem potencijalno pojavio u budućnosti, da je pređeno prvih 10-tak koraka), nego nepostojanje odluke Predsjedništva BiH o pokretanju zahtjeva za reviziju presude iz 2007. godine. ICJ je zaključio da ne postoji odluka BiH da se zahtjeva revizija presude, a što naravno nije imalo veze s potpisnikom iste.

 

 

Ovo naravno profesorica na NiP akademiji Nevenka Trump i (kako je pravosnažno utvrđeno) sarkastični i patronizirajući sudija Nice nisu objasnili. Kao ni svoj doprinos u osiguranju da se ne pojavi nova činjenica, koja bi omogućila reviziju.

 

 

(autori teksta su bivši uposlenici Međunarodnog krivičnog suda za bivši Jugoslaviju – MKSJ u Haagu koji su zbog prirode posla insistirali da ne budu potpisani)

 

(Istraga.ba)

AUTORSKI TEKST BIVŠIH UPOSLENIKA HAŠKOG TRIBUNALA: “Ovo je istina o reviziji, Nevenki Tromp i Goeffrey Niceu”

About The Author
-