Ko nas, bre, zavadi: Mali Alek se posvađao s cijelom regijom, a Dodik krivi Bošnjake

Autor: Nedim Pobrić

 

Pohvalne su pacifističke poruke koje u posljednjim godinama u javnosti odašilje aktuelni srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, ali praktično djelovanje ukazuje na nešto drugačiju ulogu Srbije u odnosu na deklarativnu tezu o toj zemlji kao “faktoru stabilnosti u regionu”.

 

Tako se Srbija barem u posljednje dvije godine svojski potrudila da otkopa ratne sjekire sa svakom državom u regionu pa tako i Bosnom Hercegovinom. Posljednji primjer, koji se nikako ne uklapa u “stabilizatorski imidž” naših istočnih komšija, jeste odluka o povlačenju osoblja Ambasade Srbije u Skoplju koju je Vučić, ili što bi u predizbornom spotu učiteljica rekla “mali Alek”, pravdao nedorečenom konstatacijom da “Srbija zna sve šta je Makedonija radila”.

 

Mnogo rječitiji od njega nisu bili ni ostali predstavnici srbijanske vlasti, koji su zatezanje odnosa sa Makedonijom objašnjavali “saznanjima nadležnih organa o ofanzivnom djelovanju protiv organa i institucija Srbije”. O ulozi Gorana Živaljevića, oficira Bezbjednosno-informativne agencije (BIA) i savjetnika u Ambasadi Srbije u Skoplju, koji je bio u Sobranju u vrijeme upada demonstranata 27. aprila 2017. godine, kada je pretučen i aktuelni premijer Zoran Zaev, iz Srbije ni riječi. Čak i da je Skoplje zaista ofanzivno djelovalo protiv organa i institucija Srbije, to djelovanje dobija puni legitimitet nakon dokazanog aktivnog učešća Srbije u prisilnom usmjeravanju demokratskih procesa u Makedoniji.

 

Da Srbija ima neutaživu želju za smjenjivanjem i postavljanjem vlasti u regiji pokazuje i primjer Crne Gore, odnosno uloga državljana Srbije u neuspjelom državnom udaru i atentatu na Milu Đukanovića. Među optuženima za to djelo su i penzionisani general srpske Žandarmerije Bratislav Dikić i srpski državljani Nemanja Ristić i Predrag Bogićević, koji su optuženi da su pomagali Rusima u pripremi terorističkog plana. Ristića i Bogićevića Srbija, uprkos zahtjevima Crne Gore, odbija izručiti.

 

Ustavno-pravni okvir BiH, koji Srbiji omogućava upravljanje procesima u našoj zemlji, bi istočne komšije rado implementirale i u Crnoj Gori. Definiranje položaja srpskog naroda kao konstitutivnog jedan je od uvjeta koji se postavljaju crnogorskim vlastima, s tim što se u tim zahtjevima ide i korak dalje pa se nalaže i definiranje srpskog jezika i ćiriličnog pisma kao službenog.

 

“Pozitivna iskustva” sa “dejtonskim modelom” su, stav je zvaničnog Beograda, jedan od odgovora na pitanje Kosova. S druge strane, kosovske vlasti ne žele novu “Republiku Srpsku” na svom teritoriju, što rezultira već gotovo deceniju dugom sukobu Prištine i Beograda.

 

Ne cvjetaju ruže ni u odnosima Srbije sa Bugarskom i Rumunijom, a naročito sa Hrvatskom. Zvaničnici Beograda i Zagreba gotovo na mjesečnoj bazi razmjenjuju optužbe, koje se najčešće tiču rehabilitacije četničkog sa jedne te ustaškog pokreta sa druge strane.

 

Sve navedeno nije omelo predsjednika RS-a Milorada Dodika da donese zaključak kako su Bošnjaci ti koji ugrožavaju harmonične odnose u regionu. Upravo je Dodikovo destruktivno ponašanje po BiH, a naročito po entitet kojim predsjedava, refleksija odnosa Srbije prema našoj zemlji. Iako bi istočne komšije trebale biti svojevrsni korektivni faktor u Dodikovom ponašanju, svaki novi susret sa tamošnjim rukovodstvom rezultira agresivnim istupima predsjednika tog bh. entiteta i nasrtajima na suverenitet i teritorijalni integritet BiH.

 

Srodna i jednako zanimljiva tema je da tezu o lošim odnosima Bošnjaka i bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića sa regionom i međunarodnom zajednicom zastupa upravo Milorad Dodik, osoba čiji su diplomatski i politički kontakti ograničeni na sporadične susrete sa zvaničnicima Srbije i redovne sastanke sa predsjednikom HDZ-a Draganom Čovićem i ruskim ambasadorom Petrom Ivancovom te osoba čije ime krasi čuvenu američku “crnu listu”.

 

Čak i ako zanemarimo direktnu ulogu Srbije u ratnim dešavanjima u BiH i genocidu nad Bošnjacima, postratna i još uvijek aktuelna protekcija ratnih zločinaca i negiranje obima i pravnih kvalifikacija tih zločina, te istovremeno podizanje optužnica protiv pripadnika Armije Republike BiH s ciljem izjednačavanja odgovornosti, se ni u kom slučaju ne može ocijeniti kao tendencija da se odnosi dvije države stabiliziraju. Uz očigledno stimuliranje retrogradnih snaga koje ne kriju da za cilj imaju slabljenje države BiH, prijateljski odnos u koji se Vučić kune tokom svojih javnih istupa se, blago rečeno, dovodi u pitanje.

 

Izvor: Faktor

Ko nas, bre, zavadi: Mali Alek se posvađao s cijelom regijom, a Dodik krivi Bošnjake

| Bosna i Hercegovina, Kolumne, Slider, Vijesti |
About The Author
-