Tarik Filipović: Srbija i Hrvatska moraju biti prijatelji Bosne, a ne lažna ruka.

Tarik Filipović: Srbija i Hrvatska moraju biti prijatelji Bosne, a ne lažna ruka
Filipović: Trudim se da uvijek budem zadovoljan.

Lik i djelo Miroslava Ćire Blaževića inspirirali su Tarika Filipovića za jedinstvenu monodramu “Ćiro”, čija je pretpremijera vrlo simbolično zakazana za 3. mart u Centru za kulturu općine Travnik, rodnom gradu trenera svih trenera. Dan poslije, 4. marta, “Ćiro” će biti izveden u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica, rodnom gradu harizmatičnog glumca i jedne od najvećih TV zvijezda na ovim prostorima.

Zvanična premijera bit će upriličena 11. marta u zagrebačkom satiričnom kazalištu “Kerempuh”, na Tarikov 45. rođendan. Nakon dugogodišnjeg prijateljstva s Ćirom, Tarik će publici dati uvid u svoj doživljaj ovog duhovitog, osebujnog i neponovljivog nogometnog trenera, kojem je njegovo slavno “sine moj” dalo neizbrisiv osobni pečat, kao i njegova neposrednost, ali i ekscentričnost.

O svemu tome i o onome šta je Ćiro Blažević predstavljao za Tarika tokom njegovog sazrijevanja kao čovjeka i strastvenog nogometnog navijača, govorit će se u ovoj monodrami, a u razgovoru za “Dnevni avaz” Zeničanin, koji sa suprugom Lejlom i sinovima Armanom i Dinom živi u Zagrebu, govori o nastajanju monodrame, snimanju filma o Anti Gotovini, prijateljima, glumačkim počecima, svojoj Bosni…

Porodične tragedije

Recite nam je li Ćiro prisustvovao probama te koliko je uopće svojim sugestijama učestvovao u nastajanju monodrame?

– Nije prisustvovao probama nego smo se nalazili. Ja sam ga, onako, novinarski intervjuirao, snimao, sakupljao informacije, plus ono što sam znao, plus moja mašta… Tako sam složio priču, koja je na realnim temeljima obojena mojoj maštom. Ni na čemu nije insistirao posebno. On je imao zanimljiv život, samo mi je rekao da neka konkretna imena i konflikte ne spominjem nego smo pratili njegovu priču i snalaženje kroz život, od Bosne preko Švicarske do poslova koje je radio tamo, Irana, Kine, opet Bosne… U sat i 15 minuta stade cijeli život, na preskok i spontano. Cijela priča je kako on dolazi u park da snimi intervju sam sa sobom, nezadovoljan novinarskim radovima prije toga, i da napravi intervju svih intervjua s trenerom svih trenera. I tako počinje…

Postoji li neki dio iz njegovog života koji Vam je bilo teško postaviti na scenu?

– Nije mi ništa bilo teško postaviti zato što je cijela predstava narativna. Sve je emocija i sve je u tekstu i sve je u meni.

A Vama, poznato je, emocije nisu problem.

– Pa da, najviše volim predstave koje vam daju dosta prostora za smijeh, ali i dosta prostora za nešto što se zove život. Kao, recimo, Ćirin život, u kojem je on bio svjestan svega, ali mu nije išlo baš glatko uz neke porodične tragedije i svašta nešto. Mislim da sam dobio ono što sam htio, ono, što ja kažem, vreću suza i vreću smijeha. I to mi je najdraža receptura u predstavama, kada odeš s nekom knedlom u grlu, a u biti se smiješ mnogo. Ujedno postaviš neka pitanja publici i daš neke odgovore, koji možda malo i zabole.

Imate li tremu uoči premijere, posebno zbog gradova u kojima igrate?

– Nije to stvar treme, više uzbuđenje da vidim kako će prva pubika reagirati. Do sada sam pred nekoliko ljudi igrao i svi oni koji su vidjeli, veoma su zadovoljni, čak i prezadovoljni. Nadam se da ću pogoditi ukuse publike. Počinjem od toga da sam ja zadovoljan, a rijetko kad sam zadovoljan. Nekako mislim da sam dobio ono što sam htio.

Kažete da ste rijetko zadovoljni, ali da ste sada baš. Zašto?

– Siguran sam da će se dopasti ljudima koji vole teatar. Komentari su bili da im je predstava od sat i 15 prošla kao dvadeset minuta. Znači da im je lijepo i da ih uvučeš u priču, koja je malo bajka, malo basna, malo Bosna, malo komedija, malo tragedija.

Postoji li više bajki u Bosni?

– Ja je uvijek gledam bajkovito. Dotičemo se i tog dijela u kojem Ćiro i ja mislimo apsolutno isto. Nama je Bosna i ljubav i rana, kao i svim ljudima koji imaju dobre namjere. Ali, opet kažem, a to se Ćiro pita na sceni, a u biti se pitam ja i privatno: “Kako država za Ginisa može imati toliko neprijatelja unutar međunarono priznatih granica? Toga nigdje nema.” A opet se Ćiro pita, ustvari ja, kako je moguće da neko navija protiv BiH, a rođen je tamo i baš citirat ću tekst: “Disao je isti zrak, kao i ti igrači, istu vodu pio, u istom redu dokumente čekao, a onda se veseli njihovom neuspjehu.” Ćiro je prošao cijeli svijet, a to nije sreo. Bosna je u nama koji je volimo i Bosne će biti, ovako ili onako, svidjelo se to nekome ili ne.

Način života

Koliko uopće pratite situaciju u našoj zemlji, društvenu, socijalnu, političku…?

– Ma, pratim, neću reći nažalost, jer me to uvijek živo zanima. I pratim i strepim na dnevnoj bazi. Fali nam jedan čovjek s harizmom koji će reći: “Sad je dosta! Idemo se baviti normalnim stvarima.” Kao da se u toj političkoj sceni poigravaju s nama, kao da se ne žele dogovoriti, kao da ne žele da ljudi imaju neke plaće, da sarađuju, da radimo na tome da nikome ne smeta ništa, ni bilo koja bogomolja niti praznik. Jednostavno, ljudi, hajmo raditi. Hajmo raditi predstave, hajmo se baviti sportom, hajmo na koncerte… Nađimo neko rješenje i hajmo se budalaštinama više ne baviti. Srbija i Hrvatska moraju biti stubovi koji će jamčiti sigurnost. Ne lažna ruka nego najveći prijatelji Bosne i Hercegovine, ali iskreni prijatelji.

Razgovarate li s Ćirom o Bosni?

– I Ćiro je jako vezan za BiH i imamo dio gdje priča o jezicima koje govori. Čim otplovimo u nekoj priči, on počne razgovarati kao da mu je 17 godina i kao da je u Travniku. On meni stalno govori: “Ja i ti smo rod, ja sam ti amidža.” Ja njega volim takvog kakav je. I da nije imao uspjeh, on je čovjek koji mi odgovara, volim provoditi vrijeme s njim i mislim da su simpatije obostrane.

Svojevremeno ste imitirali Ćiru na TV-u, a jednom se čak i naljutio.. Kako reagira kada ga imitirate pred njim samim?

– Njemu će neko zloban reći: “Što se Tarik zeza”, a ja sam mu objasnio da bih ja bio veoma počašćen da me neko imitira i da me dobro imitira. Znači da sam mu dovoljno zanimljiv, kao prvo, a drugo, da se ima čega uhvatiti i da ima o čemu pričati. Malo je ljudi koji bi mene inspirirali da idem raditi predstavu o njima. Tako da mislim da bi on trebao biti sretan i nadam se da će mi nakon premijere reći: “Hvala, sine.” Njegov sin je gledao predstavu i veoma je zadovoljan i sretan tako da se nadam da će i Ćiro biti.

I Vaša supruga Lejla je gledala predstavu. Njena podrška mnogo Vam znači?

– Naravno, moji ukućani. Posao se ne nosi kući, ali je moj posao specifičan tako da oni u posljednja dva-tri mjeseca žive i s Ćirom i sa mnom. A Lejla je apsolutno relevantna publika i njoj sam na kraju predstave uspio izvući suze. Moj način života je kao i kod mnogih Bosanaca. Svemu pristupamo kroz zezanciju, ona je naš način života. Meni je tako lakše, a daleko od toga da me ne proždire mnogo toga. Kombinacija Bosanac i Riba u horoskopu, e, to je katastrofa.

Radost i ponos

Jedanaestog marta proslavit ćete 45. rođendan. Kako danas gledate na rođendanska slavlja?

– Što bi rekla moja žena: “Nisam vidjela većeg čovjeka a da se više veseli rođendanu.” Svaki bih rođendan slavio, Bože, zdravlja, slavio bih i osamdeseti s uzbuđenjem. Poklopili smo premijeru Ćire, rođendan, obilježit ćemo mojih 20 godina u kazalištu Kerempuh. Bit će dosta razloga za slavlje.

Jesu li Vam se se ostvarile sve želje?

– Trudim se nekako da uvijek budem zadovoljan, jer nezadovoljan čovjek ne može dalje na pravi način. Mislim da je tako trebalo biti, takva je sudbina, ali uz uvjet da sam ja dao sve od sebe.

I, za kraj, ne mogu da Vas ne pitam kako danas gledate na početak glumačke karijere, koju ste započeli u dječijem ansamblu Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici, gdje ćete izvesti i monodramu “Ćiro”?

– Uvijek lijepo i uzbudljivo, sa posebnim osjećajem. To je moje i to će uvijek biti moje. Moje pozorište, Bilino polje i sve ono gdje sam provodio najviše vremena. I parking ispred moje zgrade, gdje sam se igrao, uvijek će biti moj. I kada ne bude nekih mojih ljudi, to je moje i u meni je. S radošću i ponosom sjećam se svih tih dana. To pozorišno odrastanje uz pokojnog čika Slobodana Stojanovića i Žarka Mijatovića, koji mi je pomogao kada sam se pripremao za prijemni. I Radovana Marušića, koji nam je svima bio velika potpora.

Majci i ocu sam beskrajno zahvalan na rezultatu

Šta rade Arman i Dino danas, jedan se bavio fudbalom, drugi je veslao…?

– Arman je još u fudbalu, a Dino se prebacio na atletiku. Rade sve ono što ih veseli i da nisu samo u kući u pogrbljenom položaju s elektronikom u rukama, a ovako zasluže elektronike. Nekako radim “copy-paste”, jer imam osjećaj da su mene moji roditelji najbolje odgojili i da nije moglo bolje. Tako da se čovjek trudi da dašak mog odgoja bude i u njima. Majci i ocu sam zahvalan beskrajno na rezultatu, na onome kako ja gledam na život i svijet, tako da se nadam da će i moji sinovi imati dio te preslike.
Višnjić meni admirale, ja njemu generale

Osim monodrame o Ćiri, ovih dana je u fokusu snimanje filma o Anti Gotovini, u kojem tumačite admirala Davora Domazeta Lošu. Kako ste se snašli u toj ulozi?

– U ponedjeljak baš idem u Livno da snimam. Ja sam s Antunom Vrdoljakom sarađivao na “Dugoj mračnoj noći” i mislim da je Gotovina strašno zanimljiv lik, ima takav život i nadam se da će imati dobar film. I Goran Višnjić je stigao, igra generala, pa se tako i oslovljavamo ovih dana. On meni admirale, ja njemu generale.
Kad nestane ljubavi, pamtit ćemo lijepe stvari

U 2017. proslavljate i 15 godina od kada radite kvizove na HTV-u.

– Kada me ne budu veselili kvizovi, ja ću se prvi povući. Mislio sam da će to biti godina-dvije kada je počeo “Milijunaš”, ali je postalo i posao i zadovoljstvo. Dok god ima ljubavi, nek’ traje. Kad nestane ljubavi, pamtit ćemo lijepe stvari.