Metode su uvijek iste: optužiti pa demonizirati drugog
Piše: Ivo Komšić
Mržnja je postala strateško sredstvo politike u BiH. Oni koji se sjećaju devedesetih godina znaju da ni tada mržnja nije bila na ovome stupnju uzavrelosti. Tada se ona još prikrivala političkim opcijama opstanka zajedničke države, interesima pojedinih republika i interesima velikih političkih aktera međunarodne zajednice. Kada je nacionalizam postao otvorena politička opcija, i kada se već legitimirao „povijesnim interesima“ naših naroda, kada su već najavljivane radikalne mjere u ostvarivanju tih ciljeva, društvo još nije bilo zahvaćeno mržnjom. Još se vjerovalo da rata neće niti može biti, da ludosti nisu toliko duboke i spremnost na rizike tako velika. Još uvijek su svi, barem u BiH, bili u istoj masi koja je nosila transparente protiv rata, izvikivali ideje zajedništva i bratstva i jedinstva. Svi su bili zaprepašteni otvorenim prijetnjama da će država ući u pakao, a jedan narod možda nestati. Nije se u to vjerovalo jer se u srcima još nije nosila mržnja prema onima koji su to najavljivali. Još se sjedilo u istim parlamentarnim klupama, u istom bifeu pila kava, razgovaralo i mislilo da se to zbiva nekome drugome. Još ni straha nije bilo.
Rat, zločini, genocid
Danas se pitamo zašto. Zato što tada još nije bila raširena mržnja među nama, još nas nije bila obuzela i nismo se gledali preko njenog obzora. Iz takvog bezazlenog stanja uslijedio je rat sa strašnim zločinima i genocidom, kao u skeču tadašnjih “Nadrealista“, gdje dva druga igraju bilijar, pitomo i prijateljski, da bi se na kraju, uz napuckivanje izvana, hvatali za vrat na bilijarskom stolu. U međuvremenu je ubrzano proizvođena mržnja: politikom, medijima, širenjem dezinformacija, zastrašivanjem. U taj proces su se uključili i dijelovi vjerskih zajednica, razni čuvari nacionalnih identiteta i politički stratezi. Tek je to nametnulo mržnju kao društveno stanje i stanje pojedinaca. A onda je sve bilo moguće.
Današnje stanje se razlikuje od toga jer je mržnja već prisutna, ona je startna pozicija i pojedinaca i etničkih grupacija. Mržnja već usmjerava ponašanja, s vremena na vrijeme izbije na površinu u formi retorike, prebijanja onih drugih koji su već omraženi, makar to bilo na stadionu ili pored njega, izbjegavanja “njihovih“ kafića, prodavnica, mesnica, samoposluga, škola, kvartova, gradova, entiteta… Naravno, ni danas ona nije samonikla, ona nije prirodno stanje i osjećanje čovjeka, ona je isforsirana, utisnuta u ljudske duše. Preko dvadeset godina to rade politike etničkih zajednica, njihovi mediji, nevladine organizacije, dijelovi vjerskih zajednica, “intelektualci“, “znanstvene“ institucije, ili fašistički vojno-politički pokreti koji su u prošlosti izvršili strašne zločine. Svi nastoje ostvariti ono što nisu uspjeli u ratu i svi znaju koliko je mržnja pri tome značajna.
U međuvremenu se desilo još jedno značajno preobraženje: nestale su jasne političke ideologije i stranačke razlike. Politika se zaglibila i izgubila u etničkim podjelama, razlikuje se samo po etničkim ili populističkim ciljevima, postala je potpuno razumljiva i jednako bliska politički pismenima i nepismenima. Kada se to desi u politici, kada se izgube političke ideologije, ostaje samo tlo za mržnju. Mržnji ne treba ideologija, ona je osjećanje koje svatko nalazi u sebi. U toj situaciji politika se svodi na usmjeravanje mržnje. To je ustvari pretpolitičko stanje.
U političkim društvima ideologije su razdjelnice, formiraju se politički blokovi koji se nadmeću idejama, koji su konkurentni. Razlike idu do oštrih podjela koje se ne uništavaju, nego održavaju i koje građani razumiju. Politike ne vode uništenju.
U našem društvu, nakon nestanka jasnih političkih razdjelnica, ostaju nacionalističke politike koje se nadmeću u nacionalizmu. Kod nenacionalističkih stranaka, umjesto nacionalizma često se javlja populizam, navodno manje opasni politički kolektivizam koji često završava uličnim terorizmom i vandalizmom. Svaka nacionalistička i populistička politika opstaje na neprijateljstvu prema drugoj, svoj neuspjeh pripisuje politici druge. Tako se na političku scenu, umjesto političkih stranaka, izvode socijalne skupine ili narodi koji se suprotstavljaju preko svojih “legitimnih“ politika.
Dozirani procesi
Ti procesi se odvijaju postepeno i dozirano.
Prva faza je optužba. Drugi se optužuje za stanje u kome se jedna socijalna ili nacionalna skupina nalazi, iako je to stanje proizvela njena politika. Drugi narod ili socijalna skupina snose krivicu neuspjele vlastite politike.
Druga faza je proizvođenje straha. Širi se strah od drugih, od njihovog postojanja, od njihovog susjedstva, od njihove kulture, religije, običaja, nataliteta i sl. Zato se od drugoga treba izolirati, odmaknuti, čuvati, podozrijevati.
Treća faza je nepovjerenje. Drugom se ne može ništa vjerovati, drugi imaju politiku uništenja za nas, s drugima se ne smije biti iskren, s drugima se ne može ništa raditi, itd. Radi se samo o prenošenju vlastitog stanja na drugoga, jer on ne može biti drugačiji od mene. To je već bolesna faza.
Četvrta faza je mržnja. Drugi je kriv za sve, on je uzrok moje nesreće, on je uzrok moje loše sadašnjosi i straha od budućnosti. Drugi me tjera u beznađe, on zagađuje okolinu jer je to dio njegove kulture, njegova religija je agresivna i uliva strah, njegova politika je egoistična i nepomirljiva. Mržnja je rak-rana psihičkog stanja. Kao što se rak javlja kao bezazleni nukleus, razvija se lagano i tiho sve dok ne zahvati cijeli organizam i uništi ga. Tako mržnja nagriza pojedince i društvo u cjelini – drugi je kriv za moju nemoć i neuspjeh i radi toga mora nestati. To što mržnja razara i vlastiti organizam nije utjeha, jer dolazi naknadno, kada je psiha već uništena.
U ovom stanju mržnje, kada je vlastita psiha razorena, traži se nova identifikacija, traži se izlaz. Ta identifikacija se uvijek traži izvan jer je unutrašnjost već razorena. To je druga država, drugo društvo, drugi narod kao vlastiti. Ovo stanje ne smanjuje mržnju, nego je povećava jer se nezadovoljstvo sobom pretvara u šizofreniju. To je već teško stanje bolesti kada postajemo nepodnošljivi sebi, kada živimo život koji ne želimo jer smo mentalno već prebačeni u drugi svijet, u drugo društvo, među “svoje“. Drugi i drugačiji čak ne moraju biti u drugoj državi, u drugom društvu, u drugoj zajednici. Naša bh. specijalnost je u tome što to mogu biti i pripadnici istog naroda, čak iste vjere. Bitno je da nisu iz iste političke stranke jer se stranke razlikuju po nivou ispoljavanja mržnje, ne po ideologiji. “Autentičnost“ i “neautentičnost“ pripadnika naroda, ili “legitimnost“ ili “nelegitimnost“, nisu političke razlike, nego obilježja mržnje. Zato spaljivanje pripadnika istog naroda kao fašnika nije tradicionalni duhoviti performans, nego izljev mržnje. To je stvarna želja, a ne simbolički čin.
Slično je sa “stranačkim drugovima“ spram kojih se vrši “politička diferencijacija“. Oni se uklanjaju kao strana tijela, kao čin očišćenja poslije kojeg su stranke uvijek “jače“, tj. “čišće“. Iza “diferencijacija“ ne stoje nikakve političke ideologije, stoji samo mržnja.
Peta faza je neprijateljstvo. Drugi je moj otvoreni neprijatelj, pored njega se ne može opstati, drugoga treba uništiti dok on nije uništio mene. Tako je s pripadnicima drugih naroda, tako je s pripadnicima drugih religija, tako je s pripadnicima drugih socijalnih skupina, tako je s pripadnicima vlastitog naroda, tako je sa članovima drugih stranaka, tako je sa članovima vlastite stranke. Mržnja je ista, samo su različiti instrumenti moći koji se koriste u njenom ispoljavanju. U uvjetima apsolutne moći, drugi se spaljuju na lomači, u krematorijima, strijeljaju, vješaju, masakriraju i likvidiraju na razne načine.
Stanje u našem društvu je stanje mržnje. Nedostaje još korak do otvorenog neprijateljstva i zahtjeva za uništenje drugog. Političke stranke s izgubljenom ideologijom tapkaju na njenom tlu i nadmeću se u izljevima: što je jače iskazuješ prema drugom, sve si draži svome. Mržnja je osnovna strategija podjele društva, a njen krajnji cilj uništenje države.
BH blok je propustio priliku da se suprotstavi ovom stanju. Oni su bili najavili novu političku ideologiju koja nije zasnovana na mržnji i etničkim podjelama. Oni su svoju strategiju povukli na rezervne položaje; nisu se usudili preuzeti odgovornost. Ostavili su društvo na vjetrometini, na milost i nemilost proizvođačima mržnje.
(IZVOR: Analiziraj.ba)
Related posts:
„Upozoravam, ovo je akt agresije, stižu udarne vojne trupe, to nije saradnja policije”
Protjerani ljekar KCUS-a: Svi šute, muk je i strah od otkaza
SKANDALOZNO! Iako su u pritvoru, Dodikove bankarke dobijaju platu u iznosu od 5.000 KM
Emir Kremić: Kako smo pobijedili segregaciju i izborili se da popis bude objavljen u julu
Vandalizam u Sarajevu: ‘Budi muško, budi siledžija’!
DODIK PRVI PUT O SVOM PRIMITIVNOM ISPADU: “Nisam bio spreman, ambasadorica Cormack je kriva za…”
Jovan Divjak: Za BiH se moramo boriti, mi nemamo rezervnu domovinu!
Asim Zulić opisao kako ga je Ratko Mladić krstio i kako je preživio strijeljanje
Pripadnik OS BiH prijavljen zbog veličanja Ratka Mladića
Načelnik općine Novi Grad na radaru Tužilaštva KS: Istraga o „Lokomu“ vodi do Efendića!
