Taj vreli sarajevski srpanj nekako nas je nepovratno promijenio, i iz Sarajeva smo se vratili drukčiji. Kasnije je to Maganja objašnjavao tezom da smo u Sarajevo otišli kao novinari, a vratili se kao ljudska bića.

Piše: Boris Dežulović (BH Dani, 5. april 2002. godine)

Morate znati da je za to doba – a riječ je o samom početku ljeta 1992. godine, grdom onom vremenu kad je i odlazak u Pakistan bio dobra ideja – to bio sasvim razuman i inteligentan plan: ući, dakle, u opkoljeno Sarajevo kroz – kanalizacijske cijevi. Operacija je isplanirana u čuvenoj Mirovoj trattoriji Stefanel, našem ratnom štabu, zasnovana na sasvim logičnoj pretpostavci da Butmir i Sokolović-Kolonija, odsječena predgrađa do kojih se moglo doći preko Igmana, imaju “kanalizacijsku vezu” sa Sarajevom.

Uostalom, to je bio jedini način koji nam je nakon cijele večeri i desetak boca vina mogao pasti na pamet – zračni most je, naime, bio otvoren samo stranim novinarima.

Kasnije te večeri – više u zoru, zapravo – nas trojica smo u mom tadašnjem podstanarskom stanu plan razradili do detalja, uključujući nekoliko kilometara špaga za slučaj da se izgubimo u kanalizacijskom labirintu, ražnjiće za štakore ukoliko se boravak unutra otegne i ružičastu Volkswagenovu “bubu” ako nas četnici uhvate. Zašto “bubu”? Duga je to priča, ispričat ću vam kasnije. Uostalom, Futy je već bio toliko pijan da je zaspao u mom krevetu, u starim, prljavim “adidaskama”.

Mamurni smo oko podne dobauljali do redakcije, ali glavni urednik Slobodne Dalmacije, legendarni Joško Kulušić, nije imao razumijevanja za naš genijalni plan. Fotograf Maganja i ja ostali smo tako u Splitu, dok je Futy spakovao stvari i otišao – fakat, jebote! – s planom da kroz kanalizaciju uđe u Sarajevo. Popili smo kavu u buffetu Radost i pozdravili se. Tada sam zadnji put u životu vidio Futyja.

* * *

Imao sam već nekog iskustva s gradovima u okruženju – bio sam u Vukovaru, Dubrovniku i Mostaru – ali nije to iskustvo bilo od nikakve pomoći. Nije oko Sarajeva postojao nikakav, ni najuži koridor, nekakvo kukuruzište kao u Slavoniji, more kao u Dubrovniku ili barem dva metra ceste, pa makar na nišanu tenkova i snajpera, kao na ulazu u Mostar. Prošla su već gotovo tri mjeseca otkako je Sarajevo pod opsadom, i Maganju i mene više ništa nije zanimalo nego kako ući u taj grad. Frustrirani, svakodnevno smo u Mirovoj trattoriji put Sarajeva ispraćali reportere AP-a i Reutersa, New York Timesa i Le Mondea, Repubblice i BBC-a, šminkere s pancirkama, laptopima i posljednjom japanskom foto-tehnikom, koji su u Splitu presjedali na UNPROFOR-ove “herculese”, satelitskim telefonima rezervirali sobe u “Holiday Innu” i Miru plaćali redakcijskim karticama. Naposljetku smo svakodnevnim moljakanjem slomili Kulušića i dopustio nam je da pokušamo.

Prvi pokušaj – preko Sokolović-Kolonije i Butmira – zapeo je na aerodromskoj pisti, odakle su tenkovi tukli Dobrinju i nije bilo šanse niti za noćni prelazak. One večeri kad su Danska i Njemačka igrale finale Europskog nogometnog prvenstva – sjećam se jer smo za danskog fotografa Jorgena cijeli dan tražili akumulator za televizor – na kraju smo, u polupijanu očaju, pitali čak i za kanalizaciju. Uz smijeh su nam objasnili da su tim predgrađima Srbi u Ilidži čak i kanalizaciju presjekli. Pitali smo, jasno, i za Futyja – morali su zapamtiti toga luđaka duge kose i neobičnog slovensko-srpsko-hrvatskog naglaska – ali njega tamo nitko nije vidio. Pamte, doduše, jednog Slovenca, novinara, koji se muvao tuda, ali taj se zvao Ivo Štandeker. Tada još nismo znali da je jedna od granata na Dobrinji, koje smo gledali s tavana u Butmiru, bila i njegova. Izdahnut će nekoliko sati kasnije, jer Srbi nisu dopustili njegov transport do koševske bolnice.

Drugi put smo pokušali dva tjedna kasnije, s druge strane, preko Kiseljaka. Za nas koji smo rat u Bosni i blokadu Sarajeva pratili preko televizije bio je to pravi šok: ne samo da smo u Sarajevo mogli bez problema, već smo na zadnjem punktu HVO-a dobili i pratnju srpske milicije s Ilidže, koja nas je – nakon pića s “braćom Hrvatima” – preko desetak barikada dovela do Stupa, predavši nas opet HVO-u. Tad smo prvi put – a prošla su samo tri mjeseca otkako je počeo rat u BiH – iz prve ruke čuli priče o zajedničkim operacijama protiv “balija” i razmjeni oružja, municije, nafte i hrane između Srba i Hrvata.

Još pod dojmom zajedničke rakije sa četnicima s Ilidže i haveoovcima iz Kiseljaka, našli smo se na Stupu – “samo pravo, samo pravo” – i odjednom je, iz općeg košmara, ispred nas izronio spaljeni kostur zgrade Oslobođenja. To je, dakle, to – pogledali smo se Maganja i ja: uspjeli smo! Urlali smo poput idiota deset minuta, polijevajući se pivom, praćeni pogledima Sarajlija koje nakon stotinu dana opsade zacijelo nije moglo iznenaditi mahnito deranje iz automobila, koliko možda njegova splitska registracija.

* * *

Taj vreli sarajevski srpanj nekako nas je nepovratno promijenio, i iz Sarajeva smo se vratili drukčiji. Kasnije je to Maganja objašnjavao tezom da smo u Sarajevo otišli kao novinari, a vratili se kao ljudska bića. Bilo je nešto u tome: u Sarajevo smo zaista išli vođeni profesionalno-avanturističkim izazovom da budemo prvi “domaći” novinari tamo. Ufurali smo se zaista u tu priču, odlazili na terene overdozirani adrenalinom, vozili planinskim makadamima automobile pune piva, trave i Stevie Ray Vaughana, i naučili sve one filmske fore s falsificiranjem dozvola, tajnim snimanjem u punoj vožnji, prepoznavanjem zvukova granata i skrivanjem filmova u mom konjskom repu: Futy nam je čak bio nabavio i injekcije morfija – to je kao bila nekakva fora među novinarima, za slučaj teškog ranjavanja – zajebavajući se da ne treba baš uvijek čekati da te pogodi granata i pričajući kako se jednom ubo morfijem, za primirja u Pakracu, iz čiste dosade. Kasnije smo čuli da je takvu injekciju sam sebi zabio i nesretni Ivo Štandeker, onoga dana kad smo iz Butmira čeznutljivo gledali obrise Aerodromskog Naselja, očajnički zavidjevši novinarima koji su tamo, preko puta.

Pamtim i kad se dogodila ta dramatična evolucija novinara u čovjeka. Drugog ili trećeg dana, na jednom od sarajevskih raskršća, Maganja je prišao nekolicini stranih novinara koji su poput lešinara čekali da snajper nekoga pogodi, i stao vikati na njih na svom perfektnom livanjskom, jer drugog jezika nije znao. Toga dana prestali smo trčati preko raskršća – j**o snajper! – strašno ponosni kad su nam prijatelji rekli da smo postali Sarajlije, jer novinari se, kažu, od Sarajlija razlikuju po tome što nose pancirke i trče preko raskršća. Od tada, bilo mi je gotovo neugodno predstavljati se novinarom: romantična slika ratnog reportera s injekcijom morfija u džepu raspala se upravo u Sarajevu.

Cijeloga tog boravka u Sarajevu nismo se, na primjer, nasmijali – a nije da je nedostajalo smijeha – kao onoga jutra u hotelu “Holiday Inn” kad smo pili kavu s kolegama “ratnim reporterima”. U pancirkama i pod šljemovima, ta su arogantna i komična stvorenja s akreditacijama raznih si-en-enova i aj-ti-enova doručkovali svoje ham and eggse i najozbiljnije nas pitali idemo li i mi na Pale. Nismo iz prve shvatili, dok nam nisu pokazali pano na recepciji, neobično sličan onome u lobbyjima dalmatinskih hotela, s plakatima koji pozivaju na izlete na Kornate ili Mljet. Samo što je ovaj pozivao na Pale, s detaljnim programom – “polaskom autobusa UNPROFOR-a u 11,00 h, ručkom na Palama, razgovorom s visokim funkcionerima SDS-a i povratkom u 19 sati”.

Tko zna jesu li ti šminkeri – Maganja me molio da ih pitam tko im pegla pancir-košulje – ikad shvatili zašto smo se onako luđački smijali. Kasnije smo ih pitali i jesu li možda vidjeli jednog dugokosog, opičenog fotografa koji se stalno smije – Futy ga zovu – ali nitko nije čuo za njega. Poslije se mislim: jebi ga, u kojemu su to svijetu ovi pit-bull terijeri sa zlatnim American karticama uopće mogli susresti našega Futyja?

U Split smo se jedva vratili: dani u stanu Zlaje Dizdarevića, danas ambasadora BiH u Hrvatskoj – eto, da i ja poznajem jednog ambasadora! – uz pite od riže i kavu od slanutka bili su naše najljepše ratno iskustvo, i najozbiljnije smo Maganja i ja razmišljali da ostanemo u Sarajevu. I da nisam tada s Predragom i Viktorom radio u Slobodnoj podlistak Feral Tribune, ne bih se ja ni vratio u Split: u Sarajevu je bilo bolje. Bilo je, zapravo, poštenije: i na Marijin-Dvoru, i na brdu Žuč, i na Vrbanja mostu, i oklopljenom Kulin-banu, u bjesomučnoj jurnjavi prema Dobrinji, ja sam – za razliku od Splita – uvijek znao odakle dolaze meci.

* * *

U Sarajevo smo otišli još jednom, pet mjeseci kasnije, u prosincu 1992. godine, ovoga puta preko Ilidže i Kasindolske ceste, sada već kao iskusni veterani rata u BiH. Pamtim Sarajevo koje je, za razliku od ljeta, već polako posustajalo i predavalo se ravnodušnosti i apatiji, poput osuđenika na smrt, , onako kako se jedne noći predao Ensar Dželmanović, prva žrtva sarajevske ratne zime 1992. Ipak, bilo je još života u tom čudesnom gradu, a svakako više nego u onome iz kojega sam dolazio, a koji nije bio okružen topovima, snajperima i PAM-ovima.

Bilo je to moje posljednje ratno-reportersko iskustvo: kad smo uoči Božića naš iznajmljeni audi “dizelaš” parkirali među one avione- -spomenike na sarajevskom aerodromu i nekakvim čudesnim vezama našli mjesto u “herculesu” – jer se ni preko Stupa ni preko Ilidže više nije moglo – nisam još znao da će za mjesec-dva hadezeovska banda okupirati Slobodnu Dalmaciju, da ćemo Viktor, Predrag i ja opet biti na ulici, zapravo više u Mirovoj trattoriji, i da ću adrenalin prašnjavih i blatnjavih automobila s natpisom “PRESS” na vjetrobranu za koji mjesec zamijeniti adrenalinom Ferala i bitke koja nas je čekala u redakciji koja će pod opsadom biti duže od Sarajeva.

A nisam znao ni to da je baš nekako tih dana, dok smo kod Zlaje pili iz Splita prošvercanu crnu vecchiju i pjevali Ako pitaš gdje sam sada, ne idem iz ovog grada, sve je moje ovdje ostalo… – tko zna, možda baš onoga dana kad sam tjerao Zlaju da potegne svoje veze u UNPROFOR-u i sazna što je bilo s Futyjem – među onom sedmoricom nesretnika koje su prozvali u zatvoru u Foči, bio i Alojz Krivograd, luckasti dugokosi fotoreporter kojega su svi u zatvoru zvali Futy, poznat po čudnom slovensko-srpsko-hrvatskom naglasku, glasnom smijehu i zajebanciji da će mu doma u Sloveniji zatvor biti uračunat kao beneficirani radni staž. Kad su mu vezivali ruke i trpali ga u kamion, Futy je, pričaju svjedoci, bio kratko ošišan, navodno zbog buha koje su se pojavile u zatvoru.

Kamion se zaustavio dvadesetak kilometara daleko od Foče. Sedmorica zatvorenika pred uperenim cijevima pješačila su šumom još neko vrijeme, dok nisu došli pred nekakvu jamu oko koje je tlo bilo prekriveno otpalim lišćem i čahurama metaka. Tu su, j**o im pas mater, ubili Futyja.

* * *

Mnogo godina kasnije, početkom 2001., Komisija za traženje nestalih osoba BiH dobit će anonimnu dojavu o masovnoj grobnici u jednoj jami kraj Foče. U lipnju iste godine grobnica je otkrivena u jami Piljak, dvadesetak kilometara daleko od Foče: među osamdesetak tijela, istražitelji Međunarodnog ureda za nestale osobe otkrit će i stare, istruljele “adidaske”, iste “adidaske” u kojima je Futy zaspao u mome krevetu one pijane noći kad smo planirali proboj u Sarajevo.

I danas, dok pišem ove retke, točno vidim kockaste stolnjake Mirove trattorije, i čujem onaj nevjerojatan smijeh, tu je negdje, za našim stolom, pije pivo i brzo, nerazgovjetno priča kako se onoga ljeta 1992. godine muvao oko Mostara i onda odlučio ući u okruženo Goražde, i kako su na planini Grebak, u uskom koridoru pred Goraždem, četnici zarobili njega i vodiča, te ih odveli u zatvor u Foču. A onda ga mi zajebavamo da vjerojatno odatle i dolazi prezime Krivograd: umjesto kanalizacijom u Sarajevo, odlučio je otići u Goražde – naprosto je, eto, izabrao krivi grad. Pa se Futy dugo, dugo i glasno smije, onako zarazno kako samo on zna, sve dok više nitko ne može izdržati i dok se cijela Mirova trattorija ne počne tresti od razuzdana smijeha.

Osim, jasno, onoga stola u kutu. Ali u kojemu bi to uopće svijetu ti novinarski šminkeri s vizitkartama u srebrotisku mogli razumjeti našu zajebanciju? Tko bi mogao razumjeti nezaboravnog Alojza Krivograda Futyja, čudaka koji je one noći u Mirovoj trattoriji, kad smo se uz punjene paprike i crno vino ispovijedali jedan drugome, doslovce ovako opisao svoj životni san: nabaviti ružičastu “bubu” i hermetički je zatvoriti da se može ući samo kroz krov, potom je napuniti vodom i raznim ribama, pa sjesti u nju i voziti je s maskom i disalicom na licu. “Jebi ga, Futy, kakav ti je to životni san?”, upitao ga je Predrag. Nije to, međutim, bio njegov san – objasnio nam je – već u takvoj vožnji susresti policajca i vidjeti mu lice. “Eto, to ti je moj životni san!”

I tko zna, jebi ga – pomislim koji put – da je Futy toga ljeta 1992. umjesto svog legendarnog, izrešetanog plavog “sunbeama” imao “bubu”… Ako ništa drugo, rekao bi on, vrijedilo bi vidjeti facu tom četniku: “Jebeš mater!”

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)

Related posts:

SILAJDŽIĆEVA ČETIRI ¨NE¨ – HARIS SILAJDŽIĆ PROPUŠTA 14. APRILA 1992. U WASHINGTONU ZATRAŽITI PODIZANJE EMBARGA NA ORUŽJE Kako sam svjedočio tajnoj operaciji Hrvata i Bošnjaka u deblokadi Sarajeva U oktobru 1992. Prlić, Stojić, Praljak i Petković su sa Ratkom Mladićem razgovarali o podjeli BiH Igrala za ‘šteku cigara’: Ono što (ni)ste znali o Nadi Đurevskoj… Ničiji čovjek: Sergej Barbarez želi raditi u bh. nogometu, ali ne može jer je NIŠTA po… Jeziva prošlost Nenada Stevandića, sve o njegovoj saradnji sa Arkanom, Ećimom, Dodikom… Ram za sliku munafika kojem je laž najomiljenije oružje: Delić ostavio u amanet da mu Muslimović ne dolazi na dženazu! Dubok je krvavi trag koji je iza ovog starca ostao u BiH… Neka ga je stigla pravda! Ali, da li je prekasno?! Da li je Ratko Mladić ubijao srpsku djecu: Šta su ovi mladi vojnici vidjeli tog jutra zbog čega su morali biti likvidirani?! Do kada će Federacija BiH plaćati oficire koje je odlikovao Franjo Tuđman i koji su učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu protiv BiH?

Šta je meni Sarajevo: Je*o snajper! Trećeg dana u opkoljenom gradu, kao prave Sarajlije, prestali smo trčati preko raskršća…