Sarajevo ne bi preživjelo paklene dane početne ratne ‘92. da nije bilo i ljudi koji su mu pomogli da ne klone duhom, nadom. U prvim danima užasa, nagovještaja najdužeg čeličnog obruča smrti jednog grada u povijesti Evrope, nezamislivo je bilo da se Sarajevo bori i umjetnošću. Prkosom glumaca, poeta, pisaca, kompozitora, muzičara, pjevača.

 

 

Umjesto da Šeher umre ili se preda bezdušnicima sa okolnih brda, postao je grad junaka u tenama koji su često na put bez povratka odlazili s pjesmama, kao što su bile Ponesi zastavu od Bosne Vikiću, ili s onom Vojnik sreće, mene metak neće…

 

 

Cijelom svijetu što je pratio početnu agoniju jednog velikog grada nepojmljivo je bilo da se u danima krvi, bjesomučnog ubijanja nedužnih po ulicama jedne metropole, može roditi nezaustavljivi izvor inspiracija koji je kao vodopad poslije kiše metaka postajao sve jači, veći. U gradu smrti živjelo se uz pjesme, muziku, note. Dokazujući da prijeratna slava Sarajeva kao prijestolnice najbolje pop i rock muzike u nekadašnjoj Jugoslavije nije bila slučajna.

 

 

Jedan od onih što su gradili muzičku bajku o Šeheru do ‘92. godine je bio i Kemal Bisić, estradni producent koji je bio vezan uz uspjehe Dine Merlina, Harija Varešanovića i cijelog niza zvijezda pozornica što su stizale sa obala Miljacke.

 

 

U gradu smrti živjelo se uz pjesme, muziku, note. Dokazujući da prijeratna slava Sarajeva kao prijestolnice najbolje pop i rock muzike u nekadašnjoj Jugoslavije nije bila slučajna

 

 

U prvim danima beznađa i prepuštanja crnoj sudbini, na koju je svijet gledao hladnog srca, Kemal Bisić je uspio da ostvari jedinstven plan u suradnji sa Skupštinom grada Sarajeva, posebno uz potporu gradonačelnika Muhameda Kreševljakovića i Izet Kalkana, sekretara Skupštine. Formirao je Umjetničku četu Armije BiH.

 

 

Uz brojni odred umjetnika, koji nisu željeli napustiti grad kada mu je bilo najteže, nastajala su nezaboravna pozorišna, književna, slikarska i muzička djela.

 

 

Snaga kojom je Kemal Bisić pobjeđivao sve okrutnije zločinačke napade na njegov rodni grad naglo je zaustavljena 12. jula 1992. godine. Upravo u trenucima kada je dobri Kemo imao još mnogo planova kako život u nemogućim uslovima olakšati, odjeknula je jedna od milion granata što su bezuspješno pokušavale uništiti duh jedne urbane, civilizovane sredine koja nije priznavala podjele na nacionalnoj osnovi.

 

 

Posljednji put je Kemal Bisić tada bio na ulicama svog Sarajeva. Već 30 ljeta na Kovačima leži čovjek kojeg Sarajevo ne smije zaboraviti. Jer, da i njega nije bilo u početku kada su nas svi ostavili, ne bi bilo ni Šehera danas.

 

 

na-keminom-mezaru-kovaci-sa-dzemom-bisicem-keminim-bratom

 

 

… A, danas, 12. jula 2022., vrijeme je da se kaže da bi dragi Moke možda još i danas bio s nama da nije bilo ekipe zavidnih ljudi, koji su svoje skrivanje, kukavičluk i nesnalaženje pokušali da operu najpodmuklijim metodama. Sve te pjesme koje su nastajale u nemogućim uslovima, pod kišom granata i smrtonosnim zujanjem snajperskih metaka, bile su plod nesalomljivih mladića, stvaralaca koje smo okupili u našoj Umjetničkoj četi.

 

 

Već 30 ljeta na Kovačima leži čovjek kojeg Sarajevo ne smije zaboraviti. Jer, da i njega nije bilo u početku kada su nas svi ostavili, ne bi bilo ni Šehera danas

 

 

Kemal Bisić imao je istančani osjećaj kojem od tih autora, što su ih obasipali valovi nezabilježenih inspiracija i nadahnuća da u danima smrti notama slave život i pobjedu, treba posvetiti posebnu pažnju. Pronalazio je načine u paklenim početnim danima rata da brzinom munje preveze umjetnike i glazbenike do tonskih prostora u Sivom domu RTV Sarajevo. U kojima su članovi Umjetničke čete iskazivali svoje snimateljske i producentske sposobnosti. Bili su majstori u stvaranju djela muzike nezaborava od početka do kraja. I sve to bez pomoći odgovornih iz Muzičke produkcije te kuće, koji su sigurnost tražili u dubokim betonskim skloništima.

 

 

Kada se snimilo desetak pjesama, u dogovoru sa Skupštinom grada Sarajeva i diskografskom kućom Sarajevodisk, na čelu sa Muradifom Brkićem, organizovana je promocija jedinstvene muzičke kasete u Međunarodnom press klubu, pred brojnim žurnalistima iz cijelog svijeta koji su tada izvještavali o ratu u glavnom gradu BiH. Vijest o neobičnoj promociji, u danima teškh ranjavanja, umiranja i krvi, objavljena je u svim medijima, izuzev Radio televizije Sarajevo, kojom je tada direktovao Mehmed Agović.

 

 

Ako se sjećate, to je bio onaj kolega koji je žestoko kritikovao bijeg Nenada Pejića, predhodnog direktora RTVSA, da bi mu se uskoro pridružio i agitovao s njim sa talasa Radija Slobodna Evropa. Začudo Agovićev bijeg iz Šehera niko nije javno napadao. Što li?

 

 

Umjesto vijesti o uspjehu sarajevskih hrabrih mladih stvaralaca, u svim informativnim emisijama Radio televizije Sarajevo objavljeno je da je Štab Umjetničke čete (čiji sam bio komandant) ukrao te snimke iz Studija TV Sarajevo i da se bavimo švercom tih kaseta u BiH i Evropi. U tim teškim ratnim danima bili smo zaprepašteni da dobijamo neprijateljske, podmukle napada sa, kako smo mislili, naše strane. Odmah nakon te grube dezinformacije, oglasila se Skupština grada sa svojim saopštenjem u kojem je u potpunosti podržala naše napore i uspjehe. Naravno, reakcija čelnika Sarajeva nije se našla u programima sarajevske televizije i radija.

 

 

Ako se sjećate, to je bio onaj kolega koji je žestoko kritikovao bijeg Nenada Pejića, predhodnog direktora RTS–a, da bi mu se uskoro pridružio i agitovao s njim sa talasa Radija Slobodna Evropa. Začudo Agovićev bijeg iz Šehera niko nije javno napadao. Što li?

 

 

Stanko Kablar, tadašnji glavni urednik Muzičke produkcije, uz podršku producenata Milana Stupara, Nune Arnautalića i drugih, čak je uz saglasnost direktora Agovića podnio krivičnu prijavu SUP-u Sarajevo.

 

 

Sjećam se koliko je tada bilo napada na Kemala Bisića, Zlatka Arslangića, odgovornog starješine za Vod zabavne muzike, mene i još neke druge časne pripadnike posebne jedinice u Prvom (sarajevskom) korpusu. Nekoliko puta smo bili i na obavjesnim razgovorima u policiji kao kome smo sve prodali kasete, itd. U jeku najvećíh granatiranja isljednici SUP su vršili istraživanja po našim stanovima. Sjećam se jednom kada smo Zlaja i ja, sa jednim policajcem,kojem je, vidjelo se to, bilo neugodno što mora s nama u pretraživanje doma velikog kompozitora Arslanagića, osnivača i vođe čuvene Crvene jabuke. Dok smo se probijali kroz opasne čistine Ulice Kralja Tomislava, agent je dva puta za djelić sekunde izbjegao smrt.

 

 

E, onda je tog 12. jula 1992. godine došao poziv od političara Zlatka Lagumdžije i ondašnjeg ministra unutrašnjih poslova Jusufa Pušine da se hitno u toliko i toliko sati Zlatko Arslanagić i ja nacrtamo u Kabinetu Lagumdžije. Zamolio sam tada Kemu da nas sačeka poslije sastanka, od kojeg nismo očekivali ništa dobro, da mu iznesemo naše utiske. Zabrinuto mi je odgovorio – Paja, čekam vas u FIS-u, kod Mirsade Crnogorac.

 

 

Dok smo se približavali nekadašnjoj zgradi CK SK BiH bili smo spremni na nova ruženja, nova potcjenjivanja pod pritiskom ekipe iz Radio televizije Sarajevo. Na našu radost sve se pretvorilo u ugodno prijateljsko ćaskanje i podršku koju smo dobili od političkih uglednika. Dok smo tako opušteno razgovarali, zazvonio je telefon na Lagumdžijinom stolu. Zlatko je započeo razgovor s nekim s druge strane žice. Kako su tekle rečenice lice mu je postajalo sve ozbiljnije. Kada je spustio slušalicu, samo je tiho rekao: Upravo su mi javili da je vaš Kemal Bisić pogođen granatom pred FIS-om i da je podlegao povredama.

 

 

A, slobodan sam na kraju reći, da nije bilo onih podlih optuživanja iz rukovodstva Radio televizije Sarajevo u prvom ratnom ljetu, možda bi naš Kemal Bisić i danas bio s nama. Ne bi nas čekao tog fatalnog 12. jula 1992. godine pred FIS-om

 

 

… I dan danas, nakon 30 prohujalih prokletih mjeseci kao što je ovaj juli, osjećam jaku bol, tešku odgovornost što nisam rekao – hajde, Moke, i ti s nama. Da i tebi političar i ministar drži lekcije kako nije dobro biti rodoljub i poturati glavu gdje gospoda iz RTVSA nisu smjeli nosa promoliti.

 

 

Ni danas nisam prebolio taj udarac nekada zvučnih imena sarajevskih lakih nota koji su se usudili usred ratnih zbivanja lažno optuživati one što su bili hrabriji i plemenitiji u svom ispoljavanju ljubavi prema domovini.

 

 

Pjesme koje smo mi stvarali ostale su za vječnost. Da nije bilo Kemala Bisića i njegovog sagorjevanja u realizovanju nemogućih ratnih zadataka u pobjedi umjetnosti i nota, ne bi nas nosilo ono Ponesi zastavu Dragane Vikiću.

 

 

A, slobodan sam na kraju reći, da nije bilo onih podlih optuživanja iz rukovodstva Radio televizije Sarajevo u prvom ratnom ljetu, možda bi naš Kemal Bisić i danas bio s nama.

 

 

Ne bi nas čekao tog fatalnog 12. jula 1992. godine pred FIS-om.

 

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje…

 

(DEPO PORTAL/ad)

Naš dragi Moke… Da i njega nije bilo u početku ‘92., kada su nas svi ostavili, ne bi bilo ni Šehera danas!