PRIJATELJI, SLUČAJ JE URGENTAN PA ZATO PRESKAČEM UVOD: IMAMO PROBLEM…

Prijatelji, slučaj je urgentan pa zato preskačem uvod: imamo problem.

 

Problem koji se permanentno širi i prijeti, koji je evidentan u svakoj kući i na svakom koraku i od koga, kukavički, bježimo. Odoše nam, ljudi, djeca. Naša zlatna, najvažnija generacija (od 8 do 28) propada i to svi vidimo, a istovremeno, nećemo da vidimo. Je li uzrok pojava smartphona, društvenih mreža, novo doba ili sve to zajedno, nije valjda više niti bitno, koliko je bitno da se konačno probudimo i vratimo stanje na fabričke postavke.

 

Prije tridesetak godina smo gledali filmove sa zombijima kako teturaju putem ne obazirući se okolo, i tada smo znali da je to plod nečije mašte i da se ne može desiti. Danas, kada izađemo na ulicu, eto nam filma uživo – prosječan dječak izgleda ovako: žuri gledajući u mobitel u ruci, cijeli njegov svijet je u njemu, slušalice u ušima, kapuljača na glavi (o frizuri ne bih, neprijatno mi), izderane uske pantalone, majica kraća na jednoj strani, poderana također, jedna patika pink, druga ljubičasta, minđuša, tetovaža… Jede otrov, pije otrov, puši otrov. A u glavi? Heh… Lajkovi, šerovanja, tagovanja, selfiji, komentari, instagrami, fejsbuci, tviteri i druga gamad.

 

Tako obezdječačeni dječaci, i djevojčice koje to više nisu (barem ne onakve kakve smo znali) imaju virtuelnu sadašnjost i budućnost koja ne obećava. Jer, sutra kada uspostavi porodicu sati provedeni u lajkovanju i šerovanju neće mu pomoći da je izdržava, posao koji bude obavljao zahtijevat će umni ili, vjerovatnije, fizički napor na koji se nije navikao klikanjem; bit će samo teret za društvo koje će biti puno njegovih klonova, pa je mučnije zamišljati budućnost nego se prisjećati zombija.

 

Ko je kriv? Ti, roditelju! Zato što svome trogodišnjaku uvališ telefon samo da te ne zapitkuje i ne dosađuje, zato što svome devetogodišnjaku dozvoliš da s tobom sjedi do pola noći i gleda Zvezde Granda, pa tako zna sve o Aci Lukasu, ali za Maka Dizdara nije čuo, zato što mu kupiš poderane pantalone jer se takve, pobogu, nose širom Njemačke a oni su, biva, cool, bogati i uspješni, umjesto da ga naučiš da je Nijemac bogat i uspješan jer je disciplinovan, vrijedan i odgovoran pa da i on bude takav. Ali, nama je nekako lakše prihvatiti njemačku modu i običaje, nego njemačku upornost i učenost.

 

Dozvolimo svome djetetu da bude to: dijete. Uzmi mu tablet, daj loptu, kliker. Pričaj s njim, igraj se, pusti ga da padne, da se digne, da zaplače, da se zasmije, da se isprlja, prehladi. Pokaži mu da postoji još jedan svijet, realni svijet koji može da dodirne, osjeti, živi. Pričaj mu o životu prije interneta. Preporuči mu knjigu, odvedi u kino. Pokaži mu kako se sadi voćka, neka se popne na drvo, neka uradi sam zadaću iz tehničkog. To sve ima jednog zajedničkog imenitelja: iskustvo. Iskustvo koje će mu pomoći u životu, koje će oblikovati zdravu, moralnu i vrijednu ličnost, koje će ga naučiti da život nema opciju „undo”, nego da svaki svoj postupak mora isplanirati kako se ne bi morao vraćati unazad.

 

E to iskustvo, bojim se, lajkanjem i šerovanjem, acama lukasima, big brotherima, farmama i selfijima teško da će postići. Zato, nas neće ojaditi političari, klimatske promjene, masoni i ostala ekipa: ako ne odgojimo našu djecu na pravim vrijednostima, sami ćemo i sebe i njih uništiti.

 

Izvor: novihorizonti.ba/Piše: Miralem Muminović

PRIJATELJI, SLUČAJ JE URGENTAN PA ZATO PRESKAČEM UVOD: IMAMO PROBLEM…

| Kolumne, Slider |
About The Author
-