DEMOGRAFSKO PRAŽNJENJE JE NAJVIDLJIVIJI REZULTAT “BRIGE” ZA NACIONALNE INTERESE!

Prema podacima Centralne banke, izravna strana ulaganja u BiH su u prošloj godini – kada je na pleća ove zemlje ponovo uzjahala koalicijija branitelja nacionalnih interesa – pala za čak 35% u odnosu na ona godinu dana prije toga. Pad je, što je još gore, posljedica izostajanja izravnih stranih ulaganja u oblasti prerađivačke industrije, dakle proizvodnje.

Piše: prof. dr. Slavo Kukić

Što je razlog apostrofiranim negativnim trendovima? Ako je analizama vjerovati, odlaganje izgradnje planiranih elektroenergetskih objekata, ali i loš kreditni rejting zemlje kao jedan od determinirajućih faktora izravnih stranih ulaganja – s čim se, pošteno govoreći, i nije problem složiti.

Ali, što je uzrok kreditnom rejtingu koji je, zajedno s Albanijom, najlošiji u regiji? Nema dvojbi da bi ga pogrešno bilo tražiti na samo jednom mjestu. Mnogi, primjerice, misle kako ga treba tražiti u vrlo visokoj razini korupcije zbog koje strani kapital sve učestalije zaobilazi BiH – a i s tim se nije problem složiti. U prilog tome, uostalom, govori i sve očitija orijentacija američke administracije da svoj bosanskohercegovački angažman koncentrira baš na eliminaciju korupcije kao jednog od najkancerogenijih društvenih zala.

Drugi, pak, tome dodaju i političku nestabilnost kao konstantu koja sve oštrije potresa BiH i kao državu i kao društvo. Tko bi, kažu, investirao u zemlju u kojoj je svaki dan sve manje jasno hoće li biti referenduma koji izazivaju političke i društvene potrese – i koliko će ih biti – koliko će još biti uhićenih visokih dužnosnika i tome slično.

Time se, međutim, ružniji dio priče i ne završava. Zgrozih se, recimo, prije koji dan nad informacijom, koju pokupih u nekom od medija, o još jednom vehabijskom leglu u BiH – onom, navodno, u cazinskoj Podgredini, koji bi mogao nadjačati čak i Gornju Maoču. Jer, čitam, tamo je za potrebe pokreta sagrađen i namjenski objekt koji je, radi sigurnosti, smješten među vehabijskim kućama – i u kojem se, baš kao i u Gornjoj Maoči, razvija i paralelni obrazovni sustav.

Je li se država konačno s tim spremna suočiti – i je li se konačno s tim društvenim zlom spremna i obračunati? Pita li se, recimo, mene – nije. Jer, te spremnosti ne može biti bez svijesti bošnjačke etnoklase da bez raščišćavanja sa zmijom u vlastitim njedrima nema ni BiH kao evropske države i društva. A o takvoj svijesti, neka mi bude oprošteno, još uvijek ni traga ni glasa. Naprotiv, sve radikalnije vehabijsko balahanje ovom zemljom se podvodi podnekakva, tobož vjerska prava i slobode.

Ni pol muke, međutim, da nam je samo vehabijsko balahanje jedini uteg oko vrata. Ako je, naime, medijima vjerovati vlada RS-a nedavno odluči da iz entitetskog proračuna dio sredstava poreznih obveznika izdvoji i za financiranje haških optuženika – među njima idvojice najprepoznatljvijih, optuženih za genocid u Srebrenici i još nekim dijelovima BiH.

Dodikovu vlast, drugim riječima, ako je navedena informacija točna, ne muči kako umanjiti bol obiteljima koje Karadžićeva i Mladićeva politika ostavi bez najmilijih im – ili kako u vlastite im domove vratiti one koje Karadžić i Mladić protjeraše. Ne muči je ni kako takvima, da bi ih se na povratak ohrabrilo, pronaći posao i osiguralo da od vlastita rada mogu nastaviti živjeti – i kako s njima razvijati komšijske odnose kakve su stoljećima već imali. Svi oni joj, hoću reći, znače koliko i lanjski snijeg – jer, umjesto za njih, iz državnoga proračuna se odluči novac poreznih obveznika trošiti za njihove krvnike.

Zamislite, međutim, da Dodik i njegova vlast – a puno bolje nije ni s vlašću Čovića i Izetbegovića – ponekad posluša i vlastiti narod. Jer, poruke koje mu on šalje baš i nisu usuglasju s onim što on i njegovi rade.

Ne znam, recimo, dođe li do Dodika informacija kako pravoslavci u mostarskomu Bijelom polju nedavno organiziraše iftar za svoje susjede, ili komšije ako vam je tako draže, muslimane. I, ako jeste, natjera li ga ona na razmišljanje? Jer, gesta bjelopoljskog paroha ičlanova njegove vjerske zajednice putokaz je svima – onima koji narod zavađaju posebice – da jedino tako, poštujući druge i dijeleći s njima i ružno i lijepo, mogu računati i na normalniji i ljudskiji život sebe samih.

Ne znam, ponavljam, dođe li informacija, o onome što se u mostarskomu Bijelom polju dogodi, do Dodika. Ne znam, dakako, dođe li ona do ušiju i drugih – Izetbegovića i Čovića posebice. I jesu li iz nje uspjeli izvući ikakve pouke? No, sudi li se po onome što svakodnevno čine – teško. Jer, da jesu, ne vjerujem da bi činili što svakodnevno čine – i čime siroti narod i dalje drže u zatočeništvu u vlastitoj mu domovini.

Netko bi, doduše, mogao zapitati – kakvo zatočeništvo? Kao i svako drugo, dragi moji, možda i još gore. Uostalom, kada vas se strpa u kazamate, o tome imate vrlo jasnu svijest. U kazamatu ste, ali i s nadom da će te jednog dana ugledati svjetlost slobode. Uzme li vam se, pak, pravo da živite kao sav normalan svijet, i pri tome vam se objašnjava kako se to čini za vaše dobro, svijest o pravom stanju stvari je nerijetko potpuno zamračena – kao što je, primjerice, u mraku danas svijest o tome je li za građane bolje da u Mostaru biraju novu vlast ili ne? I kako do te vlasti doći – preko nacionalnih torova, koje kontroliraju etnobosovi iliizborom ljudi, pa kako god se etnički i konfesionalno opredjeljivali, koji će za budućnost vas i vaše djece učiniti više od onih koji to čine sve ove godine?

A pomračenje političkog uma, ali i izostanak svijesti o tome u demosu, je uvijek u povijesti imalo i svoje posljedice. Pad izravnih stranih investicija, o kojima već zborih, je samo jedna od njih. Na nju se, nažalost, kaleme i mnoge druge – sve manje radnih mjesta i sve učestalije pojedinačne odluke da se kolektivnoj golgoti definitivno okrenu leđa i ode u bijeli svijet bez karte za povratak.

Druženje, primjerice, koje s mojim livanjskim prijateljima imah ovih dana, dovede me do podatka kojeg me je strah i podijeliti s javnošću. U 28 tamošnjih sela, od ukupno pedesetak njih koliko ih livanjska općina ima, rekoše mi, ove godine u prvi razred osnovne škole nije upisano niti jedno dijete.

Pola livanjske općine je, dakle, ostalo bez ijednog prvašića. A Livno nije i jedino. Ova je zemlja krcata Livnima. Zašto? I zbog koga? I, je li konačno vrijeme da se razlozima i uzrocima livanjskog sindroma stane na kraj?

Nemam iluzija da o tome razmišljaju „borci za svetu nacionalnu stvar“ – Čović i njemu slični. Uostalom, lideru HDZ-a je ono što se u Livnu događa poželjno. Vi ste na dobru putu – baš tako čovjek, tijekom svoje posjete ovom mjestu, izjavi prije mjesec-dva.

Ali, razmišlja li, pitam se, o livanjskoj civilizacijskoj kalvariji i ovaj narod – pa kako god se Bogu molio? Ili je još uvijek drogiran opijatima iz Miloševićeve kuhinje – da je priča o kolektivnoj sreći iznad našeg vlastitog prava na život? I da zbog nje moramo biti spremni i korenje jesti? Priča, da zaključim, koja jamči kontinuitet gorke livanjske spoznaje – sve praznije livanjske, duvanjske, ine učionice. I sve krcatije izgubljenom nam djecom one u Bad Sodenu, Berlinu, Frankfurtu, na drugim svjetskim meridijanima – djecom za čiji nestanak smo krivi sami jer smo šutjeli.

iskorak.ba – dzezar.com