Vizni režim i ucjena Brisela: Ekonomska cijena evropskog puta BiH

Problem dodatno produbljuje činjenica da Evropska unija ne nudi nikakve konkretne kompenzacijske mehanizme za ekonomske gubitke koje bi BiH pretrpjela u slučaju sinhroniziranja vizne politike. Obećanje da će dugoročno doći do rasta broja turista iz EU ili povećanih investicija ostaje apstraktno i vremenski neodređeno.

U zemlji koja ni nakon više od decenije formalnog ‘evropskog puta’ nema jasan datum članstva, takva obećanja teško mogu služiti kao ozbiljna osnova za donošenje odluka koje imaju neposredne negativne efekte.

Zahtjev Evropske unije da Bosna i Hercegovina uskladi svoju viznu politiku s Briselom, uključujući uvođenje viza državljanima Turske, Rusije, Kine i arapskih zemalja u zvaničnom se tumačenju predstavlja kao tehničko pitanje sigurnosti, migracija i pravnog usklađivanja. Međutim, takvo tumačenje zanemaruje širi politički i ekonomski kontekst u kojem se ovaj zahtjev pojavljuje. Vizna politika u ovom slučaju ne funkcioniše kao administrativna mjera, već kao instrument političkog pritiska, s realnim i mjerljivim posljedicama po ekonomiju naše zemlje.

Bosna i Hercegovina se u strategiji Evropske unije prema Zapadnom Balkanu tretira prije svega kao dio migracijskog sigurnosnog pojasa. Liberalniji vizni režimi koje BiH ima sa zemljama izvan EU-a percipiraju se u Briselu kao potencijalni kanal za sekundarne migracije, bez obzira na to što za takve tvrdnje rijetko postoje javno dostupni dokazi. Time se odgovornost za kontrolu vanjskih granica EU faktički prebacuje na države koje nisu članice Unije, nemaju pristup njenim fondovima u punom kapacitetu i ne sudjeluju u donošenju odluka koje ih direktno pogađaju.

Ekonomsku dimenziju ovog zahtjeva gotovo niko u evropskim institucijama ne problematizira ozbiljno. Turizam u Bosni i Hercegovini ne predstavlja dominantan dio BDP-a, ali je jedan od rijetkih sektora koji bilježi stabilan rast i generira direktne prihode za lokalne zajednice. Turisti iz Turske, arapskih zemalja i Kine, a u manjoj mjeri i iz Rusije, zauzimaju važno mjesto u strukturi stranih dolazaka, posebno u Sarajevu, Mostaru i vjersko-kulturnim destinacijama. Riječ je o tržištima koja ne samo da kontinuirano rastu, nego i troše više po posjeti, ostavljajući direktne efekte u ugostiteljstvu, hotelijerstvu, transportu i malom poduzetništvu. Uvođenje viznog režima za ove zemlje gotovo sigurno bi dovelo do pada broja dolazaka, barem u kratkom i srednjem roku, jer turistička potražnja, posebno kada je riječ o dalekim destinacijama, izrazito je osjetljiva na administrativne barijere.

Problem dodatno produbljuje činjenica da Evropska unija ne nudi nikakve konkretne kompenzacijske mehanizme za ekonomske gubitke koje bi BiH pretrpjela. Obećanje da će dugoročno doći do rasta broja turista iz EU ili povećanih investicija ostaje apstraktno i vremenski neodređeno. U zemlji koja ni nakon više od decenije formalnog ‘evropskog puta’ nema jasan datum članstva, takva obećanja teško mogu služiti kao ozbiljna osnova za donošenje odluka koje imaju neposredne negativne efekte.

Geopolitički aspekt zahtjeva dodatno pojačava njegovu problematičnost. U slučaju Rusije, riječ je o očekivanju da BiH prati vanjsku politiku EU u trenutku kada ne uživa nikakve sigurnosne garancije koje članice Unije imaju. Kina se posmatra kao strateški konkurent, pa se i vizna politika koristi kao instrument ograničavanja njenog prisustva u regiji. Turska, iako formalno saveznik unutar NATO-a, sve se češće tretira kao faktor čiji se politički i kulturni utjecaj na Balkanu nastoji reducirati. U tom kontekstu, od Bosne i Hercegovine se ne traži samo administrativno usklađivanje, već jasno geopolitičko svrstavanje, bez punopravnog članstva i bez stvarnog utjecaja na odluke koje se donose.

Postavlja se pitanje da li se ovakav pristup može opisati kao politička ucjena. Ako pod tim pojmom podrazumijevamo situaciju u kojoj jači akter nameće uvjete slabijem, svjestan da će njihovo prihvatanje proizvesti ekonomsku štetu, dok je alternativa institucionalna izolacija ili usporavanje integracija, onda je teško pronaći prikladniji termin. Bosna i Hercegovina se stavlja pred izbor u kojem nijedna opcija ne donosi neposrednu korist, već samo različite oblike gubitka.

Rasprava o viznoj politici razotkriva dublji problem odnosa Evropske unije prema Bosni i Hercegovini. Evropski put se i dalje predstavlja kao strateški cilj, ali bez jasnog vremenskog okvira, bez garancija i uz stalno povećavanje cijene prilagođavanja. U takvom okviru, zahtjev za uvođenje viza ne djeluje kao tehnički korak ka članstvu, već kao još jedan test spremnosti zemlje da prihvati troškove evropske politike, bez sigurnosti da će ikada imati pravo sudjelovati u njenom kreiranju. Šutnja Trojke po ovom pitanju dodatno je zabrinjavajuća, jer otvara pitanje hoće li oni zaista štititi ekonomske interese Bosne i Hercegovine ili će bespogovorno pokleknuti pred zahtjevima Evropske unije.

(Stav)