Konakovićevo mucanje o ulozi Bogića Bogićevića, Derviša Korkuta… iz iste je škole obrazovanja i misaone zone sumraka iz koje nas godinama zasipaju zabavne verbalne “vragolije” intelektualno anoreksičnog gradonačelnika Sarajeva Abdulaha Skake (“Pobjeda partizana nad antifašizmom”), njegovog stranačkog kolege, Konakovićevog nasljednika u Kantonalnoj skupštini Mirze Čelika (“De Franko i de Jure”), mučenje sa jezikom i mislima Fadila Novalića…Sve su to stupovi sistema u kojem je NEZNANJE MOĆ, a znanje je SUMNJIVO i zato ga se treba sistemskim marginaliziranjem i materijalnim potcjenjivanjem učiniti izlišnim, bespomoćnim i bezopasnim.

Piše: SENAD AVDIĆ

U jednom starinskom vicu Mujo i Suljo putuju vozom na more, u kupeu sa njima sjedi čovjek za kojeg su ustanovili da je Srbin. Nakon prvog tunela na Ivanu, Suljo vidi užasavajući prizor: saputnik izboden nožem na smrt. “Šta ovo, uradi, Mujo, žalosna ti majka?!”. “Kako šta je, znaš li ti šta su oni uradili našem caru Muratu na Kosovu polju?!”, kaže staloženo i zadovoljno Mujo. “Kretenu, to je bilo prije 600 godina!” “Moguće, ali ja sam tek jučer čuo”.

Nismo iz vica saznali ko je Muji dohaberio tu mrtvu ekskluzivu, doduše staru 600 godina, ne isključujem ni mogućnost da mu je izvor bio hafiz Sulejman Bugari. Dok je boravio i služio u Sarajevu, prije misterioznog odlaska (progona?) u Crnu Goru, hafiz Bugari je slabo informiranim i još slabije obrazovanim Bošnjacima na masovnim stand up sesijama otvarao oči, otkrivao mnoge nepoznate činjenice iz novije i nešto starije prošlosti, toplu vodu povijesti, kulture, civilizacije…

Ali, zato pouzdano znamo da je dobrodušni, koncilijatni hafiz zaslužan za političko prosvijetljenje i procijeđeno educiranje Elmedina Konakovića, lidera Naroda i pravde. Odogovarajući prije nekoliko nedjelja u emisiji na Face TV na pitanje Senada Hadifejzovića da li će Bogić Bogićević biti kandidat bloka stranaka kojem i on pripada za gradonačelnika Sarajeva, Konaković kaže da bi to bilo sjajno rješenje koje bi on podržao i rukama i nogama. “Bogić Bogićević je najhrabriji čovjek na svijetu”, uskliknuo je ozareno Konaković, pa potom u programu otkrio, kako je kazao, jednu anegdotu. “Znate ko mi je savjetovao da se zainteresiram za Bogićevića. Prije 4-5 godina kada sam imao upalu pluća na njega mi je ukazao hafiz Bugari i rekao mi pročitaj malo bolje sve u vezi njega”. Nakon tog savjeta, po predanju iznesenom u televizijskoj anegdoti, Konaković veli da je “pročitao malo bolje” i zaključio da bi bez Bogića Bogićevića sudbina “Bosne i Hercegovine, a vjerovatno i Hrvatske bila mnogo tragičnija”. Na osnovu čega pročitanog, viđenog… koje povijesne građe i japije, je lider Naroda i pravde stekao tako visoko mišljenje o nekadašnjem/posljednjem članu Predsjedništva SFRJ iz Bosne i Hervcegovine? Konaković otkriva: “Na osnovu njegovih diskusija na 14. Kongresu Saveza komunista Jugoslavije”. Otkrio je da su mu pročitane diskusije bile sasvim dovoljne da istog časa nazove Bogićevića i pita ga da li bi prihvatio da primi najviše priznanje Kantona Sarajevo na čijem je on čelu bio, tada kao član SDA. “Spremni smo da Bogićeviću, ako to želi, ustupimo bilo koje mjesto koje pripada nama, eto toliki smo mi radikali”, poručio je čovjek kojeg je baš tih dana američka administracija prozvala da generira antisemitizam i favorizira notorne simpatizere fašističke ideologije iz Drugog svjetskog rata.

BOGIĆ I BOŠNJACI

Šta je Konaković, ili bilo ko drugi, mogao naučiti, saznati o Bogićeviću (samo) iz njegovih “diskusija na 14. Kongresu SKJ?”. Ništa pod milim Bogom, niti pod milim Bogićem. Delegat Bogićević nije ostavio nikakav verbalni trag na posljednjem zasjedanju jugoslovenskih komunista u februaru 1990-e godine. Možda je nešto i govorio, ali to ni po čemu danas nije relevatno za njegovu biografiju.

Ono što je eventualno nadražilo Konakovićeve simpatije (posredovane hafizom Bugarijem) prema bosanskohercegovačkom članu Predsjedništva SFRJ mogla bi biti sjednica kolektivnog šefa države, koja je održana godinu dana kasnije, u martu 1991. godine. Tada je Bogićević odbijanjem da glasa za prijedlog pučističkog Generalštaba JNA spriječio uvođenje vojne uprave na teritoriji cijele tadašnje zajedničke zemlje.

Da zaključimo: Konaković ništa nije naučio, niti saznao o Bogićeviću iz njegovih govora na 14. Kongresu SKJ, a i ni to nikada ne bi saznao da ga nije usmjerio hafiz Bugari! Naravoučenije: hafiz Sulejman Bugari je dobar lik, ali, na žalost mnogih njegovih sljedbenika i učenika, nedovoljan za kompletno odbrazovanje. Osobito ako je riječ o prethodno kompletno neobrazovanim džematlijama novokomponovanog smjera.

Lideru Naroda i pravde trenutno je 47 godina (tri godine više nego francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu!), dakle, računica kaže da prije 4-5 godina kada je u naponu političke snage “otkrio” Bogića Bogićevića imao je 42-43. Bio je četiri godine stariji nego Bogićević koji je onog povijesnog marta 1991.godine kada je spriječio vojni puč u Jugoslaviji imao nepunih 38 godina.

Možda u skorije vrijeme neko (zašto ne njegov omiljenik akademik Muamer Zukorlić?!) otkrije Konakoviću da je Bogićević u vrijeme Olimpijade i nekoliko godina kasnije bio direktor “Zetre”, kao i da nije, za razliku od lidera Naroda i pravde, tamo držao svoje šankove i vodio silne sumnjive poslove državnim parama , nego organizirao hokejaške utakmice “Bosne”, koncert Eltona Johna, Alvina Lee-ja, “Bijelog dugmeta”…

Ali, hajdemo vjerovati da Konaković dok nije zagazio u petu deceniju života malo, ili nimalo znao o ključnim događajima i ličnostima predratne povijesti i znamenite osobe BiH, poput Bogića Bogićevića, zato što su odreda bili mrski komunisti, a pri tom, da prostite, ni Srbi ga nisu privlačili. Kao i da mu je interes “profercerao” tek kada mu je hafiz Bugari otvorio oči i probudio pažnju.

DERVIŠ I SMRT

Međutim, nije Bogićević jedina nepoznanica i crna rupa u obrazovanju (i cjelokupnom odgoju) i zakašnjelo otkriće perspektivnog i ambicioznog političara Elmedina Konakovića. To tvrdi on, a ne ja, da ne bi bilo zabune. U istoj emisiji na Face TV dotakao se tragično-herojskog slučaja Derviša Korkuta.

Korkut, kustos Zemaljskog muzeja tokom Drugog svjetskog rata, spasio je i sačuvao od okupatorskih fašista, njemačkih i hrvatskih, unikatnu Haggadu, a u svojoj kući tokom rata krio jevrejsku djevojčicu Miru Papo. Nakon okončanja rata komunistička ga je vlast brutalno kaznila sa osam godina zatvora, od kojih je u zatvoru proveo šest. Nekoliko godina nakon posljednjeg rata, 1999. godine Derviša Korkuta je jevrejska zajednica proglasila pravednikom; nema ozbiljnijeg medija u svijetu i BiH koji nije objavio barem crticu o njegovom herojstvu i ljudskoj veličini. “Ja sam prije nekoliko dana čitao nešto o čovjeku koji se zvao Derviš Korkut”, kazao je ozaren sve novijim i novijim saznanjem Konaković, pa ponovo potvrdio “da i to što čita, krive stvari čita”, jer je jevrejsku djevojčicu nazvao “partizanskom djevojkom”. Ali, to je najmanje bitno: ono što je važno, istovremeno i poražavajuće je čovjek u ozbiljnim godinama, dubokoj petoj deceniji života, rođen u Sarajevu, koji je vidio nekakvog svijeta, okusio civilizaciju, koji ima džinovske ambicije da bistri politiku, arbitrira o svemu, nije stid javno priznati da je za Korkuta čuo “prije nekoliko mjeseci”. Tu može biti riječ isključivo o hroničnom odsustvu najelementarnijeg obrazovanja, nepopravljivoj inflaciji građanskog vaspitanja, intelektualne doraslosti i, može biti, porodičnog odgoja.

Bošnjacima je, tako glasi oficijelna mantra njihovih ideologa, godinama, decenijama, stoljećima uskraćivano i zabranjivano da izučavaju svoju povijest, kulturu, tradiciju, pogotovo vjeru. Hajde, neka je bilo baš tako, a nije, nema govora da jeste, hajdemo onda da vidimo ko je u zadnjih 30-ak godina navodnog nacionalnog buđenja i prosperitetnog berićeta branio ikome da se zakopa u biblioteke, arhive i muzeje pa istraži povijest travničko-sarajevske muslimanske familije Korkut?! Mnogo je to zanimljivija i dragocjenija, ali i zahtjevnija rabota od druženja sa intelektualcima i misliocima kalibra Faće Pašića, Denisa Stojnića, pa čak i emerutisima poput Ramiza Turulje i Hilmije Garibovića, što sebi uredno godinama priuštava Konaković.

ZUKORLIĆEVA KAKADEMIJA

U istoj emisiji on je ponovo branio svoju odluku da kao predsjedavajući Kanonalne Skupštine svojeručno dadne 60 hiljada maraka Bošnjačkoj akademiji nauka u vlasnišvu starog i novog zastupnika u Skupštini Srbije akademika Muamera Zukorlića. Davao je, kaže ovaj naprasno, preko noći svršeni profesor fizičkog odgoja, pare i Akademiji nauka Bosne i Hercegovine”, i to “više nego što je bilo predviđeno”. Ali, objasnio je “nama treba Bošnjačka akademija da bismo dobili i validnu tumačenje, pored ostalog uloge Mustafe Busuladžića, a ne da ga se paušalno naziva fašistom”. Ko, biva, nije, niti može, Akademija nauka i umjetnosti BiH dati odgovore na ovako delikatna pitanja iz nacionalne povijesti, pa nam je neophodna privatna paranaučna prčvarnica sandžačkog jebivjetra, i srbijanskog poslanika Zukorlića. U kasnijem razgovoru na Televiziji N1 Konaković je najavio da će ubuduće o osjetljivim, “nerasvijetljenim” pitanjima iz povijesti (Bošnjaka, ali i generalno BiH) biti raspravljano u “stručnim krugovima”. Naravno nije “stručni krug” po njegovom ćejfu i mjeri njegove (ne)informiranosti, recimo, akademik Enver Redžić, koji je o Mustafi Busuladžiću i mladomuslimanskom pokretu u Drugom svjetskom ratu i nakon njega napisao više radova nego što su pročitali svi Zukorlićevi dupljak- akademici, tipa Suada Kurtćehajića, ukoliko ih još uvijek ima. Više je za rasvijetljavanje uloge bošnjačko-muslimanskog subjekta u Drugom svjetskom ratu, kao i destruiranju bosanskohercegovačkog komunističkog, državotvornog nasljeđa od strane mladomuslimanske SDA doprinio Britanac Marko Attila Hoare (“Bosanski Muslimani u Drugom svjetskom ratu”) nego cjelokupan ešalon nacionalno-romantičarskih povjesničarskih prdimahovina, “bardova” raspoređenih po obrazovnim i naučnim insitucijama.

Šta bi suštinski predstavljali i kakve bi benefite za istinu donijeli stručni savjeti koje bi davali “akademski krugovi” (vjerovatno na čelu sa nezaobilaznim autorotetima kakvi su Enes Pelidije, Šaćir Filandra, Esad Duraković ..) koji bi raspetljavali ideološko-povijesne nedoumice i “mrtvouzice” za šta pledira i koje je spreman financijski logisticirati Konaković? Budući da je riječ o temama koje je manje-više relevantna bosanska i bošnjačka nauka, historiografija, sociologija, politologija, književna historija… korektno elaborirala, motiv može biti samo revizija, poništavanje, prenonimnacija naslijeđenog fundusa znanja. Iz pozadine ove “razborite” inicijativi viri i prijeteći se kezi Orwelovo Ministarstvo istine, nezaobilazan instrument totalitarne zajednice u izgradnji autoriteta i kulta Velikog Brata, Velikog Vođe, ili Velikog Babe.

“NEZNANJE JE MOĆ”, jedna je od tri doktrinarne dogme na kojima počiva Orwelova distopijska totalitarna država Oceanija. (Preostale dvije tvrde RAT JE MIR, i SLOBODA JE ROPSTVO). Neznanje, škrto, šturo i brzinsko (ne)obrazovanje Elmedina Konakovića, koje se poštapa “naučnim autoritetima” je njegovano, timareno, plansko, sistemsko neznanje u funkciji moći i održavanja uzurpirane vlasti oligarhije potpuno nevažnog stranačkog predznaka. To je znanje “ljudi jedne knjige”, koji su neuporedivo opasniji i društveno štetniji od onih koji nisu pročitali nijednu. Konakovićevo mucanje o ulozi Bogića Bogićevića, Derviša Korkuta…iz iste je škole obrazovanja i misaone zone sumraka iz koje nas godina zasipaju zabavne verbalne “vragolije” intelektualno anoreksičnog gradonačelnika Sarajeva Abdulaha Skake (“Pobjeda partizana nad antifašizmom”), njegovog stranačkog kolege, Konakovićevog nasljednika u Kantonalnoj Skupštini Mirze Čelika (De Franko i de Jure”), mučenje sa jezikom i mislima Fadila Novalića…Sve su o stupovi sistema u kojem je NEZNANJE MOĆ, a znanje je SUMNJIVO i zato ga se treba sistemskim marginaliziranjem i materijalnim potcjenjivanjem učiniti izlišnim, bespomoćnim i bezopasnim.

ZNANJE URONJENO U GRIJEH I SVETO NEZNANJE

Antiintelekualizam i prezir prema znanju u osnovi je totalirističkog učenja i doktrine Muslimanskog bratstva na koje se tridesetak godina referira i na kojem se temelji neokonzervativna bošnjačka politika okupljena oko Stranke demokratske akcije i njenih čelnika, nekadašnjih Mladih muslimana – balkanskih epigona egipatskog Muslimanskog bratstva. Odgovarajući na često postavljano pitanje kako Muslimansko bratstvo tokom osam i po decenija svog postojanja nije doživjelo nijednu veću pobunu, profesor Hazem Kandil u knjizi “Unutar Bratstva” odgovor nalazi “u općem duhu koji pokreće cjelokupan odgojni proces, a ja to nazivam “antiintelektualizam Bratstva”. Ovaj profesor na Cambridgeu koji je prošao ideološki dril Bratstva i iz prve ruke se uvjerio u osnovne postulate na kojim pokret političkog islama počiva, piše kako je “njihovo skromno obrazovanje prednost”, te prenosi riječi jednog od ideologa kako je u okruženje Bratstva “bolje doći kao prazna čaša”, jer “tada učite brže”.

Hazem Kandil, pored ostalog citira razmišljanje vodećeg klerika Bratstva Yusuf al-Qaradawija: “Kakvu vrijednost ima neko sa znanjem u glavi, ako mu je duša uronjena u grijeh”. U svojoj pohvali neznanju Qardawi poručuje da preferira Braću “sa malo znanja, ali dubokom vjerom”. (Valjda u takve ubraja i lidera Stranke demokratske akcije i ambasadore BiH koje mu ovaj šalje na doškolovavanje i obavljanje kurirskih poslova u Katar)

Čitao sam Kandilovu knjigu prije tri godine u teškim i čemernim jesenjim danima, kada je Sarajevo bilo okovano maglom i kada se javno licitiralo idejama kako da se spriječi to pakleno zagađenje, ili barem umanje efekti zatrovanih čestica po ljudski organizam. U istoj televizijskoj emisiji svoje prijedloge su iznijeli akademik Muhidin Hamamdžić, jedan od najuglednijih profesora koje je ova zemlja ikada imala i Elmedin Konaković, na jedvite jade svršeni nastavnik fiskulture, tada predsjednik Vlade Kantona. Akademik Hamamdžić je govorio kako sa svojim studentima radi na razvijanju nekog sofisticiranog sistema koji će dohakati smogu i otrovima koji tamane ljude u gradu, a Konaković da njegova Vlada namjerava kupiti i skupo platiti sisteme sa istom namjenom.

Pa, da, to je upravo ono što preferira, odnosno podcjenjuje dohovni guru bošnjačke nove elite Quardawi: šta vrijedi Hamamdžićevo znanje, kakve fajde od njegove profesure i “stvaranja” stotina studenata od kojih su svi pozapošljavani na prestižnim fakultetima i industrijama u svijetu, ako mu je “duša uronjena u grijeh” (možda i nije, ne znam). I ko može i smije išta zamjeriti Konakoviću, postaviti mu pitanje bespotrebnog trošenja javnih para, kritizirati njegovu kretensku izjavu da mu “brakovi traju kraće od mandata”? Sve to pada i gubi na važnosti pred činjenicom da je on, za one koji ga politički forsiraju (ranije vrh SDA, a sada ezoterični islamski krugovi), osoba “sa malo znanja, ali sa dubokom vjerom”. Takvi su danas na cijeni, što ne bi bilo moguće da nije prethodno sve drugo obezvrijeđeno, rastjerano i nabavljeno (opljačkano) za sitne pare.

(START BiH / SB)

Related posts:

Šešelj na Twitteru ‘prozvao’ Severinu i njenog muža Kebu Lažna borba za Bošnjake: 12 godina SDA čekala da prizna kako je HDZ-u dala sve u Mostaru Mujo Musić nevin proveo godinu dana u ruskom zatvoru. SENAD HADŽIFEJZOVIĆ ŠOKIRAO BOSNU| Otkrio ko je imao najskuplji se*s u BiH: A ludi narod nek plaća… ZAKUHALO SE U PRIŠTINI, AVDULLAH HOTI NAJAVLJUJE: „Ili se ukida taksa, ili pada Vlada Kosova…“ POGLEDAJTE VIDEO: POŽAR I EKSPLOZIJA U BIHAĆKOJ BOLNICI MRAČNE PROGNOZE SARAJEVSKE PROFESORICE: „Sve manje šansi za kandidatski status BiH do kraja godine…“ Američka obavještajna služba upozorila Wuhan još prije dvije godine: Laboratorija nije imala visok nivo sigurnosti! ZABRANJENI BUNT: Protest Grupe “Glas malih biznisa” se ipak neće održati, organizatora posjetila policija SVI SUMNJIVI POSLOVI SOLAKA I NOVALIĆA: Sada im maske kriju prava lica

TRAČ PARTIJA SENADA AVDIĆA: Neznanje je moć, ili sistematsko, mukotrpno sticano neobrazovanje bošnjačke političke budućnosti – Konakovića, Skake, Čelika…