Pripadnici režima tvrdili su da je sigurnosni sistem oko Hamneija bio “slojevit i dubok”. Kretali su se između sigurnih lokacija, nisu koristili tehnologije koje se mogu pratiti i provodili su čistke kako bi spriječili curenje informacija.

 

 

 

Bila je potrebna samo jedna minuta da se promijeni svijet. U prvih 60 sekundi invazije pod nazivom “Epski gnjev”, tvrdili su izraelski dužnosnici, iranski vrhovni vođa i njegovi najbliži saradnici bili su mrtvi.

 

 

Projektili koji su pogodili sam centar Teherana u uvodnoj fazi rata nisu samo ubili ajatolaha Alija Hamneija i preokrenuli pola stoljeća iranske povijesti. Oni su također naglasili temeljnu stvarnost o tome gdje se i dalje nalazi prava moć u svijetu, piše Telegraph.

 

 

Posljednjih godina mnogo se pisalo o multipolarnosti, ideji da su nove sile uspjele osporiti dominaciju koju su Sjedinjene Države imale nakon završetka Hladnog rata. Takvi argumenti nisu bez osnove.

 

 

SAD kao neprikosnovena sila

 

 

Kineska industrijska snaga i njezina dominacija nad opskrbnim lancima ključnih resursa predstavljaju izazov američkoj ekonomskoj nadmoći. Uspon srednje jakih sila također je osigurao da SAD više nema neupitnu dominaciju u svakoj regiji svijeta.

 

 

No kada je riječ o vojnoj moći, SAD i dalje ostaje neprikosnovena sila, što Donald Trump nastoji više puta naglasiti otkako se vratio na dužnost. Bez obzira na rasprave o drugim oblicima utjecaja, vojna nadmoć ostaje odlučujući faktor globalne moći.

 

 

Bez obzira na to je li najveći američki predsjednik, kako ponekad tvrdi, Trump je svakako jedan od najutjecajnijih. Malo je njegovih prethodnika koristilo vojnu silu tako direktno. U razdoblju od samo dva mjeseca uklonio je dvojicu vođa na dva kontinenta, Nicolása Madura u Venezueli i Hamneija u Iranu.

 

 

Trump silu koristi bez zadrške

 

 

Za razliku od Theodorea Roosevelta, Trump bez zadrške koristi silu. Gotovo dvije decenije Kina i Rusija pokušavale su izgraditi globalnu koaliciju kako bi se suprotstavile američkoj hegemoniji. No Trump je svojim potezima razbio te ambicije, ostavljajući Moskvu i Peking nemoćnima dok su njihovi regionalni saveznici uklonjeni.

 

 

Nakon Hamneijeve smrti ruski predsjednik Vladimir Putin izrazio je duboku sućut, osudio ubistvo koje je, prema njegovim riječima, prekršilo sve norme ljudskog morala i međunarodnog prava, te odao Hamneiju počast. Poruka je bila jasna saveznicima koji ovise o Moskvi: kada padnu projektili, Rusija može ponuditi tek riječi podrške.

 

 

Trump zasad može uživati u svojoj pobjedi, iznenadivši kritičare i opovrgnuvši ustaljene pretpostavke. Iako ubistvo Hamneija ne znači kraj sukoba, početna faza rata već je postigla ono što su mnogi smatrali nemogućim.

 

 

Tehnologija je sve kvalitetnija

 

 

Iranski dužnosnici i stručnjaci vjerovali su da su naučili lekciju nakon što je Izrael u prošlogodišnjem dvanaestodnevnom ratu ubio najmanje 20 visokih dužnosnika i nuklearnih naučnika. Također su svjedočili eliminaciji vođe Hezbolaha i njegova najužeg kruga u Libanonu godinu ranije.

 

 

Pripadnici režima tvrdili su da je sigurnosni sistem oko Hamneija bio “slojevit i dubok”. Kretali su se između sigurnih lokacija, nisu koristili tehnologije koje se mogu pratiti i provodili su čistke kako bi spriječili curenje informacija.

 

 

Vjerovalo se da bi svaki pokušaj njegova lociranja i likvidacije zahtijevao dugu i opasnu operaciju. Takav je bio slučaj u Libiji 2011. godine, kada je NATO-u trebalo sedam mjeseci bombardiranja da pronađe i ubije Moamera Gadafija.

 

 

Danas se puno teže sakriti

 

 

Dva faktora objašnjavaju zašto su Sjedinjene Države sada bile znatno uspješnije nego tada. U Libiji su SAD odlučile “djelovati iz pozadine”. Barack Obama, želeći izbjeći dojam novog američkog rata na Bliskom istoku, prepustio je Britaniji i Francuskoj vodstvo zračnih napada. Pokazalo se da nisu imale dovoljno vojne snage za brzu pobjedu.

 

 

Trump se, za razliku od toga, ne oslanja na koalicije, jedina iznimka je Izrael. Kao i obično, europske saveznike nije konsultirao niti ih obavijestio prije napada na Iran. Za njega međunarodni legitimitet i dijeljenje rizika s partnerima nemaju gotovo nikakvu važnost. Drugi ključni faktor bila je obavještajna nadmoć.

 

 

Američke sposobnosti danas su znatno naprednije nego 2011. godine. Uz klasične obavještajne metode, SAD se koristi modernim metodama, među kojima i umjetnom inteligencijom, te je tako moguće identificirati pojedinca prema načinu kretanja, glasu ili elektronskom potpisu. Za razliku od vremena Gadafija, skrivanje je danas daleko teže.

 

 

Neki narodi žele autonomiju

 

 

Historija, osobito na Bliskom istoku, ipak upozorava na oprez. Nakon što su američke snage zauzele Bagdad za samo 21 dan 2003. godine, George W. Bush proglasio je završetak misije. U godinama koje su uslijedile stotine hiljada civila izgubile su život dok je Irak tonuo u haos. Trump ne može tvrditi da je njegova strategija uspješna dok ne postane jasno da Iran neće doživjeti sličnu sudbinu.

 

 

Također, unatoč gubitku vrhovnog vođe i najvišeg vodstva, nije sigurno da je iranski režim potpuno oslabljen. Sistem je osmišljen da preživi takve udarce. Mogu proći sedmice prije nego što postane jasno koliko je režim oslabljen. Čak i ako se raspadne, Iran je s 90 miliona stanovnika izložen riziku od građanskog rata.

 

 

Kurdi, Arapi, Azeri i Beludži imaju vlastite autonomne ambicije. Revolucionarna garda vjerovatno neće mirno prepustiti vlast. Mirna tranzicija čini se manje vjerovatnom od nasilne. Trumpova izjava da želi mir na Bliskom istoku mogla bi mu se vratiti kao politički teret.

 

 

Čeka se američki neuspjeh

 

 

Kina i Rusija sada čekaju mogući američki neuspjeh. Smrt Hamneija razotkrila je ograničenja njihove globalne moći. Obje države izbjegle su opskrbiti Iran korisnim sistemima za odvraćanje napada.

 

 

Rusija je ponudila obuku i vojnu opremu ograničenih sposobnosti, ali ne i ključne sisteme protuzračne odbrane ili borbene avione koji bi mogli promijeniti ravnotežu snaga. Važno je napomenuti i da se Rusija poprilično okoristila iranskom dronskom tehnologijom.

 

 

Kina je pomogla u određenim tehnološkim područjima, ali nije osigurala stratešku ravnotežu. Obje sile ponudile su ekonomsku saradnju, ali ne i sigurnosne garancije potrebne za opstanak režima. Iran dnevno izvozi oko 1,4 milionna barela nafte u Kinu, što čini oko devet posto njezine potrošnje. Time destabilizacija Irana nosi rizike i za Peking.

 

 

Priča još nije završena

 

 

Ako Trump ostvari potpunu pobjedu, Rusiji i Kini bit će teže uvjeriti druge države da američka moć slabi. Neformalni blok Kine, Rusije, Irana i Sjeverne Koreje izgubit će vjerodostojnost bez Irana. Ipak, ni Moskva ni Peking ne vjeruju da je priča završena.

 

 

Rast cijena nafte mogao bi koristiti ruskoj ratnoj ekonomiji. Ako se SAD suoči s dugotrajnim sukobom u Iranu, američki ugled mogao bi brzo oslabjeti.

 

 

Takav razvoj događaja otvorio bi nove prilike za Rusiju i Kinu. Putin također vjeruje da je Rusija sigurna od američkih pokušaja promjene režima. On je, naime, upravo tip autoritarnog vođe kakav odgovara američkom predsjedniku.

 

(Telegram.hr)

PRIČA JOŠ NIJE ZAVRŠENA: Iranski vrhovni vođa je mrtav, šta to znači za Rusiju i Kinu?