HRVATSKI NOVINAR DEMASKIRAO MILANOVIĆA I PLENKOVIĆA: “Zapanjujuća je količina njihove bahatosti i paternalizma prema susjednoj BiH!”

Hrvatski premijer Plenković i predsjednik države Milanović, Hrvatsku su vratili natrag na Tuđmanov kolosijek obnovljene kolaboracije sa srpskom politikom u BiH i izravne konfrontacije s Bošnjacima, piše u najnovijoj kolumni na portalu “Točno.net”, istaknuti hrvatski novinar Boris Pavelić.

 

 

Piše: BORIS PAVELIĆ / “Tačno.net”

 

 

Hrvatski premijer Andrej Plenković, uobičajeno odmjereniji u izjavama, ovaj put je također prešao granicu: prosvjede u Sarajevu nazvao je “groznima i neprihvatljivim, pa čak i prijetećim”, dodajući pritom, uvelike izvan konteksta, kako ti prosvjedi pokazuju da Pelješki most “nije luksuz, on je nužnost”.

 

 

Što je time Plenković htio reći? Zašto su mirni politički prosvjedi “grozni i neprihvatljivi”? Zašto oni pokazuju da Pelješki most “nije luksuz, nego nužnost”? Što je to toliko strašno bilo u tri dana mirnih prosvjeda – na kojima je, nije nevažno, iz dana u dan sudjelovalo sve manje i manje građana – na kojima se iznose politički zahtjevi, pa da se predsjednik susjedne države usudi sudionike tih prosvjeda vrijeđati nazvati huškačkim rječnikom par excellance, a da premijer iste te države sugerira kako je zaobilaženje susjedne države “nužnost”? Jesu li to izjave prijateljstva ili neprijateljstva? Žele li Plenković i Milanović susjednoj zemlji dobro – kao što uporno tvrde – ili njezine građane smatraju “ruljom”, a izbjegavanje BiH “nužnošću”, kako su se u srijedu izvoljeli izjasniti?

 

 

Jer, evo, na primjer, što je novinarki Al Jazeere Balkans izjavila jedna od sudionica prosvjeda, Jasmina Nirvić: “Ne očekujem ništa. Jedino bih očekivala od gospodina Christiana Schmidta, ako ništa, press konferenciju, da kaže građanima BiH šta se dešava. Da ne idemo unazad, da nas ne dijeli, nego idemo prema Evropi.” Sudionica Merisa Kapidžić izjavila je ovako: “Ovo je katastrofa, da mi moramo ovdje stajati, i ovo raditi, za jednu normalnu građansku državu, kao što su sve normalne države u Europi.” Jesu li sredovječne žene koje zagovaraju ulazak svoje zemlje u EU “nahuškana unitaristička rulja”, i jesu li njihovi stavovi “grozni i neprihvatljivi”? Otkud Plenković i Milanoviću pravo da takvim riječima sude o političkim stavovima građana susjedne države? I kako ta dva političara mogu očekivati da će građani susjedne zemlje imati povjerenja u državu – pa čak, nažalost, i narod – koji predstavljaju, kada tako govore o njima?

 

 

Istina jest da su prosvjedi organizirani u iznimno neugodnoj atmosferi političke blokade i međustranačkih nesuglasica koje se već mjesecima zloslutno prelijevaju u medije, a sada su počele rezultirati i uličnim prosvjedima. Istina je i to da nerazriješeni politički sukob i opća institucionalna blokada u BiH, koji tinjaju još od daytonskog primirja i nezavršenog rata devedesetih, posljednjih mjeseci degeneriraju u opću uzajamnu netrpeljivost koja prijeti pucanjem krhkog bosanskohercegovačkog političkog improvizorija. Ali, sve to nikome ne daje pravo, a ponajmanje političarima iz susjedstva – koje je u BiH tradicionalno dio problema, a ne dio rješenja – da vrijeđaju građane susjedne zemlje koji na mirnim prosvjedima izražavaju svoje političke zahtjeve, sviđali se oni kome ili ne, i bili opravdani ili ne. Količina samodopadnosti, bahatosti i paternalizma koju samome sebi, kada je o BiH riječ, dopušta Zoran Milanović – a tek nešto diplomatskije i Andrej Plenković – naprosto je zapanjujuća; o političkoj šteti koju čine, da i ne govorimo.

 

 

Jer, posve je jasno da takvim izjavama i Milanović i Plenković izazivaju učinak izravno suprotan onome za koji tvrde da žele postići. Govore o pravu BiH Hrvata, a izazivaju prosvjede protiv tih prava. Govore o prijateljstvu i dobrosusjedstvu, a izazivaju prosvjede i neprijateljstvo. Govore o smirivanju situacije, a dobivaju zabrinjavajuće zaoštravanje. Pritom ne ulazimo u meritum spora o kojemu se bošnjačke i hrvatske stranke moraju dogovoriti. Taj je spor iznimno kompliciran, a nije ni primjereno da se iz susjedne države povode za svojim predsjednikom, koji umišlja da ima pravo uređivati politički sustav susjedne zemlje. Koliko je taj spor zapleten, u intervjuu Televiziji Federacije BiH u srijedu navečer opisao je sam Christian Schmidt: “Izborni zakon u BiH je jako kompliciran, a presuda Ljubić je još složenija. Pročitao sam je na desetke puta i mislim da sam je dobro razumio. Jednostavno, neke stvari treba pojednostaviti kako bi ih ljudi mogli razumjeli i prihvatiti.” Ali, to je posao stranaka u BiH, a ne Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića; naročito ne na način na koji oni to čine – jednostrano, navijački, pristrano, politički kontraproduktivno a civilizacijski uvredljivo; štetno, uostalom, naročito za hrvatski narod u BiH, kao što upravo svjedočimo.

 

 

Postoji u odnosu Hrvatske prema BiH temeljna pogreška, koja traje još od 1990. godine: Hrvatska samu sebe doživljava kao agenta Hrvata u BiH, a ne kao dobrog susjeda i medijatora kojemu je u interesu stabilna i harmonična susjedna zemlja svih njezinih građana i ljudi. Takvo je shvaćanje Hrvatskoj nametnuo Franjo Tuđman, politički ga simbolizirajući osnivanjem stranke u BiH istog imena kao što je vladajuća stranka u Hrvatskoj. Dobro znamo kako je to završilo u ratu. Hrvatske vlasti poslije 2000. taj su princip pokušale promijeniti, ili ga bar modificirati, ali su to činile ili nedovoljno odlučno, poput vlada Ivice Račana i Ive Sanadera, ili s nedovoljno osjetljivosti za finese iznimno složenih odnosa unutar BiH, poput Stjepana Mesića.

 

 

Vlada Andreja Plenkovića, potpomognuta politički i civilizacijski katastrofalnim djelovanjem ekstremno desnih predsjednika, Kolinde Grabar Kitarović i Zorana Milanovića, Hrvatsku je vratila natrag na Tuđmanov kolosijek obnovljene kolaboracije sa srpskom politikom u BiH i izravne konfrontacije s Bošnjacima. Takva politika posljednjih mjeseci paroksizam dosiže u mandatu Zorana Milanovića, mandata koji se, kada je o odnosu prema susjednoj zemlji riječ, ne može nazvati drugačije nego – skandaloznim. O tome najbolje svjedoči reakcija Christiana Schmidta od četvrtka na Milanovićeve uvrede prethodnog dana: kao da polemizira s djetetom, a ne s predsjednikom države, Schmidt je za “Deutsche Welle” ustvrdio da ga Milanović “nije kritizirao, nego uvrijedio”. “Moram reći da to ne ide, ta forma političke komunikacije koja ovdje postoji. Čak i kada je netko predsjednik jedne zemlje od njega se očekuje pristojnost i poštovanje prema drugom”, kazao je Schmidt. Zar uistinu? Zar smo dotle došli, da se predsjednike države mora podsjećati da se od njih očekuje “pristojnost i poštovanje prema drugome”?

 

 

E, pa ako takva politika nastavi polučivati rezultate suprotne od onih kakve Plenković i Milanović navodno žele – njih dvojica naime ne prestaju glagoljati o svojem prijateljstvu prema susjednoj zemlji – neka tada, kad već bude kasno, nitko ne kaže: “Žao nam je, nismo znali.” Znali su, itekako. Morali su znati – pa za to su, zaboga, plaćeni.

 

(SB)

HRVATSKI NOVINAR DEMASKIRAO MILANOVIĆA I PLENKOVIĆA: “Zapanjujuća je količina njihove bahatosti i paternalizma prema susjednoj BiH!”

| Skandal, Slider, Vijesti |
About The Author
-