„Koliko god bili malobrojni, itekako nas ima – pogotovo kad zbijemo redove“, kazala je.

 

 

 

U kasarni “Mato Lučić Maturica” u Kiseljaku jučer je obilježena 32. obljetnica utemeljenja 3. gardijske motorizirane brigade HVO-a “Jastrebovi”. U krugu kasarne okupili su se brojni pripadnici Oružanih snaga BiH, nekadašnji pripadnici brigade i ratni zapovjednici.

 

 

Centralni dio obilježavanja bila je svečana akademija, tokom koje je istaknuto da se “obljetnice poput ove ne čuvaju samo protokolom, nego porukom-poštovanjem prema žrtvi, njegovanjem istine i odgovornošću prema ljudima”.

 

 

Centralni govor održala je predsjednica Federacije BiH Lidija Bradara, kazavši kako “Jastrebovi” ostaju “trajni simbol organiziranosti, ustrajnosti i odbrane dostojanstva hrvatskog naroda u Središnjoj Bosni”.

 

 

 

 

“Ovdje se vidi koliko znači pripadati i koliko znači ostati čovjek u vremenima kada je to bilo najteže”, poručila je Bradara.

 

 

“Najmanje što možemo učiniti jest da te obitelji ne ostanu same u teretu sjećanja i svakodnevice. To je obveza zajednice i institucija,” kazala je.

 

 

„Koliko god bili malobrojni, itekako nas ima – pogotovo kad zbijemo redove“, kazala je.

 

 

Dodala je da se budućnost u Središnjoj Bosni gradi povezivanjem ljudi, ustrajnošću i jasnim osjećajem zajedničke odgovornosti – prema braniteljima, prema obiteljima i prema mladima. Bradara, međutim, nije spomenula osjećaj odgovornosti za žrtve koje su stradale od strane zloglasne jedinice „Maturice“, niti javni osjećaj kajanja prema žrtvama drugog i drugačijeg.

 

 

Specijalna jedinica “Maturice” iz sastava Hrvatskog vijeća obrane (HVO) ime je dobila po Mati Lučiću, koji je bio načelnik stožera Brigade HVO-a „Ban Josip Jelačić“ i poznat kao „Maturica“. On se aktivno angažirao u organizaciji odbrane Srednje Bosne tokom rata, a poginuo je 10. maja 1993. godine tokom izviđačke akcije. Nakon njegove pogibije, jedinica je preuzela njegovo ime, a kasnije je u Kiseljaku po njemu nazvana i kasarna.

 

 

ZLOČINI JEDINICE MATURICE

 

 

U toku hrvatsko-bošnjačkog sukoba u Lašvanskoj dolini i oko Srednje Bosne dogodili su se mnogi teški ratni zločini koji su kasnije procesuirani na Haškom tribunalu (MKSJ/ICTY) i pred domaćim sudovima.

 

 

Zločini u Ahmićima (16. april 1993)

 

 

U ranim jutarnjim satima snage HVO-a, uključujući specijalne jedinice „Džokeri“ i „Maturice“, napale su selo Ahmići kod Viteza.

 

 

Tom prilikom ubijeno je 116 civila bošnjačke nacionalnosti, među njima i bebe i djeca.

 

 

Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju utvrdio je da su ti činovi zločin protiv čovječnosti.

 

 

Politički lider HVO-a Dario Kordić je osuđen na 25 godina zatvora (kasnije je pušten nakon što je odslužio dvije trećine kazne).

 

 

LIDIJA BRADARA U ZAGRLJAJU DARIJA KORDIĆA

 

 

 

 

Masakr u Stupnom Dolu (23. oktobar 1993)

 

 

U selu Stupni Do kod Vareša pripadnici specijalnih jedinica, među kojima su bili i „Maturice“, ubili su najmanje 38 civila bošnjačke nacionalnosti.

 

 

Jedanaestero je živo zapaljeno u jednoj kući, dok su ostali ubijeni raznim nasilnim metodama.

 

 

Suđenja i pravna odgovornost

 

 

Mnogo zločina iz Srednje Bosne procesuirano je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) i pred sudovima u Bosni i Hercegovini.

 

 

Ivica Rajić – ratni zločinac osuđen za zločine u Srednjoj Bosni

 

 

Ivica Rajić je bivši zapovjednik Hrvatskog vijeća obrane.

 

 

Rajić je bio zapovjednik Druge operativne grupe HVO-a u centralnoj Bosni i kao takav preuzeo je kontrolu nad vojnim akcijama u oblastima Kiseljaka, Vareša i okoline.

 

 

Rajićeve snage HVO-a napale su bošnjačko selo Stupni Do, gdje su ubijeni civili – najmanje 37 osoba, među kojima su bile žene, djeca i starije osobe.

 

 

Selo je opljačkano i gotovo potpuno uništeno.

 

 

U nekim slučajevima žrtve su zapaljene u kućama.

 

 

Napad i zlostavljanje u Varešu

 

 

Pripadnici HVO-a pod njegovom komandom u gradu Varešu uhvatili su više od 250 bošnjačkih muškaraca, odveli ih u škole i držali u zatočeništvu. Tokom zlostavljanja dolazilo je do fizičkog i psihičkog nasilja, a zabilježeni su i slučajevi seksualnog nasilja nad ženama.

 

 

Ovi napadi i ubistva civila predstavljali su teške povrede Ženevskih konvencija i ratnih pravila.

 

 

Proces i presuda

 

 

Rajić je optužen još 1995. godine od strane Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju (ICTY), ali se godinama skrivao izvan Bosne i Hercegovine pod lažnim imenom.

 

 

Uhapšen je 5. aprila 2003. u Hrvatskoj te je nekoliko godina kasnije izručen Haagu.

 

 

Nakon početnog negiranja krivnje, 26. oktobra 2005. Rajić je priznao krivnju za četiri tačke optužnice koje obuhvataju namjerno ubijanje civila, nehumano postupanje, razaranje imovine i druge teške povrede međunarodnog ratnog prava.

 

 

Dana 8. maja 2006. osuđen je na 12 godina zatvora.

 

 

Rajić je dio kazne odslužio u Španjolskoj, a nakon osam godina zatvora pušten je na uvjetnu slobodu.

 

 

Haški tribunal (ICTY) je pravnosnažno utvrdio postojanje „udruženog zločinačkog pothvata“ (UZP) u kojem su učestvovali visoki civili i vojni lideri Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i tzv. Herceg-Bosne, s ciljem prisilnog uklanjanja Bošnjaka i stvaranja etnički homogenog hrvatskog teritorija unutar Bosne i Hercegovine.

 

 

Lidija Bradara, također, nije pojasnila zbog čega je Hrvata malo u Srednjoj Bosni i ko je kriv za njihovo masovno iseljavanje, nakon više od 30 godina apsolutne vlasti HDZ-a BiH na tom prostoru.

 

(SB)

ZA KIM ZVONA ZVONE: Šta je Lidija Bradara „zaboravila“ kazati u Kiseljaku i ko je kriv što je Hrvata sve manje…