HARIS PAŠOVIĆ ZA „SB“ O ZASTRAŠUJUĆIM SVJEDOČENJIMA: “Zašto fakulteti na kojima je prijavljeno s**sualno zlostavljanje nisu reagovali; zašto Senat i Rektorat Univerziteta u Sarajevu o ovome šute?”

Bh. režiser je za naš portal govorio o temi koja je cijeli region digla na noge, ali i predložio konkretna rješenja kako bi se u budućnosti preduprijedili slučajevi seksualnog zlostavljanja na bh. fakultetima i u drugim ustanovama i institucijama.

 

 

Razgovarao: Darko Omeragić

 

Gospodine Pašoviću, mlade glumice iz Srbije Milena Radulović i Iva Ilinčić napravile su veliki korak kada su zbog silovanja i seksualnog zlostavljanja prijavile svog učitelja glume Miroslava Aleksića. Njihovu odluku da javno progovore nazvali ste najznačajnijim događajem na Balkanu u 21. vijeku. Vjerujete li da će njihova žrtva biti dovoljna da se konačno na ovim prostorima prokažu i ostali zlostavljači?

 

„Moramo čuti glas žrtava. To je presudno. Neki psihijatri i udruženja za zaštitu žena uradili su mnogo u proteklih nekoliko decenija da se počne mijenjati društvena percepcija seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja. I to je tek početak. Budući da se radi o vjekovnoj patrijarhalnoj matrici, ta promjena zahtijeva strašno mnogo rada i energije, kao i senzibilizaciju cijelog društva. Punih deset godina nakon rata, kod nas se nije javno govorilo o ratnim silovanjima. Čak i same činjenice da je s*******e prvi put uvedeno u pravo kao ratni zločin na suđenjima u Haagu i da se radilo o desetinama hiljada silovanih Bošnjakinja, nisu bile dovoljne da se otvoreno o tome govori u javnosti. Jasmila Žbanić, njen film „Grbavica“ i pobjeda na Berlinskom internacionalnom filmskom festivalu 2006. godine, počeli su mijenjati taj društveni tabu o javnom razgovoru o silovanju. Mnoge su aktivistkinje posvećeno radile sa žrtvama ratnih silovanja i do tada, ali žene žrtve seksualnog nasilja u ratu nisu imale status ratnih žrtava u BiH, nisu primale nikakvu naknadu, nisu imale nikakvu zaštitu. Film „Grbavica“ je značajno pomogao da se usvoji zakon koji je priznao zakonski status ratnih žrtava ženama koje su preživjele pakao ratnih silovanja.

 

Dvije mlade umjetnice – Milena Radulović i Iva Ilinčić – sada su, svojom hrabrošću i samosviješću izvrnule Balkan naglavce. Ta navodna „škola glume“ u koju su išle, nije nikakva registrovana i licencirana škola, to je kurs koji je samozvani „učitelj“ Aleksić, bez pedagoških kvalifikacija, vodio kao sektu i s*******o, i na druge načine, zlostavljao djecu.

 

Svjedočenja ove dvije glumice su pokrenula medije i s*******o uznemiravanje je danima bilo najvažnija tema u javnosti u Srbiji, BiH i Hrvatskoj. Nikada se nije toliko mnogo govorilo o seksualnom uznemiravanju i nikada društvo nije posvećivalo više pažnje tom krivičnom djelu i žrtvama, nego u proteklim danima. Po svemu sudeći, to će rezultirati i nekim konkretnim akcijama u institucijama i zakonodavstvu. Nadam se da će žrtvama biti pružena profesionalna pomoć, a da će zlostavljači biti kažnjeni.“

 

ZASTRAŠUJUĆA SVJEDOČENJA

 

Vrlo brzo nakon što se ova vijest pojavila u medijima četiri bivše studentice Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu fomirale su Facebook grupu „Nisam tražila“ na kojoj su mlade žene, ne samo glumice, ostavile hiljade anonimnih ispovijesti o seksualnom zlostavljanju. Da li nam ove ispovijesti pokazuju da živimo u svijetu zlostavljača, ali da i dalje postoji nepovjerenje i strah da će ih društvo odbaciti, a da institucije neće do kraja uraditi svoj posao i adekvatno kazniti zlostavljače?

 

„Neposredno nakon što je Milena Radulović istupila u javnost, tri mlade glumice i jedna dramaturginja, bivše studentkinje ASU, pokrenule su Facebook stranicu pod naslovom „Nisam tražila“ i pozvale su žrtve da anonimno iznesu svoja svjedočenja. Sadržaj tih svjedočenja je zastrašujući, a njihova brojnost je zaista šokantna. Prva svjedočenja su bila u vezi sa seksualnim uznemiravanjem na Odsjeku za glumu Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, a odmah zatim su se javile i žene opisujući slučajeve u drugim gradovima u BiH, ali i u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. S*******o uznemiravanje, možemo to sada vidjeti na stranici „Nisam tražila,“ široko je rasprostranjena pojava u svim sferama društva – od kulturnih institucija do biznisa, od sporta do različitih fakulteta. Također, u javnim službama, pa čak ponekad i u religijskim krugovima, a strašno je veliki broj slučajeva seksualnog nasilja unutar porodica. Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu je reagovala odmah i poduzela mjere koje su u njenoj nadležnosti. Čudi me da drugi fakulteti nisu reagovali, jer neki od njih se spominju u svjedočenjima.

 

Posebno je problematično što Rektorat i Senat Univerziteta u Sarajevu nisu reagovali nikako. Statut i ostali dokumenti Univerziteta u Sarajevu nisu usklađeni sa zakonom i neadekvatno tretiraju problem seksualnog uznemiravanja. Senat mora hitno poduzeti mjere koje će podržati žrtve, procesuirati zlostavljače i spriječiti takve slučajeve u budućnosti. Sada je u toku izrada novog Zakona o viskom obrazovanju. To je prilika da se u zakon ugrade načini sprečavanja seksualnog nasilja u visokom obrazovanju; oblici zaštite žrtava i sankcije za zlostavljače. U zakone o obrazovanju moraju se uvesti i obaveze edukacije o seksualnom uznemiravanju u cilju podizanja svijesti i prevencije. S*******o uznemiravanje je krivično djelo i sudovi su ti koji će izreći zakonske kazne počiniocima, ali u zakone o obrazovanju se moraju ugraditi zaštite i institucionalna rješenja u slučajevima seksualnog i svakog drugog zlostavljanja.“

 

U bh. javnosti su odjeknuli i slučajevi iz daleke prošlosti (ispovijesti Hasije Borić i Jasne Ornele Bery), što znači da i u našoj zemlji postoje hrabre žene koje su spremne govoriti o ovoj temi. Tu je, da ne zaboravimo, i mlada glumica Mona Muratović, koja je, također, spominjala neprimjerenu komunikaciju između profesora i studenata. Da li postoji kritična masa koja će pokrenuti lavinu u našoj zemlji u borbi protiv zlostavljanja?

 

„Hasija i Jasna su govorile o slučajevima seksualnog zlostavljanja u malo daljoj prošlosti. To je zaista vrlo potresno, i vidimo koliko dugo, decenijama, takva užasna iskustva ostavljaju dubok trag. Mona je otvorila još jedno pitanje, a također i Nejra Latić-Hulusić. One su upozorile da, pored seksualnog uznemiravanja, postoje i drugi oblici zlostavljanja na Univerzitetu, kao što je psihičko zlostavljanje, mobing… Očigledno je da je ovo jedna velika pobuna protiv, u prvom redu seksualnog zlostavljanja, ali i svih drugih oblika nasilničkog ponašanja u školama i na fakultetima, i u javnim institucijama i privrednim i drugim poslovnim subjektima u BiH. U centru ove priče je žena, njena pozicija u društvu i profesionalnom životu, tretman žene u politici, obrazovanju i kulturi. Također, u centru ove priče su ljudska prava i tretman žrtve, žene ili muškarca, u različitim okolnostima kršenja ljudskih prava i sloboda. Povećava se broj glasova koji govore o ovim temama. Ipak, mislim da još nema kritične mase. Iznenađen sam da je izostala snažnija reakcija umjetnika i intelektualaca (oba pola), naročito profesora i profesorica, a također i institucija i organizacija.“

 

Osim ove, u BiH je i dalje vrlo aktuelna i zabrinjavajuća situacija s migrantima kojima se, također, krše ljudska prava. Često nam se čini da su bh. institucije toliko zbunjene i nekoordinirane kao da je u BiH stiglo milion migranata, a ne njih tek nekoliko hiljada. Da li je moguće uspostaviti humaniji tretman ljudi u pokretu i kako komentarišete poteze bh. institucija u ovoj situaciji, ali i odnos Evrope prema migrantima?

 

„Najveća moguća sramota je naš nehumani tretman ljudi u pokretu koji su se, silom prilika, zatekli u BiH. To je šokantno od naroda koji su i sami bila u izbjeglištvu, ne tako davno. Ksenofobija je toliko narasla da je nedavno reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović rekao da je to jako opasno i može odvesti u fašizam. Mi smo imali velike kampanje o zaštiti pasa lutalica, ali nemamo nikakvu kampanju o zaštiti ljudskih prava ljudi u pokretu. Zato moramo krenuti od osnovnih stvari: Migranti nisu kriminalno pleme iz zemlje Kriminalije. Ovi ljudi ne žele da ostanu u BiH. Migranti su izbjeglice koje bježe od rata, oružanih konflikata, terorističkih napada, sirotinje, klimatskih promjena, represije. Oni dolaze iz različitih zemalja, velikih, koje imaju ogroman broj stanovnika, često su već proveli godine izbjeglištva u nekoj trećoj zemlji. Oni imaju porodice u svojim zemljama i ne bi kretali na opasan put dug desetinama hiljada kilometara da im život nije bio u opasnosti ili da ih nije natjerala velika nevolja. Oni govore razne jezike, najčešće dari, paštu, urdu, uzbek, arapski, bengali, mada većina dolazi iz područja gdje se govori više od stotinu različitih jezika i najmanje 200 različitih dijalekata. Svi ti jezici pripadaju kulturama i civilizacijama starijim nekoliko hiljada godina od naše. Migranti ne uzimaju nikakve pare od BiH ili nekog drugog. Naprotiv, migranti pomažu našu privredu! Međunarodna organizacija za migrante (IOM) je do sada, za oko dvije i po godine, potrošila u BiH više od 100 miliona KM. Ova organizacija omogućila radna mjesta za 1.100 građana BiH plus je finansirala 25 radnih mjesta u Službi za strance BiH, kupila robe i usluga od bh. kompanija za oko 60 miliona KM, od čega je 85 posto ovog novca potrošila u Kantonu Sarajevo i USK-a. Kupila je opremu za policiju, i pomogla je u opremi na druge načine. Naravno, među izbjeglice i migrante se uvlače pojedinci ili grupe, koji su kriminalci, šverceri ljudima, dileri drogom, a neki su moguće potencijalni teroristi. Ovi pojedinci i grupe jesu prijetnja sigurnosti i policija i druge državne službe moraju da zaštite stanovništvo od njih Mi se moramo suočiti sa stvarnošću. Migracije će trajati još mnogo godina. Priliv izbjeglica i migranata u Evropu, pa time i u BiH, zavisi od politike EU, relacija EU i Turske, cijena nafte, klimatskih promjena i potreba EU za radnom snagom. BiH mora hitno donijeti strategiju o migracijama jer je to jedan od ključnih faktora za ovu zemlju, njeno funkcionisanje i njene međunarodne obaveze i konačno za njen ugled. Istovremeno, nemojmo zaboraviti da će građani BiH sve više migrirati u zemlje EU u godinama koje dolaze.“

 

POLITIČARI BEZ EMOCIJA

 

I od običnih građana možemo često čuti vrlo različite komentare o migrantima. Jedni im žele pomoći, dok su drugi vrlo hladni prema njihovim problemima. Slično je i sa pojedinim nivoima vlasti. Možda je dobar primjer za to odnos Milorada Dodika i vlasti u RS spram ove teme. Šta reći za ovaj nehumani pristup migrantskoj krizi Dodika i njemu podređenih institucija?

 

„Mi ne znamo šta građani u RS misle o migrantima, jer ih niko ne pita. Vjerujem da su i oni u većini ksenofobno raspoloženi prema ljudima u pokretu jer Dodikova politika formira takvo mišljenje u javnosti. Republika Srpska je autoritarni entitet i o svemu odlučuje jedan čovjek. Na primjeru migranata vidi se kako lako Dodik upotrebljava ljudske sudbine u političke svrhe. On nema nikakvu empatiju. Ali, ne može se reći ni da drugi političari u BiH pokazuju ikakvu empatiju. Ni Izetbegović, ni Čović, i baš nijedan drugi političar u BiH ne ispoljavaju elementarno ljudsko sažaljenje prema ovim ljudima koji se toliko pate. U tome se ne razlikuje ni većina političara Četvorke. Irfan Čengić, Mirsad Čamdžić i Saša Magazinović su jedini izuzeci. Na ruku bezosjećajnim političarima ide i ksenofoban odnos EU prema ljudima koji traže zaštitu jer su žrtve okolnosti koje su Evropa i Amerika kreirale.“

 

Kakve su posljedice ostavili pandemija koronavirusa, lockdown i druge mjere zabrane na bh. kulturu? Od čega žive glumci kojima nije bilo lako i bez koronavirusa?

 

„Kultura je već godinama ugrožena u ovoj zemlji, a pandemija ju je dovela do ruba propasti. Međutim i tu ima razlika. Zaposleni u javnim kulturnim institucijama primaju platu, radili-ne radili. Nezavisni sektor je skoro uništen. Druge zemlje su poduzele mjere za pomoć kulturi, BiH nije poduzela baš ništa. Zanimljivo je da je nevladin sektor bio mnogo aktivniji u godini pandemije, i više mislio o gledaocima nego javni sektor. Evo, recimo, četiri nezavisna festivala: Sarajevo Fest umjetnost i politika; Jazz Fest Sarajevo; Sarajevo Film Festival i Balet Fest Sarajevo, su imali pune programe online. Zaposleni u javnom sektoru su zadovoljni jer dobijaju pune plate, a vlast im ništa i ne traži. Mi u nezavisnom sektoru moramo da radimo da bi preživjeli, a jednako je bitno i to što mislimo o publici. Javni sektor mora činiti mnogo više. Međutim, vlasti se time ne bave.“

 

Kako su na pandemiju koronavirusa i posljedice na kulturu odgovorile bh. institucije, a ima ih mnogo kojima je u opisu posla da se brinu za kulturu?

 

„Ministarstva za kulturu nisu uradila ništa izvan svoje uobičajne aktivnosti. Nije to uradilo ni Ministarstvo civilnih poslova BiH. SDA ministar za kulturu Kantona Sarajevo je došao, podijelio pare svojim saveznicima i nestao sa „scene.“ Ipak, postala je antologijska njegova izjava da poznaje rad muzeja, jer iako ga nikad nije posjetio, trenirao je u blizini.“

 

(SB)

HARIS PAŠOVIĆ ZA „SB“ O ZASTRAŠUJUĆIM SVJEDOČENJIMA: “Zašto fakulteti na kojima je prijavljeno s**sualno zlostavljanje nisu reagovali; zašto Senat i Rektorat Univerziteta u Sarajevu o ovome šute?”

| Bosna i Hercegovina, Skandal, Slider, Vijesti |
About The Author
-