Ministri se hvale novom tehnikom, a žene bivaju ubijane usred dana jer “zabrana prilaska” ne znači ništa. Sve dok tako bude, stanovništvo Sarajeva i Federacije će se opravdano pitati koga trenutne vlasti zapravo štite?
Slučaj Elme Godinjak nije incident, već pravilo. Od Nizame Hećimović u Gradačcu, Amre Kahrimanović u Tuzli, do Selme Agić i Aldine Jahić, spisak žrtava je sve duži, a odgovornost nadležnih sve tanja. Zabrane prilaska postale su “mrtvo slovo na papiru” koje nasilnike nimalo ne plaši pošto znaju da iza njih ne stoji nikakva stvarna krivična sila, niti pravosuđe koje će ih adekvatno kazniti. I tako sve do eskalacije…
U Kantonu Sarajevo se u protekla tri mjeseca desilo 150 krivičnih djela nasilja u porodici. To su hiljade ugroženih života. Ministarstvo se hvali uvođenjem “pomoćne policije” sastavljene od penzionera, dok istovremeno mladi i sposobni ljudi gledaju kako ih sistem zaobilazi, a Ramo Isak, federalni ministar unutrašnjih poslova, ima sina na mjestu direktora kazneno-popravnog zavoda.
Nikakva američka tehnologija, nikakvi helikopteri ne mogu nadomjestiti nedostatak profesionalizma, odgovornosti i elementarne empatije unutar sigurnosnog aparata. Ministri se hvale novom tehnikom, a žene bivaju ubijane usred dana jer “zabrana prilaska” ne znači ništa. Sve dok tako bude, stanovništvo Sarajeva i Federacije će se opravdano pitati koga trenutne vlasti zapravo štite? Sebe u foteljama ili nas na ulicama?
Poremećen sistem prioriteta
Sjetimo se samo pompezne najave iz američkog pogona kompanije Bell Textron Inc. u Piney Flatsu, u Tennesseeju, kako je završena proizvodnja prvog helikoptera za potrebe Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo. Od tada do danas, sarajevski asfalt nije prestao mirisati na krv i barut.
Ironija je to koja savršeno oslikava totalnu slabu efikasnost policijskog sistema i poremećen sistem redanja prioriteta u Sarajevu, ali i cijeloj Federaciji Bosne i Hercegovine. Naime, iako vlasti ulažu milione u modernu tehniku i letjelice, prosječan građanin se ne osjeća sigurno čak ni na kućnom pragu.
Ubistvo Elme Godinjak na Dobrinji, koju je hladnokrvno usmrtio suprug Tarik Prusac uprkos izrečenim mjerama zabrane prilaska, ogolilo je svu bijedu sistema koji počiva na “papirima” umjesto na stvarnoj zaštiti. No, važno je istaći da za ovakvo stanje nije kriva samo policija, već i totalno neefikasan pravosudni sistem koji godinama omogućava nasilnicima da se kriju iza birokratskih procedura te zakoni puni rupa.
Postavlja se logično pitanje čemu služi helikopter, čemu služe EU direktive o oružju i pompezne najave resornih ministara, ako sistem u cjelini nije u stanju spriječiti nasilnika s debelim dosijeom da ubije majku pred petogodišnjim djetetom?
Sistem kao saučesnik
Ministar Admir Katica se u konkretnom slučaju brani statistikom. Kaže, policija je tri puta provjeravala Elmu Godinjak prije ubistva. Posljednji put samo dva dana prije tragedije. Međutim, ta “provjera” je očigledno bila puki protokol. Opće je poznato da policija “ostvaruje kontakt” i bilježi podatke, ali je stvarni problem u činjenici da nasilnici poput Prusca slobodno šetaju gradom naoružani službenim pištoljima.
Još je strašnija činjenica da je ubica radio kao zaštitar iako je ranije brutalno pretukao majku i brata. Kako je moguće da takva osoba prođe sigurnosne provjere, dobije ljekarsko uvjerenje i dozvolu za nošenje oružja?
Naprosto se nameće odgovor da je sistem u Federaciji toliko korumpiran ili nesposoban da krivične evidencije postaju nevidljive, a dozvole se dijele onima koji bi po svakoj logici trebali biti pod stalnim nadzorom, a ne naoružani.
Tehnika protiv stvarnosti
Kupovina helikoptera Bell 412 trebala bi biti simbol moći i modernizacije. Ipak, on građanima Sarajeva danas izgleda samo kao skupi rekvizit u lošem političkom filmu.
Dok se troše milioni na letjelice, rad policije na terenu se u očima građana sveo na pisanje kazni za parkiranje i ispijanje kafa i limunada u slastičarnama, umjesto da svojim prisustvom i angažmanom uliju stanovništvu elementarno povjerenje.
Njihovo djelovanje je postalo isključivo reaktivno i kampanjsko. U slučaju krupnih saobraćajnih havarija, pucačina ili nešto težeg čakijanja, nekoliko dana policajce možemo vidjeti na raskrsnicama kako treniraju strogoću, a onda se sve nastavi po starom do prve sljedeće žrtve. Šta će taj helikopter raditi? Nadlijetati grad dok se iza četiri zida odvija najbrutalniji femicid? Hoće li spriječiti “sitne” kriminalce koji, prema riječima ogorčenih građana, operiraju po naseljima dok policija često “ne smije” ili “ne želi” intervenirati?
I na samom kraju, šta reći o “stručnosti” i obuci unutar ovakvog policijskog sistema u kojem se sudski policajac rani iz sopstvenog oružja samo dan nakon što je završio akademiju na Vracama? Dok nam obećavaju helikoptere i vrhunsku opremu, stvarnost nas šamara amaterizmom. Ako oni koji bi nas trebali štititi ne znaju sigurno rukovati oružjem, kako onda možemo očekivati da nas zaštite od okorjelih nasilnika i kriminalaca koji godinama ismijavaju državu?
(Stav)
