Izgleda da je od argumenata pravne države neuporedivo uvjerljiviji i validniji bio iftar kojeg je bivši gradonačelnik organizirao za bošnjački vjerski i politički vrh. Iskreno me čudi da je tom vjerskom obredu prisustvovao i pomenuti Emir Suljagić, koji je proglasio vlastitu univerzalnu nadležnost nad svim zločinima i kriminalnim aferama širom BiH.

 

 

Piše: SENAD AVDIĆ

 

PONEDJELJAK, 9.MAJ

 

Uz velika očekivanja, neizvjesnost i strepnju diljem planete očekivana je današnja tradicionalna vojna parada koja se u povodu Dana pobjede nad fašizmom održava U Moskvi. Najavljivalo se da bi govor ruskog predsjednika Vladimira Putina samo mogao anticipirati dalji razvoj ratnih sukoba u Ukrajini, nego opredijeliti budućnost cjelokupnog čovječanstva. Ništa od toga što je gromoglasno i sa strepnjom najavljivano nije se dogodilo. Putinov govor je bio umjereno agresivan, u granicama onoga okvira na koji nas je navikao u javnim obraćanjima posljednjih nedjelja i mjeseci. Nije najavio opću mobilizaciju, čime bi priznao da je Rusija u ratu, nije prijetio ukrajinskim zapadnim saveznicima nukleranim arsenalom. Prepustio je tu vrstu užarene retorike svojim suradnicima premijeru Medvedevuui ministarstvo vanjskih poslova Lavrovu .

 

Sama parada bila je skromnija i manje zastrašujuća od svih prethodnih koje sam godinama gledao, a nagledao se sam se demonstracija ruske vojne sile na trgu ispred Kremlja, ne zna im se broj. Neki su se analitičari bavili izostankom ruskog vazduhoplovstva, navodno zbog loših meteoroloških uvjeta. Meni je, moram priznati, mnogo više od odsustva avijacije i nekih drugih vidova ruske vojske, nedostajao glas i stručni komentar Miroslava Lazanskog, koji je godinama i decenijama sa strašću, entuzijazmom i posvećenošću izvještavao sa ruskih vojnih parada organiziranih 9. maja. Lazanski je umro prošle godine u Moskvi, gdje je posljednjih godina života bio ambasador Srbije. Ruske vojne parade bez vibrantnih i dječačkih zanesenih militarističkih komentara Lazanskog, podjednako su neprivlačne i nepotpune, kao što su prenosi umjetničkog klizanja bez gospođe e Milke Babović , ili kao što su bezlični i bezbojni bili boks mečevi bez glasa Dragana Nikitovića .

 

 

Putin nije pozvao strane lidere na obilježavanje Dana pobjede nad fašizmom 9. maja

 

Ali nije samo prijenos Parade iz Moskve bio čudan zbog odsustva komentara Miroslava Lazanskog. Podjednako je zbunjujuće bilo što taj događaj nije prenosila Državna televizija Srbije, koju poneki šaljivci nazivaju i javnim servisom. Umjesto RT Srbije, bez najave i obrazloženja, vojnu paradu iz Moskve prenosila je srbijanska N1 televizija, koja nema nacionalnu frekvenciju jer je Vučićev režim godinama tretiran kao dio zapadne agenture čiji je cilj svrgavanje njega u vlast. Istog dana su Beogradom defilirale patriotske trupe, predvođene ruskim ambasadorom u Srbiji i ponekim ministarstvom Vlade Srbije, ali taj prilično masovan događaj također je manje-više zaobiđen u režimskim medijima u Srbiji.

 

Ne znam kako stoje stvari sa evropskim pritiscima i navaljivanjima na Vučića da uvede sankcije Rusiji, ali već trideset i kusur godina državna je televizija bila najvažniji indikator političkog stanja stvari u Srbiji. Odbacivanje Putinove vojne parade sa državnog servisa na marginalnoj N1 televiziji spada u onu vrstu bagatelisanja tog događaja, kakvo je bilo vijesti o padu Srpske Krajine i stotinama hiljada izbjeglica iz Hrvatske koja je u ljeto 1995. godine objavljena pred kraj centralnog dnevnika RT Srbije. Nova realnost u Srbiji uvijek je počinjala sa televizijskih ekrana.

 

UTORAK, 10.MAJ

 

Na nezgrapan i iritantan način Srđan Puhalo , psiholog i publicista iz Banja Luke otvorio je pitanje broja djece koja su poginula tijekom četverogodišnje opsade Sarajeva. Nuđenje novca, 10 hiljada KM, onome što je argumentirano, imenima i prezimenima žrtava, dokaže da je taj broj 1.601 koliko se u službenim interpretacijama pominje, nedopustivo je komercijaliziranje i monetiziranje jedne bolne teme koja traumatizira i dugo neće prestati uznemiravati svijest i duše ne samo rodbine stradalih mališana.

 

Puhalo je načinom otvaranja te teme, samo dao argumente onima koji to pitanje ne smatraju bitnim, niti legitimnim, i koji ne vide ništa sporno u činjenici da se službeni broj ubijenih djece ne podudara s brojem identificiranih maloljetnih žrtava tijekom godina terora. Jedan od Puhalovih oponenata, Emir Suljagić , direktor Memorijalnog centra u Potočarima, tvrdi da nije pravo pitanje tačan broj ubijene djece, nego je prava tema zašto snajperisti, ubice djece, nisu otrkiveni, uhapšeni i kažnjeni.

 

Naravno da to jeste nešto što je vrijedno rasprave. Međutim, istovremeno je i skretanje fokusa priče. Vrlo je važno, ne za Puhala, baš me briga za njega, nego za sve nas koji smo preživjeli rat, da naša istina o ratu bude tačna, precizna, čista i nesumnjiva.

 

Prije godinu dana savjetnik bošnjačkog člana Predsjedništva BiH je društvenim mrežama doveo u pitanje broj stradalih tokom napada NATO avijacije na Srbiju. Uslijedile su oštre, nemilosrdne reakcije iz Banja Luke, od medija, poltičara. „Zašto Džaferovićev savjetnik vrijeđa 3 hiljade Srba ubijenih u agresiji NATO-a “, bio je jedan od ogorčenih, ljutitih poluslužbenih komentara. Nikada vlasti Srbije tijekom 23 godine koliko je prošlo od NATO udara nisu saopćili službenu brojku ljudskih žrtava u tom ratu. Ta brojka, ovisno od povoda u kojem se saopćava, varira od 1.500 do tri tisuće srpskih žrtava. Ministarstvo obrane Srbije barata neslužbenom informacijom 2.500 civila i 1.000 vojnika stradalih tijekom NATO Kampanja. Umjesto Vlade i državnih institucija broj žrtava, sa imenima, prezimenima, utvrdio je Fond za humanitarno pravo , nevladina organizacija iz Beograda. Prema njihovom istraživanju od prije osam godina , koje do danas niko nije negirao, niti dopunio, tijekom NATO udara na SR Jugoslaviju poginule su 754 osobe, od čega 454 civila i 300 pripadnika oružanih snaga . Među civilima od NATO bombi ubijen je podjednak broj Srba i Albanaca.

 

Možda je dobro, kada se već o ovoj teškoj temi govori, podsjetiti da je istraživanje nekadašnjeg Saveznog zavoda za statistiku o broju stradalih u ustaškom logoru u Jasenovcu bilo bunkerisano tijekom osamdesetih godina , nedostupno javnosti desetak godina. Kao razlog se navodi da tadašnjim strukturama vlasti u Srbiji rezultati nisu odgovarali za formiranje narativa o genocidnosti NDH i hrvatskog naroda u cjelini koji je (propagandni narativ)bio pogonsko gorivo i ideološki izgovor za agresiju.

 

 

Tek nakon rata zahvaljujući gotovo ilegalnom radu Adila Zulfikarpašića koji je otkupio primjerak tog istraživanja i štampao ga u javnosti je stigao broj od 83 tisuće žrtava iz Jasenovca, sa njihovim imenima, prezimenima i svim drugim generalijama . Autori istraživanja su objasnili da dopuštaju da je taj broj veći za desetak posto, ali da nikako ne može biti veći od 100 hiljada svirepo pobijenih Srba, Jevreja, Roma, Muslimana i Hrvata antifašista.Nekome je i ta strašna brojka bila mala, a onaj kome je to malo nikako ne može imati časne porive i miroljubive namjere.

 

Duboko sam uvjeren da je do neslaganja stvarnog broja ubijenih sarajevske djece sa brojkom koja se službeno koristi, dakle 1.601, došlo zbog tehničkih pogrešaka počinjenih posljednjih neljudskih uvjeta u kojima se obavlja identifikacija žrtava. Zato jeste interes svih kojima je stalo do istine da se tom pitanju napokon i odgovorno pristupi i da je odgovorio na dileme koje postoje i koje nije izmislio Srđan Puhalo. Sve osim istine, makar i sa ovolikim vremenskim zakašnjenjem, je politikanstvo, manipuliranje koje je još odvratnije vrijeme što se koristi onim na šta je svako ljudsko biće najosjetljiviji-dječiji život.

 

SRIJEDA, 11. MAJ

 

Razni izbori za ličnost godine, dodjele priznanja, odlikovanja i sličnih odavanja počastima pojedincima i kolektivima, najčešće su irelevantni za širi kontekst i auditorijum. No zanimljivi su ti društveni događaji tek zato jer pored nagrađenih, laureata, ponekad govore više o onima koji te nagrade i priznanja dodjeljuju. Riječ je o uglavnom udvoričkom mešetarenju, gdje onaj koji nekoga nagrađuje, ili se nagrađenom zahvaljuje na nekoj usluzi, ili ga obvezuje da tu uslugu vrati pošiljatelju kad bude trebalo.

 

Posebno su te lako prepoznatljive sofisticirane metode korumpiranja putem nagrada i priznanja, vidljive u medijskim izborima gdje su vlasnici i urednici, igraju na tanke žice taštine i ponosa nagrađenih laureata. Ako vidite, čujete da je neki list, portal, ili televizija za ličnost godina izabrala neku osobu iz pravosudnog miljea, a pod lažnim obrazloženjem da je rezultat izbora čitatelja, odnosno glas javnosti, odmah znate da vlasnik ima ozbiljan strah od zakona i da mu negdje gori pod nogama.

 

Danas je tijekom održavanja Sarajev u Međunarodne investicijske konferencije biznis foruma dodijeljeno priznanje košarkašu Jusufu Nurkicu kojim je proglašen za ambasadora godine . Nagrada se zove „BH brand ambasador“. Organizator ove manifestacije , BBI banka, nije precizirao što je Nurkić ambasador, niko ga je imenovao na ambasadorsku funkciju (komintenti Banke?)i ko je još osim njega eventualno bio u konkurenciji. Riječ je o privatnoj firmi-banci, koja ima pravo nagrađivati ​​bilo koga, međutim bitnim se i zanimljivim čine kriteriji, mjerila prema kojima se odabiru laureati. Poznato je da je bh. nogometaš Edin Džekodugogodišnji aktivni ambasador UNICEF-a i zna se kojim se procedurama to postaje i kakve se obveze tom počasnom titulom preuzimaju na sebe.

 

 

Jusuf Nurkić nije simbolički najbolji ambasador sporta, jer nije najuspješniji Bh. sportista. Po svim parametrima, najuspješnija ovdašnja sportiskinja je plivačica Lana Pudar , osvajačica srebrene medalje na prvenstvu svijeta, i najtelentiranja mlada plivačica na planeti. Nurkić je vrhunski igrač, ali teško spada među stotinu najvećih svjetskih košarkaša. Za Lanininim sportskim rezultatima i vrlinama nimalo ne zaostaje njena sportska kultura, zapravo cjelokupan njezin impresivan personality. Za razliku od Nurkića, ona nema mrlje karijere, nastupa gdje je pozovu i pošalju, ne tuče se sa protivnicama, ne otima i ne uništava imovinu gledateljima. Ne svađa se Lana Pudar preko društvenih mreža i ne širi netrpeljivost i prostačke uvrede.

 

To što ne postoji racionalan razlog za dodijeljivanje ambasadorske titule Nurkiću od strane menadžmenta BBI Banke, ne znači da nije postojao nikakav drugi razlog, odnosno motiv. Taj drugi razlog, iracionalan i teško prepoznatljiv, sam uz sve rizike spreman povezati se sa jednim drugim priznanjem koje je posljednjih dana podijelilo javnost: odlukom Kantona Sarajevo da proglasi Nevenku Trompa za počasnu građanku Sarajeva. Iz svega što je pocurilo u javnost, očito je da je gospođa Tromp to priznanje dobila u političkoj kuhinji kao oštra kritičarka Bakira Izetbegovića , posebno kada je riječ o njegovoj ulozi u tužbi protiv SR Jugoslavije za genocid. Također je jasno da je konce oko njene nagrade povlačio Elmedin Konaković, lider vladajuće trojke u Kantonu Sarajevu. On i ostatak koalicije su jednu osobu krajnje problematične biografije kakva je Tromp proglasili počasnim građankom Kantona, samo zato da bi njene optužbe protiv Izetbegovića dobile na težini i medijskoj učestalosti.

 

Uopće se ne čini nevjerovatnom mogućnosti da je menadžment BBI-a banke,koja je izrasla u krilu SDA-ovske panislamističke financijsko-bankarske doktrine, Jusuf Nurkić izvučen kao džoker koji je ne samo što je blizak SDA-u, nego je u dugogodišnjem žestokom sukobu sa Konakovićem, također bivšim košarkašem skromne igračke karijere.

 

Inače, sreća je da ambasadore BiH ne bira ekipa iz BBI Banke, nego ih bira Predsjedništvo BiH. Stoga je moguće da je ambasador ove zemlje u Ujedinjenim narodima Sven Alkalaj, koji je danas u Ujedinjenim Narodima izvojevao veliku diplomatsku pobjedu nakon što je izlobirao obraćanje Christiana Schmidta i Šefika Džaferovića u najvišem svjetskom diplomatskom organu. „Bez Alkalajeve pomoći Džaferoviću ne bi u UN-u znao otvoriti konzervu“ , šalio na društvenim mrežama novinarski majstor, dopisnik iz SAD-a Ivica Puljić .

 

Sven Alkalaj u diplomaciji, kao ni Lana Pudar u sportu, nisu kadrovi, niti favoriti SDA, nikada neće biti sasvim po volji i ukusu bošnjačkih islamističkih boraca za građansku BiH.

 

ČETVRTAK, 12. MAJ

 

Odlagao sam danima gledanje najnovijeg filma „Batman“ redatelja Matta Reevesa, sa Robertom Pattinsonom u glavnoj ulozi. Vjerovatno je razlog za to bila moja bolećiva slabost prema veličanstvenoj trilogijji reditelja Christopfera Nollana nakon koje sam bio uvjeren da će svako novo čitanje unutar franšize o Batmanu biti recikliranje i komercijalno iscrpljivanje drugog najznačajnijeg strip, junaka, Betmana, od kojeg je samo Superman popularniji.

 

Srećom, pokazalo se da nisam bio u pravu i da rezerviranost prema nanovijem filmskom Batmanu bila neosnovana. Novi , pravdoljubivi bogataš, istrajni borac protiv kriminala koji razjeda njegov grad Gotham, drugačiji je od prethodnih ekraniziranih junaka Batmana, pa i onog kojeg je u Nolanovoj trilogiji interpretirao Christian Bale.

 

Mladi bogataš Bruce Wane, odnosno filmski Batman, kojeg glumi pomalo sjetni i i neprilagođeni Robert Pattinson na početku filma u borbi protiv gradskog kriminala, zadržava se na površini, obračunava se sa sitnim uličnim banditima niskog profila. Kako je neko primijetio, mladi besposleni aristokrata tuče gradski proleterijat. Batmanovo suočavanje sa pravim razmjerama kriminala počinje nakon brutalno-ritualnog ubistva gradonačelnika Gothama, koje je počinio serijski ubica Riddler. Ovaj zločinac je na neki način komplementaran Batmanu, obojica se bave borbom protiv kriminala i mafije koja je premrežila i pod kontrolom drži cjelokupan grad. Riddler, odnosno Zagonetač, sa prezirom gleda na Batmanovu borbu protiv kriminala, njegovo premlaćivanje sitnih kriminalaca. Njegova meta je samo srce tame, vrh vlasti, bogati tajkuni koji u sprezi sa političarima, policijom i pravosuđem vladaju gradom. Ako bismo, svjesno banalizirajući, uporedili Gotham sa suvremenim Sarajevom, Batman se u prvom dijelu filma ponaša poput Kantonalne agencije za borbu protiv korupcije koja se bavi sitnim prestupima državnih činovnika, lažnim diplomama, stranačko-porodičnim zapošljavanjem, dok se istovremeno grad urušava pod pritiskom organiziranog kriminala, pljačke i bezakonja…

 

Batman će probijajući se kroz nemilosrdni svijet gradske mafije, saznati pored ostalog, da je njegov otac, čijoj je likvidaciji prisustvovao i čije je ogromno bogatstvo naslijedio, također pripadao tom kriminalnom krugu gospodara Gothama. Njegov je otac, saznaje Batman, odnosno mladi Bruce Wane, bio nalogodavac ubistva lokalnog novinara koji je istraživao neugodne tajne njegove porodice.

 

Zagonetač Ridler dijabolični i monstruzni zločinac i borac protiv društvene patologije otkriva kako se obogatila i gdje je svoj prvi milion zaradila vladajuća elita u Gothamu. On izjednačava političare, državni aparat sa mafijaškim podzemljemi jer su, tvrdio on, i jedni i drugi su se obogatili na Obnovi grada Gothama, što bi u našem prevodu glasilo na javnim nabavkama, namještenim tenderima.

 

Mladi Bruce Wane, odnosno Batman, uz pomoć tek jednog nekorumpiranog polcajca kreće u potragu sa monstrumom Riddlerom, a posredno i u obračun sa mafijom, zločinačkim gospodarima grada, kriminalnom hobotnicom kojoj je pripadao i njegov otac u čijem nasljedstvu uživa.

 

 

Naravno da je univerzalnost i atuelnost ove stripovske priče stare preko 80 godina osigurava njena primjenjivost na sva vremena i sve Gothame ovog svijeta. Dok gledate novog Batmana pred oči vam izlaze djeca ovdašnjih bogataša koji za razliku od stripovsko-filmskog junaka nisu u prvim redovima borbe protiv kriminala, nego njegovi glavni generatori i zaštitnici. I pri tom vas beznadežnim i onespokojenim čini saznanje koje u filmu neprestano ponavlja u pravedničkom, ali zločinačkom gnjevu ponavlja Zagonetač Riddler: Obnova i naših gradova i entieta, naših Gothama bila je odskočna daska za sve lokalne bogataše, kriminalce koji su kontrolirali i kontroliraju trošenje javnog novca. Njihova djeca taj kapital stečen u prvobitnoj akumulaciji kapitala, obnovi, divljoj privatizaciji oplođuju i uvećavaju. Tako je svugdje od Laktaša do Poljina, od Ilidže do Mostara, familijarni gospodari obnove i tranzicije drže pod kontrolom policiju i tužiteljstvo i ne pada im na pamet da im se poput mladog Brucea Wane, odnosno Batmana, priključe borbi protiv zla koje nas sve skupa razjeda.

 

PETAK 13. MAJA

 

Bakir Izetbegović odlučio je nakon pet godina, pod pritiskom i prozivkama svojih političkih protivnika, doduše, otkriti razloge zbog kojih je prije pet godina propala revizija tužbe BiH protiv Srbije, odnosno SR Jugoslavije za genocid. Ukratko, objasnio je Izetbegović, revizija je propala mnogo prije nego što je do nje došlo. On je to znao i prije nego što je krenuo u taj uzaludni, izlišni čin, ali je, kaže kao član Predsjedništva BiH, sve to uradio pod pritiskom javnosti da bi pokazao da je učinjeno sve, pa i više od toga, ali da nije bilo pomoći.

 

Rijetki glasovi iz akademske i medijske branše su prije pet godina, tvrdili sve ovo što je danas priznao Bakir Izetbegović, dakle da je zahtjev za reviziju tužbe protiv SR Jugoslavije ćorav, uzaludan posao koji će pasti i na formalnoj i na suštinskoj razini. Jedan od najglasnijih i najargumentiranijih disonantnih glasova bio je onaj Refika Hodžića, nekadašnjeg logoraša iz Prijedora, bivšeg zaposlenika Tribunala u Haagu i međunarodno relevatnog aktiviste u sferi trancizijske pravde. Hodžić je nakon svog precizno iznesenog skepticizma doživio javni linč. Nema tog patriotskog analitičara, kvazi pravnika i pseudopovjesničara koji se nije obrušio na njega, izvrijeđao ga, proglasio nacionalnim izdajicom i neznalicom. Među takvim su bili i oni tada stranački poslušni vojnici, koji su nakon prelaska u drugu stranku najgrlatiji u zahjevu za Izetbegovićevo polaganje računa.

 

 

Priznanje Bakira Izetbegovića da je revizija tužbe pred Međunarodnim sudom pravde bila samo predstava za javnost, skupa i loše režirana, otvara jedno mnogo krupnije pitanje: vjerodostojnosti vlasti koju on personificira i predvodi. Ako je cijela ta gungula bila obmana, laž i mazanje očiju narodu, šta je u njegovoj i politici SDA stvarno, isitnito, nesumnjivo. Postoji li uopće nešto takvo? Napravimo samo rezime današnjeg dana. Danas je, recimo, potvrđeno da će Abdulah Skaka, bivši gradonačelnik Sarajeva biti ambasador BiH u Kataru. Prije samo nekoliko dana njegova nasljednica na toj dužnosti Benjamina Karić predočila je javnosti brojna nepočinstva, kriminal, zloupotrebu položaja, pa i bezočnu pljačku u šta je godinama bio ogrezao Skaka. Kantonalno tužiteljstvo u Sarajevu potvrdilo je da provodi istražne radnje protiv njega, najavljuje se skoro podizanju optužnice. Ništa to nije spriječilo njegove političke pokrovitelje da ga pošalju u Katar. Izgleda da je od argumenata pravne države neuporedivo uvjerljiviji i validniji bio iftar kojeg je bivši gradonačelnik organizirao za bošnjački vjerski i politički vrh. Iskreno me čudi da je tom vjerskom obredu prisustvovao i pomenuti Emir Suljagić, koji je proglasio vlastitu univerzalnu nadležniost nad svim zločinima i kriminalnim aferama širom BiH.

 

Istom tom stranačkom vrhu ne smeta što se ministru sigurnosti BiH Selmu Cikotiću sudi za pronevjeru desetak miliona maraka koliko je Ministarstvo odbrane bilo oštećeno prije 15-ak godina na prodaji oružja u vrijeme kada mu je Cikotić bio na čelu. Danas se u Španiji održavao veliki međunarodni skup o borbi protiv terororizma, na kojeg je Cikotić dva dana kasnio jer je imao obaveza kao optuženi za kriminal pred Sudom BiH. Možda se na suđenju ispostavi da je prodato oružje za koje se tereti Cikotić završilo i u rukama međunarodnih terorista.

 

Federalni premijer Fadil Novalić iz sudnice gdje mu se sudi za kriminal izravno odlazi na sastanak za zapovjednikom EUFOR-a u BiH. Na suđenju za ratne zločine u Hrasnici jedan svjedok na Sudu BiH optužuje Fikreta Prevljaka, člana najužeg rukovodstva SDA, da je on naređivao hapšenja srpskih civila u tom mjestu, te da nije kažnjavao njihove ubice i zlostavljače.

 

Dakle, to su najbliži suradnici i favoriti na koje se godinama oslanja Stranka demokratske akcije i njen lider Bakir Izetbegović. Da li iko ozbiljan vjeruje da je uz takvo okruženje, pljačkaša, potencijalnih zločinaca, švercera oružjem, moguće uspješno obaviti i mnogo manje složene poslove nego što je tužba pred međunarodnim sudom pravde?!

 

SUBOTA, 14. MAJ

 

Današnji dan obilježila su dva događaja, koji su, na različite načine, vratila stare i pokrenuli nove kolektivne emocije u regionu koji se nekada ne samo zajedničkom državom zvao, nego imao i zajedničke junake i tragičare, tugovao i radovao se zbog istih stvari. Prvio dio dana obilježio je oproštaj od velikog čovjeka, sportaša, pedagoga, filozofa Sarajlije i Bosanca, stanovnika svijeta Ivice Osima. Sa svih strana svijeta slili su se u Sarajevo Osimovi prijatelji , poštovaoci, suigrači, nogometaši i kolege treneri. Nogometne i i sportske ikone Bosne i Hercegovine, oba njena entiteta, Srbije, Hrvatske, Slovenije i Makedonije, Austrije i dalekog Japana sa istom toplinom, ljubavlju i divljenjem govorili su i podsjećali na veliki, nedostižan lik sarajevskog Švabe. Ivica Osim, kojeg više među živima nema, ponovo je učinio ogroman posao da grad Sarajevo povrati dostojanstvo, ponos i samopoštovanje koje je skoro potpuno izgubilo. Sarajevo je danas bilo Evropa, bilo je svijet, bilo je Planeta Sarajevo.

 

I pjevačica Konstrakta, predstavnica Srbije u izboru za pjesmu Evrovizije , posljednjih je nedjelja proširila svoju zonu utjecaja na cijeli region. Takav status, regionalnih zvijezda, do sada su uglavnom imale turbo-folk izvođačice i skandal majstorke, silikonske rospije i estradni pripadnici kokainskog bratstva. Ana Đurić, umjetničkog imena Konstrakta, odlučila je osvojiti region i Evropu drugačijim, težim i mukotrpnijim putem, putem beskompromisnog eksperimenta, i modernosti, suptilne duhovitosti i delikatnog, zaraznog šarma. Konstrakta nije pobijedila jer nije ni mogla pobijediti u atmosferi u kojoj je glasanje bilo unaprijed poznato i opredijeljeno aktuelnim strašnim stradanjem Ukrajine i njenog naroda. Pobjeda je srpskoj pjevačici izmakla jer nije mogla računati na tradicionalnu solidarnost zemalja bivše Jugoslavije koje nisu imale predstavnike u finalu Eurosonga.

 

 

No, ne marimo za peto mjesto, Konstrakta je uradila nešto korisno za sve nas, a ne samo za Srbiju: bliskost i naklonjenost njenoj pjesmi, emociji, provokaciji, cjelokupnoj pojavi, učinilo je i nas dijelom evropske modernosti i osjećajnost. Kao što je nešto ranije ovoga dana taj osjećaj, ili njegov privid donijelo društvo koje se okupilo na posljednjem ispraćaju Ivice Osima.

 

NEDJELJA, 15. MAJ

 

Postoje vijesti, sve ih je više i sve su češće, koje bi bile sjajne, zabavne samo kada ne bi istinite i, na žalost, tačne. Jednu takvu danas bilježim i to nakon što sam se iz nekoliko izvora uvjerio da nije fejk, da nije ni laž ni prevara, nego živa, životna istina.

 

Dakle, izvjesno patriotsko udruženje iz Prijedora, pod nazovom Principi, za kraj mjeseca prijavilo je policiji javni skup na kome će obilježiti rođendan dvije „znamenite“ ličnosti: premijera Mađarske Viktora Orbana i Željka Mitrovića, vlasnika i programskog šefa srbijanske „Pink“ televizije. Udruženja koja se zovu „Principi“ uglavnom su inspirisana i nadahnuta patriotizmom i rodoljubljem najpoznatijeg među Principima, Gavrila. Mladić iz Bosanskog Grahova, je, sa svojim suborcima iz Mlade Bosne život dao da se u njegovoj zemlji ne bi provodila politika i slavili rođendani i praznici tuđinskih političara, austrijskih, ili ugarskih. Njegovi sljedbenici, stoljeće kasnije javno se ponose svojim mađaronskim sentimentima i nude svoje ljigavo podaništvo mađarskom autokratskom mračnjaku koji bi kad bi mogao obnovio svoje imperijalne mokre snove.

 

Obilježavanje rođendana trovaču medijskog prostora Željku Mitroviću, nikako, mada sam pokušavao, ne mogu shvatiti ozbiljno, riječ je vjerovatno o reality trashu po uzoru na nagledanije sadržaje Mitrovićeve ružičaste televizijske imperije.

 

 

I da, sav taj cirkus, bal šovinističko-estradnih vampira odvijat će se 31. maja na dan kada Bošnjaci Prijedora obilježavaju dan Bijelih traka koje su morale nositi po nalogu vlasti tog bosansko-krajiškog grada u maju 1992. godine.

 

Mogli su, skupa sa Orbanom i Mitrovićem, lideri Principa obilježiti i 164. rođendan još jednog mađarskog državnika, Mikloosza Hortya koji je poput Orbana bio frustriran činjenicom što Mađarska nema more. Pripandici jednog okuženog i stigmatiziranog manjinskog naroda je za vladavine njegovog režima lojalnog Hitleru morali također nositi trake oko ruku.Malo drugačije boje od onih prijedorskih; žute…

 

(SB)

TJEDNA HEFTARICA SENADA AVDIĆA NA TV OBN: Beograd je godinama krio istraživanje sa spiskom u*ijenih u Jasenovcu, objavio ga je Adil Zulfikarpašić i tako smo postali svjesni monstruoznosti tog zločina