“I komparativno-pravni standardi savremene Evrope uključujući njemačko, austrijsko i francusko pravo, polazi od pretpostavke da glorifikacija ili javna rehabilitacija totalitarnih i zločinačkih režima nije zaštićena slobodom izražavanja. U tom kontekstu, ključna nije hronologija nastanka simbola, već njihov aktuelni društveni učinak”, navodi Tursić.

 

 

 

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine neće pokrenuti istragu o postavljanju spomen-ploče posvećene osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću u sarajevskom naselju Vraca, stoji u rješenju kojeg potpisuje tužiteljica Biljana Simeunović. Tužiteljica Simeunović, kako se navodi, je donijela ovakvu odluku zbog činjenice da je spomen-ploča postavljena 2014. godine, kada Mladić nije bio osuđeni ratni zločinac.

 

 

Pravni stručnjak Nermin Tursić za „Slobodnu Bosnu“ komentarisao je ovu odluku Tužilaštva Bosne i Hercegovine o neprovođenju istrage povodom postavljanja i naknadne obnove spomen-ploče, presuđenom ratnom zločincu – Ratku Mladiću.

 

 

On smatra da odluka otvara niz temeljnih pitanja vezanih za granice krivičnopravnog formalizma, kao i društvenu funkciju prava u postratnom bosanskohercegovačkom društvu, te institucionalni odnos prema kulturi sjećanja nad počinjenim ratnim zločinima.

 

 

“Samim time u radu se argumentira da je predmetna odluka zasnovana na restriktivnom i metodološki manjkavom tumačenju vremenske relevantnosti krivičnog djela koje zanemaruje simboličku dimenziju javnih obilježja i njihove učinke na društvenu koheziju i dostojanstvo žrtava“, kaže Tursić, te dodaje:

 

 

“U postkonfliktnim društvima krivično pravo ne može funkcionisati isključivo kao represivni mehanizam, već i kao normativni regulator kolektivnog pamćenja. Državne institucije, naročito tužilaštva, imaju obavezu da kroz tumačenje i primjenu prava jasno signaliziraju granice dopuštenog javnog diskursa o počinjenim ratnim zločinima. U tom kontekstu, odluke koje se odnose na javno obilježavanje osoba osuđenih za tu vrstu zločine imaju izrazito normativno i simboličko značenje.

 

 

U skladu sa tim i Odluka Tužilaštva Bosne i Hercegovine da ne provede istragu u slučaju postavljene spomen-ploče Ratku Mladiću na Vracama stoga zahtijeva analizu koja prevazilazi uski procesni okvir i uključuje šire principe postratne, tranzicijske pravde, te zaštite javnog poretka i zabrane glorifikacije zločina kao obaveze i odgovornosti države Bosne i Hercegovine.”

 

 

Razmatrajući činjenični i normativni okvir sadržan u obrazloženju Odluke Tužilaštva Bosne i Hercegovine, proizlazi da je sporna spomen-ploča prvobitno postavljena 2014. godine, tj. u periodu prije donošenja pravosnažne presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, akronim ICTY) protiv Ratka Mladića. Na toj osnovi zaključeno je da ne postoje elementi krivičnog djela iz Člana 145, stav 6. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine.

 

 

Tursić objašnjava da sam predmet ukazuje na činjenicu da je ploča nakon toga više puta oštećivana, popravljana i reafirmirana u javnom prostoru, uključujući i period nakon pravosnažne osude za genocid i druge najteže ratne zločine. Ova okolnost nije adekvatno normativno vrednovana, iako je od ključne važnosti za ocjenu postojanja društveno opasnog djelovanja.

 

 

Institucionalna pasivnost prema poricanju zločina

 

 

„Zbog zanemarivanja činjenice o vremenskoj relevantnosti i kontinuiteta krivičnog djela, osnovno problem odluke Tužilaštva Bosne i Hercegovine se ogleda u statičkom shvatanju vremena izvršenja krivičnog djela. U krivičnopravnoj teoriji, naročito kada je riječ o djelima simboličke prirode, nije samo relevantan trenutak prvobitnog fizičkog čina, nego i trajni ili ponavljajući efekat tog čina u javnom prostoru.

 

 

Održavanje, obnova ili svjesno tolerisanje spomen-ploče koja glorificira osobu pravosnažno osuđenu za genocid predstavlja novi normativno relevantan čin, jer se odvija u izmijenjenom pravnom i društvenom kontekstu. Suprotno tumačenje dovodi do paradoksalne situacije u kojoj se historijska činjenica zločina pravno neutralizira isključivo zbog hronologije postavljanja objekta.“

 

 

Pravni stručnjak posebno smatra problematičim aspekt obrazloženja Tužilaštva Bosne i Hercegovine koji se odnosi na tvrdnju da na spomen-ploči nema likovne reprezentacije Ratka Mladića, te da tekst sam po sebi ne sadrži eksplicitno veličanje zločina. Takvo tumačenje predstavlja neopravdanu semantičku redukciju pojma javnog podsticanja mržnje, te simboličko nasilje i pogrešnu redukciju značenja samog („krivičnog“) čina.

 

 

„U teoriji simboličkog nasilja, javni simboli ne djeluju isključivo kroz eksplicitni govor, već kroz kontekstualno značenje koje proizvode u određenoj društvenoj zajednici. U Bosni i Hercegovini, ime Ratka Mladića ne može biti tretirano kao neutralni historijski označitelj, jer je njegov identitet pravosnažno i trajno vezan za najteže međunarodne zločine.

 

 

Iz perspektive pravde, tolerisanje ili normalizacija memorijalnih praksi posvećenih osuđenim ratnim zločincima predstavlja oblik institucionalne pasivnosti prema poricanju zločina. S tim u vezi ovakva Odluka Tužilaštva Bosne i Hercegovine u sebi sadrži i institucionalnu poruku, jer je suprotna obavezama države da osigura poštivanje dostojanstva žrtava, spriječi revizionizam i doprinese izgradnji održivog mira“, pojašnjava Tursić.

 

 

On dalje upozorava, da pravosnažna presuda Ratku Mladiću proizvodi trajnu promjenu normativnog značenja njegovog imena u javnom prostoru. To se posebno odnosi na aspekt komparativno-historijskog konteksta, prema kojoj bi primjena pravne logike Tužilaštva Bosne i Hercegovine dovela do zaključka da bi svi spomenici i simboli nacističke Njemačke postavljeni prije 1945. godine morali ostati legitimni, jer u trenutku njihovog nastanka nije postojala pravosnažna presuda.

 

 

Proceduralni alibi za izbjegavanje suštinske odgovornosti

 

 

“Naravno da je takav zaključak u potpunosti suprotan poslijeratnoj evropskoj pravnoj i demokratskoj praksi, jer denacifikacija nije bila zasnovana na retroaktivnoj krivičnoj odgovornosti, već na normativnoj nespojivosti tih simbola s novim ustavnim poretkom.

 

 

Također i komparativno-pravni standardi savremene Evrope uključujući njemačko, austrijsko i francusko pravo, polazi od pretpostavke da glorifikacija ili javna rehabilitacija totalitarnih i zločinačkih režima nije zaštićena slobodom izražavanja. U tom kontekstu, ključna nije hronologija nastanka simbola, već njihov aktuelni društveni učinak”, navodi Tursić, te dodaje:

 

 

“Upravo ovi standardi nedostaju u Odluci Tužilaštva Bosne i Hercegovine, koje ostaje zarobljeno u formalnoj temporalnosti, umjesto da primijeni dinamičko i teleološko tumačenje krivičnog prava.”

 

 

On smatra da Odluka koja je formalno zasnovana na procesnim razlozima, proizvodi jasne normativne implikacije koje implicitno legitimiziraju selektivnu kulturu sjećanja i relativizaciju presuđenih činjenica.

 

 

“Iz svega navedenog, može se zaključiti, da predmetna Odluka pokazuje kako se krivičnopravni formalizam može transformirati u proceduralni alibi za izbjegavanje suštinske odgovornosti. Na taj način se stvara pravo koje zanemaruje ideal pravde. Ukoliko se kao takvo primjenjuje bez društvenog, historijskog i etičkog konteksta ono gubi svoju korektivnu i preventivnu funkciju.

 

 

S toga u postgenocidnom društvu, neutralnost prema javnoj glorifikaciji osuđenih ratnih zločinaca nije pravna neutralnost, već oblik institucionalnog saučesništva u simboličkoj reviktimizaciji”, zaključio je Tursić za SB.

 

 

Podsjetimo, boračka organizacija Istočno Novo Sarajevo je 2014. godine postavila ploču na Vracama, u blizini entitetske linijie, kao čin provokacije prema građanima Sarajeva koji su bili žrtva najduže okupacije u modernoj historiji ratovanja upravo od vojske koju je na tom mjestu u maju 1992. godine postrojio ratni zločinac Ratko Mladić.

 

(SB)

PRAVNI STRUČNJAK NERMIN TURSIĆ ZA “SB” O SKANDALOZNOJ ODLUCI TUŽILAŠTVA BIH: “U postgenocidnom društvu neutralnost prema javnoj glorifikaciji osuđenih ratnih zločinaca nije pravna neutralnost”