Krstić je jedan od rijetkih novinara koji otvoreno progovara o užasu u Pojasu Gaze, za razliku vlasti, ali i od brojnih oporbenih političara u Srbiji.
Nikola Krstić, novinar iz Beograda, govorio je za „Slobodnu Bosnu“ o aktualnom političkom trenutku u Bosni i Hercegovini i regiji, s posebnim osvrtom na sve češće koketiranje s fašizmom u gotovo svim državama nastalim raspadom Jugoslavije. Krstića smo zatekli u Parizu, ali to ga nije spriječilo da upozori na vrojne anomalije u društvu u kojem živimo. Također, Krstić je jedan od rijetkih novinara koji otvoreno progovara o užasu u Pojasu Gaze, za razliku vlasti, ali i od brojnih oporbenih političara u Srbiji.
Aleksandar Vučić, predsjednik Republike Srbije, baš kao i ministar unutrašnjih poslova Srbije Ivica Dačić, otvoreno se miješaju u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine. Poručuju kako ne priznaju odluke Suda BiH i Centralne izborne komisije BiH u slučaju osuđenog bivšeg predsjednika bh. entiteta RS Milorada Dodika. Što bi se dogodilo kada bi najviši državni organi Bosne i Hercegovine poručili službenom Beogradu da ne priznaju njihove državne i pravosudne institucije?
Zaista ne znam šta bi bilo da se to desi, ali ono što znam jeste da politički establišment iz Srbije putem svojih satelita u regionu ostvaruje i održava politički uticaj u bivšim pripadnicama nekadašnje jugoslovenske države.
Negde u većoj meri, negde u manjoj, ali u Crnoj Gori i u Bosni u Hercegovini je taj košmar takozvanog srpskog sveta najviše vidljiv. Međutim, to nije nikakva mistika, iako se ona pokušava prikazati kroz folklornu ezoteriju i mitologiju, bajku o nekakvom spajanju srpskih zemalja i rasutog naroda, to je u svom korenu samo paravan za pljačkaški pohod srbijanske buržoazije i ukurpnjavanje njihovog kapitala u ovom delu Evrope. Ništa više, ništa manje.
Znakovito je da se u zaštitu osuđenog bivšeg predsjednika bh. entiteta Republika Srpska stavila Rusija, točnije, ambasadori Rusije u Srbiji i Bosni i Hercegovini, a na zahtjev Moskve održane su i zatvorene konsultacije u Vijeću sigurnosti UN-a u slučaju „Dodik“. Što nam govore ovakve reakcije, Moskve i Srbije kontra zapadnog svijeta?
Rusiji se fućka za Srbiju i Republiku Srpsku, ali ona ima svoje političke interese koje ostvaruje putem ova dva protočna bojlera, stoga će, razumljivo je, deklarativno biti na strani Srbije i RS, jer se na taj način održava na tlu Evrope u svom ratnom pohodu protiv zapadnog bloka. Međutim, nije to nikakav sukob civilizacija, kako kulturološki teoretičari žele da prikažu, već bitka dva kapitalistička bloka, odnosno kako bi trebalo kapitalističko uređnje da izgleda.
Naravno da je Rusija oduvek bila sklonište za sve one svetske manijake i ludake koji su se usprotivili zapadnoj hegemoniji, ali će na prvu loptu, čim bude krenuli da se otopljavaju odnosi, a vidimo to ovih dana, između Sjedinjenih Država i Rusije, ovaj Putinov kazamat biti vraćen u ligu izuzetnih džentlmena, kao što je to bilo pokušano početkom dvehiljaditih. Ovaj svet o kojem mi mislimo, pričamo i smatramo više ne postoji, ta hladnoratovska, kruta, tobože ideološka podela se raspada. Sve je Zapad i ništa više nije Zapad.
Dok se sprema još jedan postupak protiv Dodika, i to onaj za napad na Ustavni poredak BiH, Milorad Dodik na sve moguće načine svojim istupima pokušava izazvati nove sukobe na ovim prostorima. Dodik u Srbiji ima vrijednu imovinu, no koliko je on zapravo siguran u Srbiji ukoliko s vlasti uskoro ode Aleksandar Vučić?
Republika Srpska je oduvek bila džoker-karta svake vlasti u Srbiji, samo što se to kod Aleksandra Vučića malo više razmahalo. Države koje su nastale nakon raspada Jugoslavije nisu ništa više nego kolonijalne straćare koje ne služe apsolutno ničemu, osim da budu eksploatatorske platforme za izrabljivanje jeftine radne snage.
Gledati sve kroz prizmu da li je to Vučić ili Dodik u ovom perifernom feudalnom uređenju više ništa ne znači, jer će on proizvoditi uvek i zauvek nove nacionalističke, šovinističke i autoritarne vođe; ovde neće moći da bude sistema o kojem svi oduvek sanjamo, kao što nikada nećemo dobiti to čuveno skandinavsko uređenje o kojem maštamo. Ukoliko ne dođe do nekakvih revolucionarnih promena, mi ćemo zauvek se vrteti u ovom limbu između raznih vučića, dodika, miloševića, šešelja i sličnih figura. I pod time ne mislim samo na Srbiju i Bosnu i Hercegovinu, već apsolutno na sve državice na ovom podneblju.
Svjedočimo novim izljevima fašizma na prostorima bivše Jugoslavije, od brojnih Thompsonovih nastupa uz ustaške pokliče – do postavljanja spomenika četničkim zločincima u Crnoj Gori, uz sada već neizostavno, gotovo svakodnevno negiranje genocida u Srebrenici od Beograda do Banje Luke. Koliko su vlasti na najvišim razinama odgovorne za podizanje tenzija i na koji način se svemu može stati u kraj?
Apsolutno su odgovorne, jer im na taj način odgovara da održavaju ljude u svojim rovovima podeljene na nacije, vere, rase, da produbljuju razlike, seju mržnju, neguju predrasude i iz njih izvlače one najprimitivnije ljudske pobude. Ipak, ne mogu baš da lažem, počinje ovih dana da puca ta slika, nije skroz pukla doduše, ali naprsnuća se vide. Vidi se da čitava ta fantazma o nepobedivim narodima, čistokrvnim Srbima, Hrvatima, Bošnjacima, Albancima, raspada nam se pred očima, te se vidi da su post-jugoslovenske klerofašističke elite, iako se pred svima prikazuju kao zaraćene, u potpunosti povezane sa imperijalnim centrima moći i veoma su dobrano ustrojene i disciplinovane kada je u pitanju odbrana krupnog kapitala njihovih gazda. Neće biti nikakvih problema da se oni svi sutra zajedno nađu za istim stolom, ukoliko čuju zov svojih gospodara, koji su ovih dana u dubokoj krizi.
Jedan ste od rijetkih novinara u Srbiji koji nisu ostali ravnodušni na patnje Palestinaca u Pojasu Gaze. Može li se objasniti ravnodušnost spram tolikog broja mrtvih i izgladnjelih Palestinaca iz redova vlasti i opozicije u Srbiji?
Može li se objasniti ravnodušnost bilo koje države na tlu Evrope? Zašto samo Srbije? Sada kada mrtva deca izlaze iz naših malih ekrana, setile se neke zemlje da kažu pokoju da to što se tamo dešava nije u redu, ali kasno je. O tom raspadu sve vreme pričam, o istom tom korpusu u kojem se nalazi i Brisel, i Washington, i Beograd, i Banjaluka, i Zagreb, i Podgorica, i Moskva, i mnogi drugi, svi oni zajedno su dopustili da izraelska država, kako kaže nemački kancelar Merz, „odradi prljav posao za njih“.
Znate, ima ona nacionalistička krilatica: „Zna Evropa, al’ neće da prizna, borio se general protiv terorizma!“, i to domaći nacoši vole da pričaju kako je Ratko Mladić u Srebrenici odbranio Evropu od islamista. Hoće li domaći liberali da uzvikuju u Briselu da nas je Netanyahu branio od terorizma? Hoćemo li dočekati kako tobožnji progresivci i zaljubljenici u liberalnu demokratiju crtaju murale izraelskim vojskovođama? To je pakao o kojem vam pričam. Isti ti će da plaču nad Srebrenicom, a onda će da navijaju da se sravni cela Gaza.
Bruka i sramota, eto šta je. Svi viđeni poglavari i predstavnici iz sveta se, možeš misliti, rasplakali na tridesetogodišnjici genocida u Srebrenici, puna im usta o „nikada više“, a samo par hiljada kilometara dalje deca-kosturi umiru u mukama. Ovakav svet, što se mene tiče, više nema potrebe da postoji. Gotovo je. A alternative, za sada, očigledno još nema. Tako da, Gaza je naš veliki reset. Naša kometa. Ne sme i ne može posle nje biti isto.
(SB)