SRPSKO-HRVATSKI SPORAZUMI O PODJELI BIH (I DIO): Kako je Stojadinovićev pokušaj stvaranja Velike Srbije završio stvaranjem Banovine Hrvatske

Slobodna Bosna objavljuje feljton o svim srpsko-hrvatskim sporazumima o podjeli BiH u 20. stoljeću. U prvom dijelu donosimo priču o sporazumu Cvetković-Maček kojem je prethodio pokušaj tadašnjeg predsjednika Vlade Milana Stojadinovića da Kraljevinu Jugoslaviju uz pomoć Italije transformiše u Veliku Srbiju. Upravo će Stojadinović, kojeg današnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić navodi kao svog političkog uzora, godinama kasnije biti potpisnik još jednog sporazuma o podjeli BiH između Srbije i Hrvatske…

Piše: Danijal Hadžović

Milan Stojadinović ponovo je popularan u Srbiji. Bivšeg predsjednika Vlade i ministra finansija Kraljevine Jugoslavije na velika vrata u srbijansko društvo uveo je upravo Aleksandar Vučić navodeći ga kao svog neformalnog uzora, pa je u tom duhu i svojoj bivšoj ministrici i aktuelnoj premijerki Ani Brnabić nedavno poklonio knjigu o Stojadinoviću, valjda kao putokaz za politički put kojim bi njegova Srbija treba ići. Slijedom Vučićevih poteza i utjecajni beogradski „Nedeljnik“ posvetio je seriju tekstova Stojadinoviću, kiteći ga titulom „najvećeg premijera u modernoj istoriji“. No, ko je bio zapravo bio Milan Stojadinović i koji je njegov značaj za region danas?

(Milan Stojadinović)

Dolarski multimilioner, srpski patriot i „finansijski genij“. Ovo su bili neki od epiteta koji su u političkom životu Kraljevine Jugoslavije krasili Milana Stojadinovića. Ipak, njegovi posljednji politički potezi bit će obilježeni saradnjom s nacistima i pokušajem stvaranja Velike Srbije, dok je za našu zemlju posebno značajna njegova povezanost, jedna direktna i jedna indirektna, s dva sporazuma koja su za cilj imala podjelu Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske.

Uspon do predsjednika vlade

Nakon ubistva kralja Aleksandra i ponovnog vraćanja demokratije u zemlju, Stojadinović osniva Jugoslovensku radikalnu zajednicu u koju su, pored pripadnika njegove bivše Srpske radikalne stranke, ušli i Jugoslovenska narodna stranka, Slovenska ljudska stranka Antona Korošeca i Jugoslovenska muslimanska organizacija Mehmeda Spahe. S obzirom da se radilo o savezu nekada vodeće srpske, vodeće slovenačke i vodeće muslimanske stranke, ova opcija odnosi uvjerljivu pobjedu na izborima 1935. te Stojadinović dobija mandat od kneza Pavla da formira vladu i tako po prvi put nakon što je u tri navrata bio ministar finansija (1922—1924, 1924-1925 i 1934-1935) postaje predsjednik Vlade.

Nova jugoslovenska vlada vodi izrazito desničarsku politiku, sve bliže sarađujući s nacističkom Njemačkom i Italijom. Stojadinović je procijenio da Francuska, kao do tada glavni pokrovitelj i saveznik Jugoslavije sve više gubi utjecaj i političku moć, a da interes Kraljevine leži u tješnijoj saradnji sa sve jačom Hitlerovom Njemačkom. Hrvatski predstavnici nisu bili dio Stojadinovićeve vlade, a hrvatske težnje za autonomijom nastojao je neutralisati kroz uspostavljanje bliskih odnosa i podršku katoličke Italije i posredno Vatikana.

No, politika zbližavanja s Njemačkom se, dakako, nije sviđala Velikoj Britaniji koja je 1938. započela veliku diplomatsku ofanzivu za smjenu Stojadinovića, te je postalo samo pitanje trenutka kada će mu probritanski orijentisani knez-namjesnik Pavle Karađorđević oduzeti mandat. Britanski stav tada koji je bio i Pavlov, jeste da bez rješavanja hrvatskog pitanja, koje je Stojadinović naprosto pokušao ignorisati, Jugoslavija neće uspostaviti unutrašnju stabilnost niti postati značajan međunarodni faktor. Plan kneza Pavla i lidera Hrvatske seljačke stranke Vladka Mačeka da preko izbora primoraju Stojadinovića na povlačenje nije uspio. Na vanrednim izborima krajem 1938. odnio je uvjerljivu pobjedu i obezbijedio još jedan mandat za sebe. A onda je samouvjeren i siguran u svoju vlast napravio potez koji će okončati njegovu političku karijeru.

Sporazum s grofom Cianom

(Grof Ciano)

Kao uvjereni srpski nacionalist koji je kasnije tvrdio kako je još 1937. nakon sastanka s Vladkom Mačekom izgubio vjeru u Jugoslaviju, Stojadinović je odlučio da hrvatsko pitanje riješi stvaranjem Velike Srbije. Za ovu ideju je tražio podršku u Italiji te je s Mussolinijevim ministrom vansjkih poslova grofom Cianom potpisao tajni sporazum o kreiranju novih granica u Evropi. Sporazum je podrazumijevao da Stojadinovićeva vlada pruži podršku Italiji u zauzimanju Albanije te joj prepusti pojedina područja Dalmacije, a zauzvrat bi Italija priznala Veliku Srbiju. Eventualno stvaranje hrvatske države bilo bi prepušteno volji Italije nakon što bi Srbija preuzela teritorije koje želi.

O detaljima ovog sporazuma knez Pavle je odmah obavijestio Britance. Za njih kap koja je definitivno prelila čašu. Britanci su od Pavla zahtijevali da što hitnije smijeni Stojadinovića. U februaru 1939. za novog premijera je postavljen Dragića Cvetković, „sa specijalnom misijom rješavanja hrvatskog pitanja“. Hrvatsko pitanje Cvetković je u konačnici odlučio riješiti podjelom Bosne i Hercegovine.

Sporazum Cvetković-Maček

Nakon više od šest mjeseci pregovora, 26. augusta 1939. predsjednik jugoslovenske vlade Dragiša Cvetković i lider HSS-a Vladko Maček sklopili su sporazum Cvetković-Maček kojim je dogovoren Mačekov ulazak u vladu i reorganizacija jugoslovenske države. Glavni rezultat sporazuma bilo je stvaranje Banovine Hrvatske, čije je proglašenje bio prvi akt nove vlade. Dok su druge banovine u tadašnjoj Jugoslaviji bile samo administrativne oblasti (slično kao danas kantoni u BiH), Banovina Hrvatska dobila je niz autonomnih mjerodavnosti. U historiji je postala poznata kao „mačekovsko rješenje hrvatskoga pitanja”.

U sastav Banovine Hrvatske su ušli veliki dijelovi BiH na potezu od Livna na zapadu, Travnika na sjeveru do Stoca na Jugu (ostali teritorij BiH ostao je u okviru svojih prethodnih banovina: Vrbaske, Drinske i Zetske).

Hrvatskoj je utvrđen teritorij te njezine ovlasti, koje su uključivale poljoprivredu, trgovinu, industriju, šume, rudnike, građevine, socijalnu politiku i zdravstvo, tjelesni odgoj, prosvjetu i unutarnju upravu. U nadležnosti države ostali su vanjski poslovi, vojska, policija i vanjska trgovina. Banovina je za Hrvate imala veliko značenje, budući da je njome obnovljena hrvatska državnost, konsolidiran je nacionalni prostor, a zadobijena je i toliko željena autonomija od Beograda.

(Jutarnji list od 30. augusta 1939. govori o svečanom dolasku Hrvatskog narodnog zastupstva na čelu s Mačekom, novog bana Šubašića i Košutića na Markov trg i u zgradu Hrvatskog sabora, pred postrojem Zaštite)

Na čelu Banovine Hrvatske nalazio se ban za kojeg je imenovan Ivan Šubašić. Ustrojem Banovine Hrvatske pokrenuto je pitanje preuređenja Jugoslavije prema federativnim načelima. Banovina Hrvatska trebala je biti samo prvi korak kao ustroju Jugoslavije kao federacije sastavljene od tri jedinice. Slovenci su također trebali dobiti svoju federalnu jedinicu, a ostatak zemlje, uključujući i preostale dijelove BiH bi postali dijelom tzv. „Banovine Srpske zemlje“. Ovakve ideje nailazile su na veliki otpor od Jugoslovenske muslimanske organizacije koja je okupljala bh. muslimane i zagovarala autonomiju Bosne, makedonskih nacionalnih krugova kao i skupina u Crnoj Gori koje su zagovarale obnovu crnogorske državnosti.

Sa srpskih nacionalističkih pozicija protiv hrvatske autonomije pobunila se Srpska pravoslavna crkva, pro-nacistička organizacija Dmitrija Ljotića – Zbor, ali i srpsko stanovništvo koje je ostalo unutar Banovine Hrvatske. S hrvatske strane glas protiv Sporazuma digao je ustaški pokret, tada u emigraciji, koji je „poviesnu“ hrvatsku granicu vidio na Drini. Protiv je bila i Komunistička partija koja je zagovarala autonomiju BiH.

Od početka je bilo jasno da će srpsko-hrvatski konsenzus o podjeli Jugoslavije na tri federalne jedinice imati velike otpore na svim stranama. Ipak Drugi svjetski će spriječiti da ovaj plan ikada do kraja bude ostvaren.

Kada je 25. marta 1941. Jugoslavija pristupila Trojnom paktu, dva dana kasnije u Jugoslaviji se desio državni udar koji je predvodio Dušan Simović, čime je srušena vlada Cvetković-Maček. Dvije sedmice nakon toga Wermacht je napao i u nekoliko dana pregazio Kraljevinu Jugoslaviju. Na teritoriji Jugoslavije će doći do uspostave ustaške države NDH, pronacističke vlade Milana Nedića u Srbiji, građanskog rata, genocida i međusobnih klanja između naroda. Ideje u duhu sporazuma „Cvetković-Maček“ i obnovi Jugoslavije kao trojedne kraljevine nastavit će živjeti tokom rata kroz četnički pokret. Ipak, pobjedu će u konačnici odnijeti Narodnooslobodilački pokret koji će zemlju organizovati kao federalnu državu, ali sa 6 republika i 2 autonomne pokrajine.

Junak s početka teksta, Milan Stojadinović političku karijeru će okončati neslavno. Godinu dana nakon smjene s pozicije premijera je interniran iz Beograda. Jedno vrijeme je pod policijskom nadzorom bio primoran da boravi i na sarajevskoj Ilidži. Iako je nakon pristupanja Trojnom paktu Hitler htio da vidi Stojadinovića na čelu jugoslovenske vlade, tadašnje vlasti su imale drugačije planove s njim. Najprije je 18. marta 1941. izgnan na teritoriju Grčke, a zatim predan Velikoj Britaniji „na čuvanje“. Godine 1948. Stojadinović je otišao u Argentinu, Buenos Aires, gdje će provesti ostatak života. Upravo u ovoj zemlji, šest godina kasnije, susret će se s liderom Nezavisne Države Hrvatske, Antom Pavelićem, predvodnikom projekta genocida nad Srbima na teritoriji ove marionetske države.

Srušen zbog odbijanja da izađe hrvatskoj politici u susret i pokušaja da stvori Veliku Srbiju, Stojadinović će sramnim sporazumom s Pavelićem sada pokušati da ostvari i jedno i drugo – proširi granice Srbije i dozvoli Hrvatima da formiraju svoju nacionalnu državu.

Za nadati se da ovo nije i Vučiću na umu kada Stojadinovića navodi kao svog uzora.

(Nastavit će se…)