Politički analitičar Tarik Kapetanović za Slobodnu Bosnu naglašava da Ukrajina u ovom slučaju nije cilj, već kulisa.
Susret Donalda Trumpa i Vladimira Putina na Aljasci uzdrmao je svjetsku političku scenu. Iako se u javnosti govorilo da je glavna tema Ukrajina, zapravo je riječ o mnogo širem dogovoru – preraspodjeli globalnih zona utjecaja i budućem odnosu snaga u svijetu.
Politički analitičar Tarik Kapetanović za Slobodnu Bosnu naglašava da Ukrajina u ovom slučaju nije cilj, već kulisa.
„Ovo je demonstracija moći i pregovarački ritual. Ukrajina je samo jedno od jela na stolu, dok se pravi dogovori tiču podjele sfera moći – ko sjedi, a ko se servira na toj geopolitičkoj trpezi“, objašnjava Kapetanović.
Odsustvo evropskih lidera
Posebno upečatljivo bilo je odsustvo evropskih lidera. Time je, kako kaže, poslata jasna poruka da Evropska unija više nije akter nego objekt svjetske politike.
„Ako niste za stolom, onda ste na meniju. A ovaj put EU izgleda kao predjelo“, slikovito zaključuje.
U takvoj konstelaciji, položaj Volodimira Zelenskog dodatno slabi.
„Od komičara koji obećava aplauze, pretvorio se u tragičnog junaka koji prima zvižduke. Njegova zemlja krvari, obećana pomoć kasni, a ruska industrija oružja nadmašuje čitav NATO. Njegov manevarski prostor je minimalan, a cijenu plaća ukrajinski narod“, ističe Kapetanović.
Uloga Witkoffa
Da je Donald Trump za pregovarača odabrao biznismena Stevea Witkoffa, čovjeka iz svijeta nekretnina, Kapetanović vidi kao snažan simbol.
„Trump međunarodne odnose doživljava kao nekretninski posao. Nije mu potreban diplomata, već trgovac. To je realnost ovog trenutka – rat i mir postaju roba, a profit diktira politiku češće nego principi ili međunarodno pravo.“
Ipak, sastanak ne znači nužno mir, navodi nam Kapetanović.
„Ovo je prije svega preuređenje frontova i interesa. Dogovori ovakve vrste nisu zakovani ekserima, već kreditnim kamatama. Rat je postao biznis – neko proizvodi granate, neko šljemove, neko vojnike vozi na front, a sve to neko plaća. Odluka o miru ili nastavku sukoba zavisi od računa, a ne od ideala“, upozorava Kapetanović.
Što se tiče manjih zemalja, poput Bosne i Hercegovine, poruka je bolna ali jasna.
„Kad velike sile sjednu da ručaju, male zemlje uglavnom plate račun. I to čak i kada nisu bile ni pozvane na ručak“, zaključuje Kapetanović.
Sastanak na Aljasci, dakle, pokazao je ono što se već dugo zna: globalna politika ne funkcionira po pravilima međunarodnog prava, nego po zakonima sile i interesa. Dok se veliki dogovaraju, mali čekaju ishod – i najčešće budu oni koji plate cijenu.
(SB)