BRITANSKI “GUARDIAN” OBJAVIO NEKROLOG GENERALU DIVJAKU: “Komandant koji je odbacio sektaški…

nacionalizam!

 

 

Jednom prilikom, srpski pobunjeni general rekao je da će odbiti pregovore s Divjakom ukoliko ne prizna da je prešao na islam; Divjak je odgovorio da će odbiti pregovore ukoliko srpski pobunjeni general ne siđe s drveta.

 

Srpski komandant u bosanskoj vojsci tokom rata 1992 – 1995. koji je odbacio sektaški nacionalizam, naslov je teksta posvećenog Jovanu Divjaku koji je za britanski dnevnik “The Guardian” napisao Marko Attila Hoare.

 

Iako je bio etnički Srbin, vojni komandant Jovan Divjak, koji je umro u dobi od 84 godine, bio je popularna ličnost u svojoj domovini Bosni i Hercegovini – posebno među bošnjačkom (muslimanskom) polovinom stanovništva.

 

Kada je 1992. godine došao rat, odlučio se boriti za građansku, multietničku Bosnu. Zbog toga je za mnoge Bosance personificirao patriotsko odbacivanje sektaškog nacionalizma, odbacivanje kojim su se ponosili.

 

Kada je nezavisnost Bosne međunarodno priznata u aprilu 1992., zemlju je zahvatio rat, a njezino rukovodstvo trebalo je uspostaviti vojsku. Vodstvo ove nove snage odražavalo je etnički sastav zemlje: komandant joj je bio Musliman, načelnik štaba Hrvat, a zamjenik komandanta Srbin – Divjak.

 

Rat je započela susjedna Srbija, koristeći oružane snage pod svojom kontrolom, ali uglavnom sastavljene od bosanskih Srba. Osoblje teritorijalne odbrane Bosne prije nezavisnosti imalo je mnogo srpskih oficira, ali svi su prebjegli agresoru, osim Divjaka.

 

Njegov izbor počeo je započeo 1991. godine, kada je, kao komandant Teritorijalne odbrane Sarajevskog okruga, svjedočio srpsko-nacionalističkim pripremama za rat. Kao posljedicu toga, lokalnim bosanskim vojnim snagama dijelio je oružje za samoodbranu. Zbog toga ga je Vojni sud Jugoslovenske narodne armije (JNA) pod kontrolom Srbije i osudio na devet mjeseci zatvora, ali je izbjegao kaznu.

 

alt

Johansen Krause / Getty Images

 

Ubrzo nakon početka rata bio je jedan od komandanata na terenu kada su bosanske snage zarobile kolonu JNA koja je napala centar Sarajeva. JNA je otela bosanskog predsjednika Aliju Izetbegovića kada je njegov avion sletio na sarajevski aerodrom i odbila da ga pusti ukoliko se njihovoj koloni ne dozvoli povlačenje.

 

Izetbegović se složio, ali nakon što je oslobođen, bosanske trupe otvorile su vatru na kolonu, usmrtivši nekoliko vojnika JNA. Iako je Divjak to pokušao spriječiti, beogradski sud optužio ga je za napad.

 

Divjak je bio popularan među svojim trupama, a tokom ranih mjeseci, kada je opstanak Bosne visio o koncu, u više je navrata obilazio borbene linije kako bi podigao moral.

 

Izetbegović ga je poveo sa sobom na putovanje u Njujork u septembru 1992. godine, kao pokaz bosanskog multinacionalnog otpora.

 

Kao rezultat toga, suprotstavljeni nacionalistički oficiri Srbi – pobunjenici Divjaka su mrzili i nazivali ga “izdajicom”.

 

Jednom prilikom, srpski pobunjeni general rekao je da će odbiti pregovore s Divjakom ukoliko ne prizna da je prešao na islam; Divjak je odgovorio da će odbiti pregovore ukoliko srpski pobunjeni general ne siđe s drveta.

 

Međutim, bilo zbog svog integriteta ili srpske nacionalnosti ili oboje, Izetbegović i neki drugi u bosanskom vojnom vrhu nisu mu vjerovali i nije dobio vojne odgovornosti srazmjerne njegovom rangu ili sposobnosti. Jednom je ponudio ostavku kao odgovor na ratne zločine u koje su bosanske snage bile uključene, a koje nije mogao spriječiti, ali to je odbijeno.

 

Bio je kritičan prema neuspješnoj ofanzivi vojske u ljeto 1995. za razbijanje opsade Sarajeva, za koju je smatrao da je poduzeta iz političkih razloga.

 

Kada sam ga sreo u Sarajevu 1998. godine, pokazao mi je grobove mladih vojnika čiji su životi žrtvovani u ovom fijasku.

 

Njegove razlike s bosanskim rukovodstvom kulminirale su nakon rata, kada je Izetbegoviću napisao da mu vraća čin brigadnog generala, u znak protesta zbog, kako je vidio, vladinog neuspjeha u suočavanju s ratnim zločinima na bosanskoj strani i promocije pojedinaca krivih za ratna nedjela i profiterstvo. Ipak se obavezao na lojalnost Bosni i Hercegovini.

 

Za razliku od mnogih drugih, Divjak se nije obogatio ratnom korupcijom, a živio je skromno nakon što je rat završio Dejtonskim sporazumom kojem su posredovale Sjedinjene Američke Države u novembru 1995. i umirovljenjem dvije godine kasnije. To mu je dodatno pojačalo reputaciju, kao i njegova lična toplina.

 

Sprijateljio se sa ženom čije je dvoje djece ubila srpska pobunjenička granata i postao kum njenom trećem djetetu; iskustvo ga je nadahnulo da osnuje i usmjeri dobrotvornu organizaciju “Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu”, posvećenu pomoći djeci žrtvama rata.

 

alt

Danilo Krstanovic / Reuters

 

U martu 2011. godine uhapšen je u Beču na osnovu međunarodne potjernice proizašle iz njegove optužnice u Beogradu. To je pokrenulo demonstracije u Sarajevu i Beču. Austrijski sud odbio je zahtjev za izručenje i Divjak je puštena u julu.

 

Beograd mu je bio rodno mjesto: otac Dušan, učitelj, doselio se tamo iz zapadne Bosne. Njegovi roditelji razveli su se dok je Jovan još bio mlad, a majka se preselila s njim u Zrenjanin, na sjeveru Srbije, gdje je postala predsjednica radničkog savjeta u fabrici čarapa “Udarnik”.

 

Nije sebi mogla priuštiti da ga pošalje na univerzitet pa je on upisao vojnu akademiju i, nakon što je diplomirao, stekao je dodatnu vojnu obuku u Francuskoj prije nego što je postavljen u Sarajevo 1966. Među njegovim brojnim nagradama bila je francuska Legija časti – prva uručena nekom Bosancu.

 

Njegova supruga Vera, s kojom se oženio 1960. godine, umrla je 2017. Iza njih su ostali sinovi Želimir i Vladimir”, napisao je Hoare za “The Guardian”.

 

(Politicki.ba)

BRITANSKI “GUARDIAN” OBJAVIO NEKROLOG GENERALU DIVJAKU: “Komandant koji je odbacio sektaški…

About The Author
-