DOSJE "SB"; KAKO JE SFR JUGOSLAVIJA (S)RUŠENA IZ ZATVORA (I): Od bivših komunističkih "žrtava" i zatvorenika, politički su aktivni još samo JANEZ JANŠA, FIKRET ABDIĆ, VOJISLAV ŠEŠELJ i poneki "mladomusliman" - Sarajevograd.CLICK

Piše: SENAD AVDIĆ

Nedavno medijsko bavljenje slovenskim “biznismenom” Rokom Snežičem, njegovim kriminalnim poslovima, pranjem novca preko mreže svojih suradnika u Bosni i Hercegovini djelomično se dotaklo i Snežičevog prijatelja i političkog pokrovitelja – Janeza Janše, aktuelnog predsjednika Vlade Slovenije. Snežič i Janša su stari znanci, a njihovo poznanstvo se produbilo i proširilo u poslovno-partnerski odnos tokom njihovog zajedničkog boravka u zatvoru, gdje su izdržavali višegodišnje kazne zbog kriminala. Novcem “opranim” u Bosni i Hercegovini, pored ostalog, financirana je i predizborna kampanja aktuelnog slovenskog premijera.

U Sloveniji posljednjih mjeseci i nedjelja raste i intenzivira se bunt i građanski otpor protiv premijera te zemlje Janeza Janše. Sam Janša povode za takve reakcije javnosti daje skoro svakodnevno svojim potezima,ili obraćanjima putem Twittera, zbog čega je posprdno nazvan “drug Twito”. Uz katastrofalno stanje s epidemijom koronavirusa, koje Sloveniju stavlja u vrh zemalja Evropske unije po broju zaraženih i preminulih, Slovenci su u ogromnoj mjeri bili zaprepašteni i nacionalno osramoćeni nakon Janšine čestitke Donaldu Trumpu, kojeg je proglasio pobjednikom izbora u Sjedinjenim Američkim Državama u trenutku kada glasovi nisu ni izbliza bili prebrojani. Janša i Vladimir Putin su posljednji državnici koji su čestitali pobjedu američkom predsjedniku Joeu Bidenu.

SVI ZATVORI “MANDELE IZ DEŽELE”

Možda najoštriju kritiku Janezu Janši uputila je nedavno na stranicama “Mladine” profesorica Spomenka Hribar, kultna slovenska intelektualka i javna radnica, “majka slovenske demokracije”, koja je osamdesetih godina prošlog stoljeća, uređujući časopis “Nova revija”, zajedno sa mužem Tinom Hribarom, stvarala teorijsku platformu za rušenje jednopartijskog sistema i uspostavu političkog pluralizma. Spomenka Hribar podsjeća kako je i Janša produkt te neovisne intelektualne scene i kako ga je upravo taj pokret, čiji je Hribarova bila amblematski lider, lansirao u političku orbitu nakon demokratskih izbora 1990. godine, kada Janša biva izabran za ministra odbrane Slovenije.

Opužujući Janšu za desni populizam, autoritarnost, pa i “kleroboljševizam”, Hribarova podsjeća i na sramnu aferu s oružjem pronađenim 1993. godine na Mariborskom aerodromu, koje je bilo namijenjeno Armiji RBiH i uskladišteno po dogovoru sa tadašnjim ministrom Janšom. “Posebno je bilo tužno kada je Janša u zračnoj luci u Mariboru lično “otkrio” oružje kupljeno i namijenjeno muslimanskim braniteljima tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu i pripisao ga ljevici i Milanu Kučanu, opužujući ih da pripremaju puč u Sloveniji. Da li bi uopće bilo tragičnog masakra u Srebrenici da su ti nesretnici dobili plaćeno oružje”, pita Spomenka Hribar. Ona je posjetila i kako je cijela slovenska intelektualna i opoziciona javnost pokrenula proteste kada je Janez Janša bio žrtva iste te JNA koja je izvršila agresiju na BiH i koja ge je tužila i osudila na dvije godine zatvora. Janša i još dvojica novinara “Mladine” David Tasić i Franci Zavrl, kao i zastavnik JNA Ivan Borštner, uhapšeni su 1988. godine i osuđeni zbog objavljivanja tajnog dokumenta JNA. Svakako je harizma mučenika i robijaša (Janša je u zatvoru proveo tek nekoliko mjeseci od presuđene dvije godine) pomogla današnjem premijeru da kao član opozicionog DEMOS-a dobije visoku funkciju ministra odbrane nakon pobjede te koalicije na izborima u Sloveniji 1990. godine.

Janez Janša ili, kako su ga njegove pristalice zvale “slovenski Mandela”, ponovo je prije nekoliko godina izdržavao dvogodišnju zatvorsku kaznu zbog umiješanosti u uzimanje mita (2,2 miliona eura) od finskog proizvođača naoružanja “Patria” prilikom nabavke oklopnih vozila iz te zemlje u vijeme kada je on, također, bio premijer Slovenije. Janša je jedan od onih političara iz država nekadašnje Jugoslavije koji su “okusili” zatvorsko iskustvo i u vrijeme komunizma i tokom demokratskog višestranačja. U tome ga je među bivšim ex-YU političarima (za sada) nadmašio samo Fikret Abdić, koji ovih dana u zatvoru čeka novo suđenje za kriminal, a koji je prije rata osuđivan zbog privrednog kriminala, a nakon rata za teške ratne zločine.

Janez Janša bio je prvi politički zatvorenik, žrtva komunističkog režima koji je postao važan dio vlasti u nekoj od bivših jugoslavenskih republika nakon demokratskih izbora u proljeće 1990. godine. Samo nekoliko nedjelja kasnije, nakon izbora u Hrvatskoj, on neće biti usamljen primjer nego pravilo: na izborima u toj jugoslavenskoj republici pobijedila je Hrvatska demokratska zajednica i politička struktura čiji su lideri bili proganjani, hapšeni i osuđivani u vrijeme socijalizma.

FRANJO TUĐMAN I 40 ZATVORENIKA

Prvi među komunističim disidentima bio je Franjo Tuđman, bivši general JNA, penzionisan počekom sedamdesetih godina prošlog vijeka, a kasnije u dva navrata hapšen i suđen. Prvi put je Tuđman osuđen na dvogodišnju zatvorsku kaznu 1972. godine zbog sudjelovanja u onome što se tada zvalo Maspok ili Hrvatsko proljeće, a drugi put je na trogodišnju robiju osuđen 1981. godine. Tada mu je suđeno zbog intervjua kojeg je dao švedskoj televiziji, u kojem je broj žrtava u Jasenovcu sveo na svega četrdesetak hiljada. Zbog zdrvstvenih razloga, oslobođen je nakon pola godine odslužene kazne. Tuđman je umro 1999. godine i sasvim je izvjesno da bi, da je poživio nekoliko godina, dočekao još jedan, treći i najozbiljniji sudski proces, a možda i dugogodišnji zatvor zbog zločina vojske i policije kojima je bio nadređen, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Njegovo se ime spominje u presudi “Hercegovačkoj šestorci”, osuđenoj u Haagu, kao člana udruženog zločinačkog poduhvata u BiH.

Na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj, moglo bi se tako reći, žrtve državne represije iz sedamdesetih godina pobijedili su i zamijenili svoje progonitelje – komuniste! Pored Tuđmana, zatvorsko iskustvo imali su i njegovi najbliži suradnici. Stjepan Mesić, prvi predsjednik Vlade Hrvatske, član Predsjedništva SFRJ, a kasnije, nakon Tuđmanove smrti, i predsjednik Hrvatske, također je bio žrtva obračuna vlasti s istaknutim učesnicima Hrvatskog proljeća i osuđen je 1975. godine na zatvorsku kaznu. Jedan od najistaknutijih HDZ-ovaca, pisac ustavnopravnih akata nove hrvatske vlasti Vladimir Šeks osuđen je 1981. godine na 15 mjeseci zatvora zbog neprijateljske djelatnosti. Nisu samo lideri i ugledni članovi vladajućeg HDZ-a prošli kroz zatvore, takvo su iskustvo imali i najznačajniji opozicionari, poput braće Veselice, Dobroslava Parage, Dražena Budiše, Vlade Gotovca, Ivana Zvonimira Čička… koji su, također, proveli jedan dio svojih života iza rešetaka.

Zanimljivo, i najpoznatiji i najugledniji hrvatski vojskovođa Ante Gotovina imao je osamdesetih godina ozbiljnih problema sa zakonom u Francuskoj, u koju se odselio kao mladić. Osuđivan je zbog pljačke, otmice, iznude; od devet i po godina, na koliko je pravomoćno osuđen na francuskim sudovima, u zatvoru je proveo četiri prije nego što je stigo u Hrvatsku. Nakon rata i višegodišnjeg bijega i sakrivanja od zakona, Gotovina je uhapšen pod optužbom za ratne zločine, ali je nakon višegodišnjeg sudskog procesa oslobođen 2012. godine.

U Hrvatskoj se nakon demokratskih izbora desio sličan proces kao u bivšoj Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata, ključne funkcije u državi, uključujući i prvog čovjeka, zauzele su ličnosti koje su zbog svojih ideja i politike od prethodnih “nenarodnih” režima bivali sudski proganjani. Josip Broz Tito, Milovan Đilas, Moša Pijade… svi komunistički prvaci koji su nakon oružane pobjede nad fašizmom preuzeli vlast u Jugoslaviji, imali su bogao robijaško iskustvo u Kraljevini Jugoslaviji. Također, trend dolaska na vlast disidenata i žrtava komunističkog režima zahvatio je krajem osamdesetih i počekom devedesetih mnoge bivše zemlje Istočnog bloka, poput Čehoslovačke, u kojoj je na čelo države došao Vaclav Havel, ili Poljske, u kojoj su nakon sloma komunizma došle bivše žrtve režimske represije, predvođene Lechom Walesom.

“Rat u Bosni i Hercegovini može se izbjeći samo tako da se svi oni koji su sad na vlasti, vrate tamo gdje su bili u vrijeme komunizma – u zatvore. Prvo mene da ponovo zatvore, a onda i sve bivše komunističke zatvorenike”, ironično i samokritički je u neformalnom razgovoru nekoliko mjeseci uoči rata poručivao Miladin Nedić, poslanik Srpske demokratske stranke u Skupštini Bosne i Hercegovine. Nedić, rođen na Ozrenu, jakom četničkom uporištu tokom Drugog svjetskog rata, prije uspostave višestranačja, robijao je zbog širenja vjerske i nacionalne mržnje. Tokom boravka u zatvorima, upoznao je neke od glavnih aktera nacionalističke političke scene koja je preuzela vlast 1990. godine.

Stranku demokratske akcije osnovali su i do pobjede na izborima doveli ljudi koji su 1983. godine, a neki i mnogo ranije, osuđivani zbog “neprijateljskog djelovanja”, muslimanskog nacionalizna i panislamizma. Predsjednik SDA Alija Izetbegović osuđen je prvi put odmah nakon Drugog svjetskog rata, kada je proveo tri godine u zatvoru kao pripadnik pokreta “Mladi muslimani”. Zatvorsko iskustvo iz istih razloga prošao je i potpredsjednik SDA Omer Behmen. Općenito, jezgro SDA činili su osuđenici iz tzv. Sarajevskog procesa 1983. godine: pored Izetbegovića i Behmena, utemeljitelji SDA bili su i Ismet Kasumagić, Hasan Čengić, Husein Živalj, Džemaludin Latić, Edhem Bičakčić, Mustafa Spahić, Derviš Đurđević. Svi su oni nakon pobjede nacionalnih stranaka na izborima preuzeli ključne ili važne funkcije u novoj vlasti, privredi, diplomaciji, vojsci… Važan izborni adut, kao živi i najsvježiji i dokaz progona Muslimana u komunističkoj BiH, poslužio im je Fikret Abdić, neprikosnoveni lider Cazinske krajine, koji je nekoliko mjeseci pred izbore izašao iz zatvora, gdje je izdržavao kaznu zbog privrednog kriminala u velikokladuškom poljoprivrednom gigantu “Agrokomercu”. Abdić je na izborima za člana Predsjedništva BiH upravo zbog te stradalničke aure osvojio više od 1.200.000 glasova, najviše od svih članova državnog vrha BiH.

Abdić je nakon rata ponovo uhapšen i suđen, u Hrvatskoj, zbog ratnih zločina koje je počinila vojska AP Zapadna Bosna, kojoj je bio vrhovni zapovjednik. Nakon provedenih 10 i po godina u zatvoru, Abdić je izašao na slobodu 2012., a četiri godine kasnije je izabran za načelnika Velike Kladuše. Ponovo je uhapšen prije pola godine pod sumnjom da je zloupotrijebio položaj i pronevjerio novac.

Abdić je, za sada, jedini istaknuti član Stranke demokratske akcije sa predratnim zatvorskim iskustvom, “povratnik u djelu”, koji je robijao i nakon uspostave demokracije. Iako su protiv nekih čelnika SDA vođeni sudski procesi (Hasan Čengić, Edhem Bičakčić), oni nisu osuđeni na zatvorske kazne. Čengića je administracija Sjedinjenih Američkih Država stavila na crnu listu kriminalnih osoba iz cijelog svijeta kojima je zabranjen ulazak u tu državu.

(U sljedećem nastavku: Krajišnik i Karadžić, dvostruke zatvorske kolege, uloga kriminalaca u projektu “Velika Srbija”, zatvori i suđenja kao instrument političkih obračuna na Kosovu)