Stop nauci i znanju: Da li smo zaslužili ovakav Krizni štab u doba korone?!

Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

 

Nekako baš uoči pohoda korone na Evropu u Sarajevu umro je profesor Muhamed Filipović. Gledano iz sadašnje perspektive možda i na vrijeme. Već u dubokoj starosti (91 godina) i ophrvan staračkim bolestima, bio bi savršena meta za ovu pošast koja je zaustavila život na Zemlji, ali i za ovdašnji zdravsteni sistem koji, pokazalo se, zapravo i ne postoji.

 

Njegov odlazak, mnogi su već rekli, veliki je gubitak za ovu zemlju i njen intelektulni i duhovni život.  I taj gubitak se dogodio upravo kada je započinjalo nešto novo – nepoznata bolest koja ubija ljude i koja je privremeno zaustavila život na zemaljskoj kugli.

 

A malo je ko obilježio duhovni i intelektualni život BiH u posljednjih gotovo stotinu godina kao što je to slučaj sa Muhamedom Filipovićem.

 

U javnom životu i svojim brojnim tekstovima svih formata bavio se širokim spektrom tema – od političkog i društvenog života do najtananijih pitanja kulture i duha čitave zajednice.

 

Muhamed Filipović je bio akademik u renesansnom smislu te riječi. I gospodin u šeširu kojeg je poznavala sva Bosna i Hercegovina. On je bio taj koji je svojim djelom i akcijama mijenjao intelektualni, duhovni i politički život ove zemlje. Bio je autoritet koji se, čak i onda kada ga nisu voljeli, poštovao.

 

muhamed-filipovic

 

Zašto pomen o akadamiku Filipoviću usred globalne pandemije i straha od opasnog virusa koji je tu pored nas?

 

Taj virus pojavio se kao medicinski problem, ali je odmah postao i društveni. Jedna je nepoznanica sam COVID-19, ali je još veća ona koja traži odgovor na pitanje – kako dalje sa čitavom organizacijom života za ljude, bez obzira na jezik, vjeru ili boju kože. Filozof Boris Buden  u jednom intervjuu kaže da je ovo bila samo „generalna proba“ za nova iskušenja koje stižu na društvenu i historijsku scenu svijeta.

 

Ta nova iskušenja BiH je dočekala kao kugu u Adrićevim djelima – gola i bosa.  Znamo svakako da je, u svojoj luđačkoj dejtonskoj košulji, nefunkcionalna i neefikasna kao država i duboko podijeljena etničkim podjelama i političkim sukobima.  Ali ovaj put je neprijatelj došao izvana, te napao sve istovremeno. Racionalno gledano, bio je to dovoljan razlog za zajednički odgovor. I bio je u jednoj mjeri – zatvaranju granica, koji jeste, objektivno gledano, i zaustavio upad korone na velika vrata u državu.

 

Sve drugo je ostalo isto;  sukobi, svađe i zaštita svog komada nacionalno-političke teritorije. I dobro – nismo ništa drugo ni očekivali.

 

Onda nam se, u vremenu korone, ukazao naš Krizni štab. Štab koji već punih mjesec dana izluđuje naciju svojim ad hoc mjerama, neznanjem, nekompetentnošću, unutrašnjim sukobima i kontradiktornim saopćenjima, a vrlo često i bahatošću prema građanima koji to, ni krivi ni dužni, moraju da trpe.

 

Najmanje u svemu ovome ima struke, ljekari i naučnici medicinske struke koji imaju znanja nisu u kriznim štabovima, niti su tu stručnjaci iz drugih oblasti koji mogu pomoći da se virus obuzda i zaštite građani, ali i društvo u cjelini. Tek poneki medij i novinari ukazuju na svu pogubnost djelovanja ekipe zvane Krizni štab.

 

Izostao je ovdje i odgovor akademske zajednice. Jedan od onih koji nikada nije ostajao nijem na društvene devijacije oko nas, makar ponekad i nije bio u pravu, upravo je bio profesor Muhamed Filipović. Takvih intelektualnih pojava u našem javnom životu je sve manje. Malo je onih koji imaju i kapacitet da mogu u ovakvim prilikama nešto smisleno reći, a oni koji mogu, sabijeni su, svojim ili tuđom voljom, u mišje rupe.

 

U Njemačkoj je grupa najistaknutijih članova akademije i naučnika svih profila na samom početku pandemije dala svoje stručno mišljenje i preporuke šta da radi njihovo zdravstvo, ali kako i društvo u cjelini treba da djeluje u ovoj kriznoj situaciji. To su preporuke po kojima danas tamo djeluju svi, od Angele Merkel do hiljada onih koji učestvuju o borbi protiv novog neprijatelja. Zato i imaju najbolji odgovor na pandemiju.

 

Mi od toga nemamo ništa. I ono malo što je ostalo, vlast koristi priliku da otme i usmjeri tamo gdje to njoj odgovara. Tako je ostalo neprimijećeno da je Kanton Sarajevo, u ime mjera za borbu protiv koronavirusa, iz budžeta ovih dana uzeo preko dva miliona maraka namijenjenih za ravoj nauke.

 

Nemamo mi više ni Akademije nauka i umjetnosti BiH, čiji je član bio profesor Filipović, koja je u stanju da, poput Njemačke, cijelom društvu ponudi najbolje savjete i preporuke šta da se radi u ovakvoj situaciji. Nemamo, jer je ta naša Akademija posljednjih 30 godina sistematski uništavana i svođena na margine društvenog i javnog života.

 

Ali,  zato imamo ljude na čelu kolone u borbi protiv korone, kojima je glavna aktivnost koliko će građana Sarajeva pohvatati na ovdašnjim planinama tokom vikenda.  Pa će onda obići  jarane koji „renoviraju“ kafić uz dreku i buku turbo zvijezda sa Čengić Vile. Prije toga vjerovatno su već rasporedili ona dva miliona KM za nauku.

 

Šta će nam nauka i tamo neki stručnjaci – epidemozi,  doktori za molekularne genetike, ekonomisti, psiholozi, sociolozi, filozofi, komunikacijski eksperti i svi drugi koji treba da predstavlju ozbiljnu naučunu i akademsku zajednicu?!

 

Već smo u drugom mjesecu vanrednog stanja koje je zaustavilo privredni život zajednice, a nemamo niti jedne konkretne mjere za spas ekonomije, firmi i radnika u njima.

 

Naš „Krizni štab“ nema autoritet ni kod jedne misleće glave u ovoj zemlji – zato i jeste slika i prilika jednog urušenog društva u cjelini.

 

Svi to gledamo šutke, uključujući i kompletnu akademsku i intelektualnu zajednicu u Sarajevu i BiH. Nema više Tunje, niti bilo koga drugog da na sve što se dešava odgovori jezikom znanja, ali i stava.  To je stanje nacije u doba korone ali i racija i hapšenja građana,  kao jedine ponuđene mjere koju trenutno imamo u borbi protiv opasne bolesti.

 

Ali naš „Krizni šab“ nije takav kakav  jeste slučajno. On je tu upravo po mjeri vlasti koju imamo; ta bahata politička aždaha  misli, u to sam potpuno siguran, da ovaj narod ništa bolje i ne zaslužuje. Ovdje su se oduvijek represija i sila cijenile više od nauke i znanja.

 

Zato uprkos i nauci i znanju, koje nam sada trebaju više nego ikad, kako bismo pobijedili medicinski ali i društveni virus koji nam je zaustavio život, ovdje će naš „Krizni štab“ nastaviti da jaše.

 

Po svima nama.

 

Dokle?

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

Stop nauci i znanju: Da li smo zaslužili ovakav Krizni štab u doba korone?!

About The Author
-