Ulicama Beograda šeće 3.600 zločinaca od čijih se zvjerstava i sad ledi krv u žilama, ali Srbija hapsi na osnovu izmišljotina

Prema podacima Fonda za humanitarno pravo Srbije, samo na području Beograda živi oko 3.600 zločinaca koji su u periodu od 1992. do 1995. godine na području BiH činili zvjerstva od kojih se ledi krv u žilama.  

 

 

Jedno od tih zvjerstava koje su počinili pripadnici Srpske dobrovoljačke garde ovjekovječeno je fotografijom Rona Haviva na kojoj Srđan Golubović nogom u glavu šutira ubijenu Tifu Šabanović.

 

Na fotografiji se vidi i lik zločinca po nadimku Bokser, te nekoliko zločinaca iz bijeljinske Atik džamije, ali njih ni 27 godina kasnije nije stigla ruka pravde.

 

Republika Srbija od dolaska na vlast Tomislava Nikolića pa do režima Aleksandra Vučića, s vremena na vrijeme, „oživljava“ opskurni spisak pod nazivom „Pregled naredbodavaca i izvršilaca zločina u logorima i zatvorima za Srbe u bivšoj BiH u periodu 1992.–1996. godina“, koji je 6. avgusta 2001. godine objavio Dokumentacioni centar RS za istraživanje ratnih zločina, piše “Dnevni avaz”.

 

Posljednji u nizu koji je zaplatio zbog tog spiska je Osman Osmanović iz Brčkog, a prethodnih godina zbog tog spiska i montiranih optužnica iz Srbije uhapšeni su Ilija Jurišić, Ejup Ganić, Jovan Divjak, Naser Orić, Husein Mujanović… Posljednji je već godinu u pritvoru, a država šuti.

 

jurisic

Foto: (Avaz)

 

Monstruozne optužnice pisane su i protiv drugih poznatih imena u BiH. Na spisku se nalazi Hanka Paldum, pokojni Davorin Popović, Josip Pejaković… Bio je tu i velikan bosanskog sevdaha Nedžad Salković, za kojeg je Dokumentacioni centar Vlade RS napisao sramotnu laž o tome kako je učestvovao u ubijanju 230 oficira i zarobljavanju 140 oficira i vojnika na Brčanskoj Malti 1992. godine. A svi podaci govore, pa i podaci JNA, da na Brčanskoj Malti nije poginulo više od 50 ljudi.

 

Advokatski tim Nedžada Salkovića podnio je tužbu, a u obrazloženju presude Osnovnog suda iz Banje Luke stoji kako su informacije Dokumentacionog centra RS – lažne. Salković nije tražio novčano obeštećenje od bh. entiteta RS, ali je u centralnim dnevnicima javnih emitera na tom području pročitana presuda o tome da nije kriv za djela koja su mu stavljana na teret.

 

I niko normalan s područja RS ili Srbije nije mogao povjerovati napisanim lažima protiv Salkovića. Pokazalo se to i nedavno, kada je Radio televizija Srbije štampala jubilarni CD s njegovim pjesmama, a on kada god nastupa u Beogradu tamošnje koncertne dvorane puni kao šibice. Salković je dobio jednu vrstu sudske satisfakcije, ali su zasigurno zbog iznesenih laži ostali ožiljci na njegovoj duši.

 

salkovic

Foto: (Arhiv)

 

Ganić, Divjak i Orić su uhapšeni van teritorija Srbije i, zahvaljujući borbi njihovih pravnih timova, vrlo brzo su završili na slobodi. Međutim, najveću cijenu je platio Ilija Jurišić, koji je uhapšen 14. maja 2007. godine, da bi pravdu dočekao tek 2016. godine, kada ga je oslobodio Apelacioni sud u Beogradu. U međuvremenu, Jurišić je u dva navrata osuđivan na 12 godina robije, a proveo je više od tri godine u zatvoru, što je ostavilo nesagledive posljedice na njegovo zdravlje. Jurišić je više od godinu faktički nepokretan.

 

Osmanoviću se dogodilo isto ono što i Jurišiću. U subotu nije prvi put prelazio granični prijelaz Rača, ali je baš prošle subote bio meta srbijanskog režima koji na osnovu montiranih potjernica i spiska Dokumentacionog centra RS progoni nedužne ljude stavljajući im na teret monstruozne zločine.

 

Na tom spisku se nalazi 941 osoba i vjerovatno su mnogi od njih već boravili u Srbiji, kao i Jurišić, koji je prije hapšenja bar desetak puta išao u posjetu sinu. No, kada srbijanski režim ocijeni da je trenutak za hapšenje, osobe sa spiska se nađu na krivom mjestu u pogrešno vrijeme i završavaju kao Jurišić, Mujanović i Osmanović s lisicama na rukama.

 

osmanovic

Foto: (Avaz)

 

Država BiH, s druge strane, ni ne pomišlja da javno obznani spisak Fonda za humanitarno pravo Srbije i imena i prezimena 3.600 ljudi koji trebaju biti procesuirani, a slobodno se šeću Beogradom. Među njima je, pričaju nam preživjeli Vlaseničani, i Elvis Đurić, zločinac koji je 1992. godine odveo rođene daidže u smrt, pa Zoran Obrenović Maljić, koji je nedužne žrtve ubijao maljem.

 

I sve tako do Srđana Golubovića, koji je nakon šutiranja mrtve Tife Šabanović u glavu završio kao jedan od DJ-ova na beogradskim splavovima, ili Boksera, koji je danas fitnes instruktor.

 

Pravomoćno presuđeni zločinac Novak Đukić, odgovoran za masakr na Kapiji, već godinama slobodno živi u Beogradu. Otišao je u Srbiju pod izgovorom da ide na liječenje, ali se dobro zna da je on slobodan čovjek.

 

Srbija ne želi izručiti Novaka Đukića, ali ni izvršiti presudu Suda BiH, odnosno zatvoriti ga u jedan od njihovih zatvora. Srbija, uprkos potpisanim protokolima, traži da njeni pravosudni organi u novom postupku sude Đukiću.

 

Na osnovu potjernice iz Srbije uhapšen je i Muhamed Brkić, rudar iz Tuzle. Njegova „krivica“ je bila što je nosio isto ime i prezime kao i čovjek koji je bio sudionik događaja na Brčanskoj Malti. U međuvremenu je Muhamed Brkić umro, ali je srbijansko pravosuđe u dva navrata proganjalo njegovog imenjaka koji nije imao nikakve veze s događajima iz 1992. godine.

Ulicama Beograda šeće 3.600 zločinaca od čijih se zvjerstava i sad ledi krv u žilama, ali Srbija hapsi na osnovu izmišljotina

About The Author
-