“Smatrali su da je bolje da skupljamo željezo, ali mi to nismo htjeli. Znali smo slike davati za hranu, a danas vrijede 2.000 KM”

Mersud, Ferdi i Selma su akademski slikari. Ništu u ovoj priči ne bi bilo čudno, da nije riječ o istoj porodici. Dva brata i sestra, Romi, umjetnici su čija djela krase izložbe širom svijeta. Selma je trenutno u Njujorku, dok braća slikaju u Bihaću.

 

 

“Još od pete godine smo znali crtati jedni druge. U osnovnoj i srednjoj školi nastavnici su zapazili naš talenat. Uvijek su nas pitali da li nam je neko pomogao oko zadaće. Sve je išlo svojim tokom. Na vrijeme su nas zapazili. Tako smo i upisali Likovnu akademiju u Banjoj Luci. Ljudi su nas prihvatili, i gdje god da dođemo mi smo pojava.

 

 

Tamni smo i ističemo se od drugih. Napravili smo sebi marketing i uspijevamo prodati svoje slike. Cijene nas mnogi i dosta ljudi zna za nas. Evo upravo pripremamo izložbu u Minhenu, biće otvorena 3. aprila”,kaže za Source Mersud Selman.
Rijetke su priče u kojima je troje djece iz iste porodice završilo isti fakultet. No, kada se radi o Romima, onda priča dobija dodatni značaj.

 

“Znate kako je kada živite u mahali, tu postoji i ljubomora. Gledali su nas drugačije, jer mi nikad nismo bili vezani za mahalu, niti smo bili previše vezani za Rome. Uvijek smo išli za našim ciljem, da uspijemo u tome što mi volimo. Mislim da nas ni dan danas nisu prihvatili ovakve kakvi jesmo, kao umjetnike. Oni su rekli ‘Šta će im to, to je izrugavanje, o toga ne možete živjeti’. Smatrali su da je bolje da idemo i tražimo po livadi pet kilograma željeza. Mi to nismo htjeli”, priča Selman.

 
Nikakve ih predrasude nisu spriječile da ostvare svoj san. Od prvih svojih djela pravili su stazu za ono što danas čine.

 

“Istina je da smo prve radove izložili na pijaci. Snalazili smo se da bi smo se mogli školovati. Prodavali smo slike po nekih 20 do 30 maraka. Prva moja slika ja bila cvijeće, koju sam prodao za 30 maraka. Tada smo na neki način znali da možemo da živimo od slikarstva. Znali smo i slike davati za hranu. Uđemo u prodavnicu i mijenjamo za namirnice u toj količini novca koliko slika vrijedi. Tako smo se znalazili kroz život da bi opstali”, navodi Mersud.

 

Prve slike su nudili za mizernu cijenu, no danas njihova djela su na zidovima svjetskih galerija i vrijede deset, dvadeset puta više.

 

“Ne vjerujem da ljudi sada kupuju slike zato što smo Romi, mislim da nas cijene kao umjetnike. Mi znamo koliko naše slike vrijede. Neće kupiti sliku čisto iz sažaljenja, jer smo cigani, pa da nam pomognu, i što smo kao završili akademiju. Nije to tako. Danas ljudi cijene naš rad. Sliku kupuje onaj koji zna šta je slikarstvo. Sada sliku prodajem od 2.000 KM pa na dalje. Ima tu slika i koje dajem po 500 do 600 KM. Zovu ljudi iz neke metropole i žele sliku. Zašto onda je ne bih prodao sliku po toj cijeni. Mislim da smo izgradili prezime. Ne može se reći koliko mjesečno možemo zaraditi, jer nekad u mjesec dana nijednu ne prodamo, ali onda u drugom prodamo pet slika. Rijetko se zaista desi da u mjesecu ništa ne prodamo. Mi od toga živimo i lijepo živimo. Moje slike su provokativne. Slika s bananom je naprimjer poruka da nas ne prave majmunima. Slika s novčanicom pokazuje da koliko imamo prijatelja toliko smo bogati, da nije sve u novcu”, priča Selman.

 

Danas su razbacani na sve strane kaže Mersud. Nakon studiranja u Budimpešti, prošle godine se s bratom vratio u Bihać, dok je Selma ostala u Njujorku.

 

“Evo sada vama ekskluzivno govorim da se uskoro selimo u Zagreb i tamo treba da osnujemo jedno preduzeće ‘Brothers Selman’. Kao neku galeriju, radionicu. Akademiju smo završili jer smo imali stipendiju jednog udruženja i znali smo da prodamo neku sliku, tako da smo uspjeli da završimo školu. Predrasude će uvijek postojati. Ja ne mogu reći da mi neko neće jednom kazati ‘Neću ga zaposliti, on je cigan’. Znam dosta ljudi koji imaju loše mišljenje o Romima. Kad bi se možda negdje zaposlio, bilo bi ‘Evo imamo cigana, pazite da nešto ne uzme sa stola’. Toga će uvijek biti, jer smo takvo društvo. Međutim, na sreću nismo svi isti. Mi smo ti koji razbijamo predarasude”, kaže na kraju Mersud.

(Alen Avdić)

“Smatrali su da je bolje da skupljamo željezo, ali mi to nismo htjeli. Znali smo slike davati za hranu, a danas vrijede 2.000 KM”

| Bosna i Hercegovina, Slider, Vijesti, Zanimljivosti |
About The Author
-