Današnja haaška presuda hercegovačkoj šestorici, u kojoj je potvrđeno postojanje udruženog zločinačkog pothvata u kojemu je sudjelovao i Franjo Tuđman, može biti iznenadna ili problematična samo onima koji odbijaju vjerovati riječima i djelima prvog hrvatskog predsjednika u njegovoj politici prema Bosni i Hercegovini.
Haaška je presuda zapravo samo pravna formalnost jer je Tuđman presudio sam sebi – od početka do sredine devedesetih sanjao je o podjeli BiH i vodio politiku čiji je cilj bilo razbijanje BiH.
Već je u rujnu 1991. godine Tuđman izjavio sljedeće: ”Ja sam rekao: ili takva Bosna koja će osigurati i interese hrvatskog naroda, ili molim – podjela! S time da sam ja rekao: jedan dio Srbiji, jedan dio Hrvatskoj, a može ostati i muslimanska državica u sredini, ona povijesna zemljica Bosna koja onda ne bi imala mogućnosti da ima ambicije stvaranja neke velike islamske države u Europi.”
Sanjao o Republici Hrvatskoj u granicama Banovine
U prosincu je pak govorio ovako: ”Naš cilj od početka nije bio održanje takve BiH kakva je ona danas. To hrvatskoj politici u biti ne odgovara, jer bi hrvatska politika tako bila stalno i neprestano frustrirana gubitkom, i demografskim i teritorijalnim u BiH. Nismo zato slučajno stavili u preambulu hrvatskog Ustava i Banovinu Hrvatsku. Ovakva hrvatska država nema uvjeta za život, ali hrvatska država čak s granicama Banovine ima, a osobito s poboljšanim granicama.”
Postoje još doslovno deseci Tuđmanovih izjava – izrečenih u medijima ili zabilježenih u transkriptima koje je sam dao izraditi od snimanja na Pantovčaku koje je naredio uvjeren u svoju veliku povijesnu ulogu – a koji svjedoče da mu je jedinstvena BiH uvijek bila na piku. Dapače, bio je vrlo ciničan, pa čak i suzdržano oduševljen etničkim čišćenjem Hrvata s područja Republike Srpske, pa je 1993. rekao sljedeće: ”Dvjesto tisuća Hrvata je već protjerano iz svojih područja, bit će ih vjerojatno još 100 tisuća. Užas za njih, ali čak, povijesno gledano, razumijete, znači, imat ćemo i tih 100.000-200.000 Hrvata koji će učvrstiti hrvatski teritorij, ovdje od Istre do Baranje, razumijete, kada završimo to, itd. Tako da nije svako zlo samo za zlo, ali ga moramo i ovdje iskoristiti.”
O Tuđmanovoj milosti ovisio je vodeći kadar tzv. Herceg-Bosne
No, nije Tuđman samo pričao, on je i radio na podjeli BiH, kao i na tome da uz Hrvatsku priveže tzv. Herceg-Bosnu, odnosno, geografski gledano, zapadnu Hercegovinu. Prema njegovom nalogu su smjenjivani i postavljani predsjednici HDZ-a BiH, osobno je naredio micanje Mate Bobana s čela tzv. Herceg-Bosne, slao je zapovjedni kadar HV-a da upravlja HVO-om, jedinice HV-a su ratovale u BiH. Sve to je zapravo općepoznato još od trenutka kada se i događalo, jer o tome su tada pisali i pojedini hrvatski mediji poput Feral Tribunea.
Svi su pak Tuđmanovi potezi koji su išli u korist opstojnosti BiH, poput potpisivanja Washingtonskog sporazuma 1994., bili iznuđeni međunarodnim pritiskom, ponajviše onim iz SAD-a. Tuđman je svojom promašenom i zločinačkom politikom prema BiH ne samo nanio štetu BiH nego i Hrvatskoj, koja je od države na koju je Srbija izvršila agresiju postala država koja sa Srbijom u kombinaciji vrši agresiju na BiH. Hrvatskoj su čak u jednom trenutku zbog toga prijetile i međunarodne sankcije. Hrvatska je zbog Tuđmanove politike prema BiH, ali i zbog niza drugih autoritarnih Tuđmanovih tendencija, kraj devedesetih dočekala u dubokoj međunarodnoj izolaciji. Na Tuđmanov je sprovod došao jedan jedini predsjednik, onaj turski.
Zločinačka politika prema BiH samo jedan aspekt autoritarnosti Tuđmanove Hrvatske
Tuđmanova zločinačka i fanatična politika prema BiH također otkriva i koliko je nedemokratska bila njegova Hrvatska. Fiksacija jednog čovjeka bila je neupitna državna politika, kojoj se nitko u državnom aparatu nije mogao uspješno suprotstaviti. Naravno, na promašenost Tuđmanove politike prema BiH su upozoravali neki intelektualci i novinari, koje se onda naravno proglašavalo izdajnicima i neprijateljima države, no cijeli je državni aparat činio ono što je Tuđman kao pojedinac zamislio. Nije tu bilo nikakvih ”checks and balances”. Još strašnije, zločinačka politika prema BiH bila je samo jedan od mnogih simptoma Tuđmanove autoritarnosti i nedemokratičnosti, ne izuzetak nego pravilo.
Stoga današnja haaška presuda o tome da je Tuđman s čelnicima tzv. Herceg-Bosne bio dio udruženog zločinačkog pothvata predstavlja banalno konstatiranje očitosti, neupitne realnosti, potvrda da se odlučilo vjerovati samom Tuđmanu, njegovim riječima i njegovoj politici. To za Hrvatsku uopće nije loše, osim za one koji smatraju da Tuđman = Hrvatska. A Hrvatska i može i treba biti mnogo više.
Related posts:
IN MEMORIAM: Suada Dilberović – Olga Sučić (1992-2016)
Pogled preko Drine na Tuzlansku kapiju: Zašto Srbija čuva masovnog ubicu?!
SILAJDŽIĆEVA ČETIRI ¨NE¨ – HARIS SILAJDŽIĆ PROPUŠTA 14. APRILA 1992. U WASHINGTONU ZATRAŽITI PODIZANJE EMBARGA NA ORUŽJE
Kako sam svjedočio tajnoj operaciji Hrvata i Bošnjaka u deblokadi Sarajeva
U oktobru 1992. Prlić, Stojić, Praljak i Petković su sa Ratkom Mladićem razgovarali o podjeli BiH
Igrala za ‘šteku cigara’: Ono što (ni)ste znali o Nadi Đurevskoj…
Ničiji čovjek: Sergej Barbarez želi raditi u bh. nogometu, ali ne može jer je NIŠTA po…
Jeziva prošlost Nenada Stevandića, sve o njegovoj saradnji sa Arkanom, Ećimom, Dodikom…
Ram za sliku munafika kojem je laž najomiljenije oružje: Delić ostavio u amanet da mu Muslimović ne dolazi na dženazu!
Dubok je krvavi trag koji je iza ovog starca ostao u BiH… Neka ga je stigla pravda! Ali, da li je prekasno?!
