Ispovijest djevojke koja je izašla iz sekte: Mojih 12 godina u paklu Jehovinih svjedoka!

Marija Jovanović (29) iz okoline Beograda za portal Nadlanu otkriva kako ju je obitelj “uvukla” u kandže Jehovinih svjedoka i kroz što je sve prolazila da bi ponovo počela živjeti normalnim životom.

Na prvi pogled, Marija je sasvim obična mlada žena. Ima supruga i dvoje djece – sina od četiri i kćerkicu od dvije godine. Živi u skromnoj ali urednoj kući na periferiji Beograda; nedavno je počela raditi u prodavaonici zdrave hrane i, poput većine ljudi u Srbiji, jedva sastavlja kraj s krajem. Ali, ne žali se. Objašnjava da je sretna što ima ikakav posao i dodaje da joj ne pada teško što po povratku s posla sa suprugom i njegovim roditeljima odlazi da obrađuje vrt.

– Želim znati što moja djeca jedu – kaže kroz osmijeh. – Brat i ja smo odrastali na suhoj hrani; naša majka nije imala vremena da se bavi kuhanjem jer je puno radila, pa smo sve troje bili anemični i boležljivi. Jedino je očuh bio boljeg zdravlja, jer je često odlazio kod rođaka u selo i hranio se zdravije. Ali, da njega nije bilo, ni nas troje vjerojatno ne bismo prošli kroz pakao …

Razvod roditelja – početak “novog života”

Marija je dijete razvedenih roditelja. Otac ih je napustio kad je ona imala sedam, a brat tri godine.
– Nisu se slagali, bili su dva svijeta – objašnjava Marija.
Majka se brzo preudala.

– Imala sam nepunih devet godina kad je očuh došao živjeti s nama – priča Marija. – Dopadalo mi se što ništa nije moglo ga izbaci iz takta; bio je dobar prema mojoj majci, a brata i mene gledao je kao svoju djecu. Jedino nas je smaralo što je od nas tražio da se pomolimo čim ustanemo, prije svakog obroka i prije odlaska na spavanje. Moja majka je ateista, zato mi je cijela priča o molitvama izgledala malo uvrnuto. Ali, nismo imali kud; vremenom, navikli smo se na molitve koje nam je on dao ispisane na komadu papira …

“Raj”

Naizgled idilični život s novom “glavom obitelji” počeo je poprimati nove obrise kada su Marija i njezin brat od očuha dobili šarene brošure

– Branio nam je da gledamo televiziju i tjerao nas da naglas čitamo priče koje nas nisu zanimale. U njima je bilo riječi o smrti kao o spasenju, o dolasku ‘tvorca’ koji će preuzeti na sebe sve naše muke i brige … Kakve brige smo brat i ja mogli imati u to vrijeme? Interesovali su nas samo igranje s vršnjacima i prve dječje simpatije … Nismo smjeli slušamo glazbu kao naši vršnjaci, po cijeli dan u kući se slušala neka čudna duhovna glazba. Kad smo se požalili majci, govorila nam je da ćutimo – prisjeća se Marija.

izolacija

Društvo nije smjela pozvati u kuću. Nije slavila rođendane poslije jedne žurke na kojoj je drug iz razreda došao u dukserici s printom grupe “Ajron mejdn”:

– Očuh se zgranuo kada je to vidio, i zabranio mi je da dovodim društvo. Preventive radi, isto je tražio i od brata. Kad smo se jednom poslije škole zadržali s društvom u školskom dvorištu, propisno nas je izgrdio i od tada počeo nas sačekuje poslije časova. Nismo mogli mrdnemo od njega. Tjerao nas je da se družimo s nekim starijim ženama koje su dolazile u našu kuću, a koje su imale isti blaženi osmijeh kao i on. Sjedili smo za blagovaonskim stolom, mirni kao bubice, i pravili se da slušamo ono o čemu su pričali. Kad bi se zamorili, davali su nam one iste brošure sa šarenim slikama i tjerali nas da im čitamo naglas priče o ‘spasenju’. I tako satima, danima, godinama – prisjeća se naša sugovornica.

Malo po malo, otuđeni od vršnjaka i stvarnog života, Marija i njezin brat počeli su prihvaćati poruke iz brošura.

– Bili smo lijepo odgojena djeca, nismo psovali niti se tukli; zato nam je bilo nepojmljivo što su naši drugovi u školi znali da se pokoškaju ili da opsuju kad se iznerviraju. Očuh nam je stalno govorio da je to ružno, da će oni završiti u paklu, a mi u raju kad dođe vrijeme za to. Iako mi je ta rečenica zvučala čudno, jednom sam je i sama izgovorila kada se moja drugarica iz klupe ostrvila na nemirnog dečka iz razreda koji ju je povukao za kosu. Od tada, a imala sam 13 godina, svi su počeli da mi se smiju i da me izbjegavaju. Povukla sam se u sebe, tražeći utočište u obitelji koja je već bila izolirana od susjedstva i rodbine – navodi Marija.

“Nećeš u školu, nego u crkvenu portu”

Kad je trebalo upisati srednju školu, očuh se usprotivio. Rekao joj je da je mnogo važnije da propagira “pravo Kristovo učenje”, nego da “sjedi zaludna u školskoj klupi i uči, jer ionako posao neće naći, ai ako ga bude našla, radiće s ljudima koji je nisu dostojni i koji ne razumiju smisao ovozemaljskog života “.
– Umjesto u školu, poslao me u obližnju crkvu; moj zadatak bio je sjediti u porti i razgovarati s ljudima koji dolaze da se mole. U početku je odlazio sa mnom, a onda, kad se uvjerio da dobro obavljam zaduženje, pustio me je da sama dijelim brošure i pričam o stvarima koje su ‘zapisane i koje će se sigurno dogoditi’. Tada nisam znala da mi je mozak bio ispran; do te mjere sam zaglibila, da sam čak i sa svećenikom ulazila u filozofske rasprave, uvjeravajući ga da tumači Bibliju na pogrešan način. Bio mi je cilj da ga ‘spasim’, i ne sluteći što radim – prisjeća se Marija.

Vremenom, njihova kuća postala je stjecište Jehovinih svjedoka. Dok su njezini prijatelji išli u školu, odlazili na zabave i izlazili po klubovima, Marijin radijus kretanja svodio se na crkvenu portu i kuću. S gorčinom u glasu dodaje da je bila posebno ponosna na sebe kada je uvela stotog članka u “život dostojan pravednika”.

Životna drama zbog brata

A onda se dogodio preokret. Kada je Marija napunila 19 godina, njenog brata je Hitna pomoć iz škole odvezla u bolnicu. Operacija je bila jedini način da preživi.
– Ni očuh, ni majka ni ja nismo pristali, jer Jehovini svjedoci nikada ne primaju tuđu krv. Doktor nas je uzalud molio, objašnjavao nam je da će brat uspjeti izvući ako mu odstrane tumor, i da samo od nas ovisi hoće li preživjeti ili ne. Brat je još bio maloljetan, pa je roditeljski pristanak bio neophodan. Zahvalili smo mu i objasnili da naša vjera ne dopušta primanje tuđe krvi. Srećom, te je u hodniku bio rođak našeg oca; odmah ga je pozvao i objasnio mu o čemu se radi. Otac je dojurio i bolnicu i dao pristanak da brat bude operiran. U tom trenutku, mrzila sam ga iz dna duše. Danas shvaćam da je učinio pravu stvar, ne samo za brata, već i za mene – ispovijeda se Marija.

Povratak kod oca

Majka i očuh bili su ogorčeni na nju. Po povratku kući, rekli su joj da može samo spakirati stvari i ode.
– Nisam imala kud, otišla sam kod oca. Nakon gotovo deset godina življenja po postulatima koje propagiraju Jehovini svjedoci tata nije mogao da me prepozna; ipak, prihvatio je biti s njim i njegovom novom obitelji, i obećao je da će mi pronaći posao – priča Marija.

Upoznavanje novih ljudi na nju je djelovalo kao hladan tuš. U početku je odbijala komunicirati; vremenom, uz polusestre, maćehu i oca koji su imali puno prijatelja počela se opušta.
– Majka i očuh se nisu javljali, i to mi je jako teško padalo. Trebalo mi je dvije godine da se priviknem na normalan svijet, na ritam života koji podrazumijeva spremanje kuće, pripremanje kuhane hrane, kavu sa susjedima, izlaske u kino … Bila sam najsretnija kada je tata jednog dana došao s mojim bratom i obećao da ćemo ubuduće svi živjeti zajedno. Brat je bio blijed, ispijen i dezorijentiran, jednako pogubljen kao i ja dok sam živjela s majkom i očuhom. Nije se uklapao u okruženje, samo je ležao, šetao po dvorištu i šutio. Tada je kod nas počeo dolazi prosedi čovjek kojeg je tata predstavio kao svog prijatelja. Razgovarao je s nama, pogotovo s bratom. Naknadno smo saznali da je to bio neuropsihijatar koji je radio sa žrtvama sekti – navodi Marija.

Povratak u realnost

Prestruktuiranje pogleda na svijet trajalo je pune četiri godine otkako je Marijin brat završio u bolnici. Doktor je, kaže naše sagovornica, bio blag ali uporan; kad mu je rekla da je počela izlaziti s mladićem iz kraja, bio je presretan.
– Marija, ljubav će te izliječiti, vratit će te na pravi put. Naučila si da živiš u sadašnjosti, da prihvaćaš stvari onakvim kakve jesu; brat i ti ste godinama živjeli u magnovenju, ispranih mozgova. Niste mogli birati, bili ste suviše mali da biste se suprostavili željama očuha i majke. Sada možete, i ja ću uvijek biti tu razgovarati ako se pokoleba i poželite se vratiti na stari put – prepričava Marija rečenice koje će joj, tvrdi, zauvijek ostati urezane u pamćenje.

Nisu poklekli. Čak ni onda kada su na vrata očeve kuće zakucale dvije smjerne gospođe, držeći u rukama šarene brošure.
– Otvorila sam im vrata, ne dopuštajući da uđu u kuću. Bile su uporne, ali ne više od mene. Poželjela sam da viknem na njih, da ih trgnem, ali sam shvatila da nemam dovoljno znanja da ih vratim u realnost. Danas strogo motrim na ljude koji dolaze u Nebojšine i moju kuću. Ne želim da naša djeca prođu kroz pakao kroz koji smo prošli brat i ja – zaključuje Marija.